Kazališno vijeće jednoglasno je izabralo spisateljicu i urednicu Marinu Vujčić za novu ravnateljicu Drame HNK Split. Kako je na novoj dužnosti tek nekoliko dana, u prvom (nastupnom) intervjuu upitali smo je zašto se javila na natječaj?
– Zato što sam pomislila da bi to bio dobar profesionalni izazov. Zato što doista volim kazalište. Zato što se zadnjih godinu dana uporno vraćam u Dalmaciju sa željom da ovdje živim. Zato što vjerujem da imam znanje i iskustvo potrebno za taj posao.
Je li vas iznenadila činjenica da ste bili jedina kandidatkinja?
Iznenadila me. To sam saznala tek naknadno, iz medija. Sve do prijedloga intendanta Kazališnom vijeću mislila sam da ima i drugih kandidata, što samo znači da je natječaj proveden po propisima i da mi ni jednog trenutka nije ostavljena mogućnost da imenovanje uzimam zdravo za gotovo.
Koliko poznajete splitski dramski ansambl?
Veći dio ansambla poznajem jako dobro, s nekima sam i surađivala u Kazalištu Ulysses. Slabije poznajem mlađe članove ansambla, ali vrlo brzo ću ih upoznati. Već prvi radni dan imala sam priliku prvi put vidjeti na sceni Nikšu Arčanina, Ivana Ćaćića i Anu Mariju Veselčić i zaključila kako je to sjajna mlada glumačka ekipa za koju će se još čuti.
Posljednjih godina često se “prigovaralo” kako odlaskom Dvornika, Gende, Zdravke, Čede, Zoje više nema “pravih” glumaca i kako je dramski ansambl najlošiji dio teatra. No pojavila se nova, talentirana, obećavajuća generacija.
Sjećam se kako smo Josip Genda i ja u prvoj sezoni Ulyssesa “ogovarali” more sjevernog Jadrana gunđajući kako to nije “pravo” more i kako to samo mi Dalmatinci možemo razumjeti. Sad ste mi ovim pitanjem prizvali tu uspomenu jer mi se čini da je u ljudskoj prirodi idealizirati ono što nemamo, do te mjere da ne vidimo ono što imamo. Mnoge su nas legende splitskog glumišta napustile i sjećanje na njih treba održavati, ali možemo stvarati i nove legende. U novoj generaciji sigurno ima glumaca tog kapaciteta.
Imate veliko iskustvo, kažu da ste bili “mama za sve” u Kazalištu Ulysses. Što ste tamo radili, je li to bila nit vodilja prema splitskom teatru?
Prvo što sam napravila za Kazalište Ulysses bilo je pisanje statuta sad već davne 2001. kad smo ga osnivali. U početku djelovanja kazališta bila sam jezična savjetnica, asistentica produkcije i urednica kazališnih izdanja, a kasnije sam još preuzela i odnose s javnošću i marketing. Iako sam 2012. prestala aktivno raditi za Ulysses, uvijek ću s tim kazalištem biti neraskidivo povezana. Tamo sam se zaljubila u teatar iznutra, ne više samo kao gledateljica nego onako kako u njega mogu biti infišani samo ljudi koji svjedoče procesu od prve čitaće probe do premijere. Nisam nikad pomišljala da će me iskustvo koje sam tamo stekla dovesti do nekog drugog kazališta, ali u životu mi se već toliko nepredvidivoga dogodilo da ovo imenovanje samo upotpunjuje taj niz.
Kakav bi trebao biti dramski program splitske nacionalne kazališne kuće? Klasični komadi ili suvremeni tekstovi ili miks?
I Split ima svoje klasike koji bi se trebali igrati na pozornici HNK. Pritom ne mislim samo na autore kojih više nema, poput Miljenka Smoje, Ćiće Senjanovića ili Marka Uvodića, nego i na živuće klasike čije bi se proze mogle sjajno dramatizirati poput Ivice Ivaniševića, Ante Tomića, Renata Baretića, Olje Savičević Ivančević ili Jurice Pavičića. Oni pišu o Splitu kakav Splićani žive, o Splitu koji ih se tiče, a mislim da je ključ dobrog repertoara ponuditi gledateljima ono što osjećaju svojim. Naravno, ima i u svjetskoj dramskoj književnosti tekstova koji zadovoljavaju taj kriterij, ali i u suvremenoj domaćoj koja nije splitska.
