Ovogodišnje nagrade Ministarstva kulture i medija za najbolji dramski tekst Marin Držić otišle su u ruke čak šest žena. Treću nagradu ravnopravno dijele tri autorice, među kojima je i naša višestruko nagrađivana pjesnikinja Marija Dejanović.
Ovogodišnje Držiće dijeli šest žena. Mislite li da je to znakovito?
Da, ove su godine žene slavile i to me raduje. Lijepo je vidjeti da velik broj žena piše kvalitetne tekstove – žensko stvaralaštvo cvjeta i u poeziji, prozi, a pogotovo me veseli činjenica da se na ovom natječaju vrednovanje kvalitete pristiglih tekstova odvijalo anonimno. Voljela bih da uskoro dođemo u vrijeme kad više nikoga neće čuditi kad na popisima dobitnika nagrada dominiraju žene, kao što malo koga čudi kad na istim popisima dominiraju muškarci.
Znamo vas prije svega kao pjesnikinju. Je li ovaj dramski tekst samo kratkotrajan izlet ili se radi o umjetničkom zaokretu? Što vas je nagnalo da se okrenete ovoj formi?
Dosad sam objavila dvije knjige poezije, a gotova je i treća, koja za mjesec dana izlazi za Sandorf. Pisala sam i ponešto kritika i eseja. Drame dosad nisam pisala. Kad sam dovršila knjigu pjesama, počela sam pisati novi tekst, za koji nisam planirala da nužno bude u dramskoj formi. Dramska se forma sama nametnula jer je mogla ponuditi ono što je ovom tekstu trebalo, a što poezija ne može ponuditi – ravnopravno supostojanje potpuno različitih perspektiva, dijalošku formu, direktniji komentar društvene situacije u kojoj se nalazimo. Svidjelo mi se pisati dramski tekst i svakome bih preporučila da se u tome okuša, čak i ako možda nema želju da taj tekst dovrši ili da ga se objavi. Dramska forma pomaže da se zagledamo u sebe, da sebe prihvatimo u svim svojim proturječjima, da prihvatimo tuđa proturječja kao nešto što može biti i dobro, a ne samo loše, ali i da bolje osvijestimo okolinu u kojoj se nalazimo. Dramski tekst mi je omogućio da prikažem slojevite likove kakvi u pjesmama ne mogu postojati i da jednu situaciju prikažem iz više jednako vrijednih perspektiva.
Vaša drama "Ne moramo više govoriti, svi su otišli", govori o odnosima unutar jedne obitelji koja je iz Bosne izbjegla u Hrvatsku. Zašto ste se odlučili baviti tom kompleksnom temom i na koji način je obrađujete?
Tema izbjeglištva i migracije za mene je trenutačno jako važna. Živimo u vremenu globalnih migracija, a i sama sam migraciju iskusila triput. Prvi put to je bilo izbjeglištvo iz Bosne u Hrvatsku. Zatim sam odlazila iz Siska, u kojem sam odrasla, u Zagreb, radi studija. Tamo sam se zadržala dovoljno dugo da zaboravim kako je to živjeti igdje drugdje osim tamo. Prije godinu dana preselila sam se u Grčku, na izoliranu obalu između dva sela blizu grada Larisse, i tamo sam se počela više interesirati za pitanje podrijetla. Ono mi je postalo bitnije kako za moj identitet, tako i za pisanje. Činjenica da sam porijeklom iz Bosne na neki je način odredila moje odrastanje. Kako sam od malih nogu u Hrvatskoj, osjećam se kao da sam iz Hrvatske. Međutim, u djetinjstvu sam se osjećala na neki način drugačijom – zbog naglaska, mjesta rođenja, zbog naknadnog dolaska, pa i zbog predrasuda koje su katkad bile prisutne. Naravno, ne doživljavaju predrasude samo ljudi iz Bosne i Hercegovine – ponekad čujemo da se u Zagrebu proziva Dalmatince, u Dalmaciji Zagrepčane, katkad se proziva Slavonce, pa Zagorce, Srbe, Rome... Predrasuda je dio svakodnevice, i ona je loša kad prerasta u stereotip i u svođenje pojedinih ljudi na jedno njihovo obilježje. To je put do diskriminacije. Upravo sam