Nova Goldsteinova knjiga ne štedi nikoga, ni partiju, ni srpski nacionalizam, a ponajmanje Franju Tuđmana

Autor analizira okolnosti u kojima je Hrvatska nastala, ratne godine te što se s njom događalo u godinama koje su uslijedile, obećavajuće trenutke ekonomskog razvoja i međunarodne afirmacije, kao i mračna razdoblja ideološke regresije, depopulacije i razočaranja, navodi nakladnik.

Slika koju ta studija nudi pesimističnija je nego u prethodnim Goldsteinovim knjigama o najmodernijoj hrvatskoj povijesti, ocijenio je Inoslav Bešker. Ne zato da bi se nacija zgražala nego zato "da pokaže kako ima mehanizme pomoću kojih ideje, koje zaslužuju da budu na margini, zadrži na margini, a ne da dopusti da postanu relevantne, a kamoli dominantne vrednote", ističe Bešker.

Boris Pavelić ističe da je Ivo Goldstein knjigom još jednom potvrdio nezaobilaznu korist historiografije za javni diskurs: tko želi vjerodostojan – kritički ali uravnotežen – izvještaj o vlastitoj zemlji, s povjerenjem ga može doznati iz knjige povjesničara čiji je znanstveni i javni rad ukorijenjen u najboljoj kritičko-prosvjetiteljskoj tradiciji zapadnoga kulturnog kruga.

Goldsteinova je knjiga kronika trideset godina samostalne Hrvatske, promatrane iz očišta razočaranog, pro-europskog liberala. Autor secira (ne)uspjehe postkomunističke Hrvatske, a pritom ne štedi nikoga: ni jugoslavensku partiju, ni srpski nacionalizam, ni HDZ, a ponajmanje Franju Tuđmana, ocijenio je Jurica Pavičić.

Knjiga "Hrvatska 1990. – 2020." nadovezuje se na nekoliko knjiga Ive Goldsteina: "Hrvatska 1918. – 2008." (2008.), "Povijest Hrvatske 1945. – 2011." (2011.) u tri sveska i "Hrvatska povijest" (treće, dopunjeno i prošireno izdanje, 2013.).

Tekst iz tih knjiga bio je dramaturška i činjenična osnova i za novu knjigu. Međutim, on je značajno dopunjen i proširen, sve više kako se kronološka os pomicala prema sadašnjosti. Naposljetku, opisi i analize događaja i procesa od otprilike 2011./12. godine posve su novi, kaže se u priopćenju.

U ovoj je knjizi, ističe izdavač, nova perspektiva jer su 2008. ekonomski rast i drugi pozitivni trendovi bili na vrhuncu, a 2013., u trenutku ulaska u EU, "izgledalo je da su neka ključna politička i društvena pitanja riješena i da tu više ne može biti nazadovanja: činilo se da su neki obrasci ponašanja, osobito govor mržnje i svakovrsni ekstremizam uklonjeni iz javnog života ili da su, u najgorem slučaju, potisnuti na margine".