Repertoar za ovu sezonu je definiran. Razmišljate li o repertoaru za sezonu 2021./2022.?
“Razmišljanje” je trenutačno prava riječ za repertoar sljedeće sezone jer je upravo u toj fazi. Za kratko vrijeme moram upoznati cijeli HNK Split iznutra i postojeći repertoar i pobrinuti se za onaj koji je u nastajanju te obavljati sve tekuće poslove koje ovaj posao podrazumijeva. Sljedeća sezona u cijelom tom paketu sad se čini prilično dalekom, iako ideje postoje.
Intendant Srećko Šestan prilikom dolaska na dužnost izjavljivao je da “neće biti miran” dok u teatar ne dovede Torcidu. Što mislite, koje bi ih izvedbe mogle privući?
Torcidu bi u kazalište mogla privući, recimo, jedna punokrvna drama o Hajduku. To je nešto što sam već predložila u intervjuima za posao ne znajući za intendantovu izjavu koju spominjete.
Pandemija je okrenula svijet naopako. Situacija se mijenja iz dana u dan. Pribojavate li se zatvaranja kazališta, lockdowna?
S jedne strane, tužno je vidjeti da glumački ansambl premijerno izvodi predstavu za dvadesetak ljudi, koliko ih sada smije biti u gledalištu, a s druge strane ima u tom otporu i dišpetu nečega veličanstvenog. Naravno da se pribojavam zatvaranja kazališta, situacija je nepredvidiva i ne preostaje nam drugo nego joj se prilagođavati. Sad se svaka opcija koja nije “ključ u bravu” čini dobrodošlom, pa makar to bila i izvedba za 20 ljudi. Važno je održati kontinuitet i raditi sve što se može uz mjere koje su na snazi.
Rođeni ste u Trogiru, veliki dio života proveli ste u Zagrebu, sada živite u Segetu. Vraćate li se na ovaj način svojoj Dalmaciji?
Dalmaciji sam se počela vraćati prošle godine, a ovu pandemijsku gotovo sam cijelu provela u Segetu Gornjem. Sad taj nesvršeni glagol više nije na snazi, ne vraćam se, nego sam se vratila i srce mi je na mjestu.
Dobitnica ste dviju nagrada Marin Držić za nove drame, tri djela postavljena su vam u kazalištima. Pišete li neko novo?
Da, napisala sam novu dramu. To je sad već “tradicija“, da između dva romana napišem dramski tekst. Neka malo odleži pa ćemo vidjeti hoće li se netko zainteresirati za njega.
Iznimno ste hvaljeni kao književnica, gotovo svake godine iziđe vaša nova knjiga. Otkud crpite inspiraciju?
Inspiracija je precijenjen pojam. Pisanje je u najvećoj mjeri stvar discipline i načina života, a meni je postalo način života pa tu zapravo više i nemam nekog prevelikog izbora. Dok god me pisanje ispunjava i veseli, pisat ću i dalje.
Kolege u Zagrebu za vas imaju samo riječi hvale. Može se pretpostaviti da znate da je u Splitu “najteže” uspjeti jer riječ je o gradu u kojem uvijek grintaju i u kojem “svi sve znaju”. Jeste li spremni na takve reakcije?
Ja doista nemam takvo iskustvo sa Splitom. U mojoj je percepciji to grad koji me uvijek toplo dočekivao, bez obzira na to jesam li dolazila predstaviti svoju knjigu, neki naslov koji sam uredila ili nastupiti na Pričiginu. Dakle, nisam spremna na takve reakcije, ali ako ih bude, sigurno ih neću doživjeti kao zlonamjerne.