se ovim fenomenom htjela baviti u dramskom tekstu – htjela sam pokazati kako izvedbe identiteta unutar iste obitelji mogu biti posve različite, i da ljudi, iako imaju zajedničku povijest, kuću i srodstvo, ipak mogu imati raznolike karakteristike, svjetonazore i želje. Glavni je lik feministkinja i ateistkinja koja potječe iz katoličke, tradicionalnije obitelji, koju čine njezini otac, majka i sestra. Te sam sve izvedbe identiteta u tekstu htjela prikazati kao jednako vrijedne i legitimne. Bila mi je namjera ponuditi likove koji iznevjeravaju stereotipe o bosansko-hercegovačkom “Hrvatu katoliku” onakvome kakvim ga se često kod nas zamišlja, ali neki od tih likova koji iznevjeravaju stereotipe o “Hrvatu katoliku” su i dalje – Hrvati katolici. Čovjek je uvijek više od zbroja svojih identiteta, koliko god ti identiteti bili kompleksni ili nama važni. Unutar teksta, svi su likovi pomalo groteskni i karikaturalni, ali njihovi problemi i bol, kao i društveno-politička situacija u kojoj se nalaze, su stvarni i omogućavaju nam da s njima suosjećamo.
Postoje li već neki planovi i za uprizorenje drame?
Isprva nisam uopće bila sigurna da želim da se ovaj tekst postavi, čak sam dvojila trebam li ga slati na Držića. Tekst jest fikcionalan, jer sam puno elemenata iz njega transformirala ili izmislila, ali ipak su u njemu sadržane i neke stvarne situacije i događaji iz moje prošlosti i prošlosti članova moje obitelji. Zbog toga sam se bojala toga da ga netko postavi – nisam htjela predstavom povrijediti, uvrijediti ili osramotiti svoje roditelje. Međutim, kad je tekst nagrađen, mama me prva nazvala i čestitala mi. Kad je saznala o čemu je tekst, rekla je da ga želi vidjeti u kazalištu i da razumije da tekstovi uvijek moraju nastajati iz neke vrste osobnog iskustva, te zna da ti likovi ne predstavljaju našu obitelj, nego društvene pojave, a da smo mi samo materijal koji im je dao početni impuls u stvaranju. Jako me obradovalo što mi je majka, koja se bavi ekonomijom, i ni na koji način nema veze s umjetnošću, pokazala razumijevanje i potaknula me da se tekst i postavi. Sad sam definitivno sigurna da bi taj tekst trebao igrati u kazalištu – ne samo zbog moje majke i mene, ili zbog teksta, nego i zato što vjerujem da postoji puno ljudi koji su se osjećali kao ja, ne možda samo zbog podrijetla, nego i zbog bilo koje druge svoje karakteristike. Nadam se da bi im moja drama nešto značila, da bi im dala nešto dobro. Vjerujem zapravo da smo se svi, na ovaj ili onaj način, tijekom odrastanja osjećali kao uljezi.
Trenutačno ste, kako se to običava reći, hrvatska umjetnica s grčkom adresom. Kakav je život na dalekom jugu? Kako ste proveli ovu pandemijsku godinu i čime se trenutačno bavite?
Život je dobar, ne mogu se požaliti. Imamo policijski sat i kompletni lockdown, imali smo i potres od 6.4 Richtera tu kraj Larisse. Ali živa sam, relativno zdrava, pišem nešto novo što će, čini mi se, isto biti dramski tekst. Kuham, idem u šetnje, čitam, slušam glazbu. Svakodnevica su ionako ljudi i stvari koje volimo, i kad njih imamo u fokusu, sve ostalo se čini periferno i savladivo. Uskoro na kratko vrijeme dolazim u Hrvatsku i tome se isto jako radujem – nedostajali su mi obitelj, prijatelji, kolegice i kolege pjesnici, prekrasni proljetni Zagreb, jedva čekam da ih vidim, da se izgrlimo I ispričamo.
postavana pjesnikinjo rusite vi sterotipe modernijjeg nadnevka npr.moderni sterotip je da se drzvu bih naziva bosna sto je totalna i namjerna grjeska...a za hrvate katolike ste vrlo mladi...itd