U više od tri desetljeća dugom umjetničkom radu Mirjana Vodopija afirmirala se kao jedna od najvažnijih umjetnica čiji opus obuhvaća grafiku, instalacije, video, crtež, ambijent, fotografiju. Kontinuirano usmjerena na promatranje prirode i percepciju prostora i vremena, svojom bajkovitom izložbom “Lutajući krajolik” održanom lani u MSU, oborila je s nogu i publiku i struku i ako se pita nas, nismo iznenađeni što je upravo njoj dodijeljena prvo nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju izložbu u 2019., a zatim i godišnja državna nagrada Vladimir Nazor u kategoriji likovne i primijenjene umjetnosti.
No nju samu iznenadile su nagrade i činjenica da je nagrada Vladimir Nazor novčana pa kad ju pitate na što će “potrošiti zasluženi džeparac”, poput zaigrane djevojčice kaže:
– Obje su me silno razveselile! E sad, što ću s nagradom? Rekla sam prijateljici da ću preurediti kupaonicu, na što mi je rekla “ma neeee, idi na neko putovanje!” To u ovom trenutku nije moguće zbog korone, a kasnije, vidjet ćemo. O destinaciji bih se trebala dogovoriti sa svojim dragim, a ako se njega pita, reći će Indija u kojoj je na doktoratu proveo najljepše godine svojeg života. I sama sam je posjetila jednom, u povodu izložbe i jest, lijepo je, sve je gusto i mirisno. Indija nije loša ideja – kaže Mirjana Vodopija pa o izložbi za koju je nagrađena, a kojom tematizira prostor i njegove manifestacije kao fizičkog polja mogućnosti djelovanja i kao prostora uma, odnosno svijesti, kaže:
– Tijekom svojih početaka, devedesetih godina, istraživala sam prostorne i simboličke aspekte svjetla, kao fenomena koji uopće omogućuje vizualnost. Svjetlo kao svijest i danas je često u centru mojih radova. No, pred petnaestak godina radovi su se počeli kretati. Krenula sam istraživati i ljudsku percepciju vremena. Bilo je to u periodu kad sam svoj život počela sagledavati u cjelini, poput velikog krumpira koji sam već polovicu prešla. Naime, vrijeme volim shvaćati prostorno, kao da ga sagledavam iz četvrte dimenzije. Nakon dviju izložbi iz serije „Zamah, zapuh smicalica“ i izložbe „Nepovratno“, koje su se bavile prolaznošću, u radovima za ovu zadnju izložbu koncentrirala sam se na prostore, fizičke i mentalne, prisutne ili potencijalne. Osim prostora koje vidimo i možemo izmjeriti, postoje i mentalni prostori naših razmišljanja, stavova i shvaćanja, koji mogu biti ugodni, poznati i sigurni ili čudni, nesigurni i iznenađujući. Mnogi radovi na izložbi potekli su iz mojih snova: prostori u snovima najčešće su oboje, samo su naizgled fizički prostori, a zapravo su mentalna stanja i osjećaji. Često u snovima prolazim kroz razne prostore kao da prolazim kroz samu sebe. Ponekad u tim prostorima gubim voljene osobe i dugo ih tražim, spoznajući što sam sve ja... ti su snovi jako lucidni. Osim snova, na moje su radove utjecale i čudnovate priče moje prabake. Bile su to pomalo sablasne priče, na primjer o lebdećim svjetlima koja su je noću s groblja pratila do ulaza u selo, o ćuku koji nagoviješta smrt...– govori Vodopija koja se za multimediju, kaže, odlučila iz želje da s publikom podijeli svoj doživljaj i osjećaj. Tako je i na ovoj izložbi bilo svega, od videa i zvučnih radova i instalacija, lustera koji se vrte i kreću iz prostorije u prostoriju, do fotografija, crteža i grafika. U konačnici, likovna umjetnost i jest komunikacija mimo riječi i razuma.
Vodopijini radovi nalaze se u kolekcijama svih eminentnih muzeja i galerija, po obrazovanju je grafičarka, a grafiku je diplomirala na ALU u Zagrebu na kojoj danas radi kao profesorica i predaje grafiku i oblikovanje scenskog prostora.
– Studenti su divni, obožavam ih! Mladi su, entuzijastični i puni ideja i planova. Ono što je meni kao profesorici važno je da su, kad završe akademiju, već izašli na put. Na njemu će se neki bolje snaći od drugih, ali glavno je da krenu i vide koji je užitak izražavati se i komunicirati na taj način. Jednom kad se krene stvarati, ne može se stati. Važno je da ne odustanu prije no što su probali – kaže Vodopija. Iako je i umjetnički i privatno ovisnica o prirodi, sada, u vrijeme pandemije, ne osjeća se sputano jer, kaže, nitko nam zapravo ne brani da idemo van.
– Odlazim u šumu, na brda, u planine. Jedina razlika je što ne idem u Alpe, nego na Velebit i drugdje po Lijepoj Našoj. U Hrvatskoj imamo sve što nam treba – kaže pa u kontekstu ljubavi prema domovini prisjeća se 80-ih godina prošlog stoljeća kada je iz svojevrsnog patriotizma nakon diplome odbila pozive da se okuša u inozemstvu, konkretno u Parizu.
– Tri godine nakon što sam diplomirala izbio je rat i imala sam taj neki patriotski osjećaj da moram ostati. Nismo znali kako će se situacija razvijati, hoće li kome trebati pomoć, koliko će sve to trajati. Nije mi žao što sam ostala, ali ipak žalim što barem nekoliko godina kao mlada nisam živjela negdje u inozemstvu. A i da sam otišla, sigurno bih se vratila jer u Hrvatskoj je jednostavno prelijepo, čak i uz ovako slaba izdvajanja za kulturu.
Diplomirala je u klasi Miroslava Šuteja i od njega je, kaže, naučila sve, a studentske dane zavodljivih 80-ih provodila je u prostorima HDLU-a na Starčićevu trgu u društvu velikana poput Mladena Stilinovića, Vlade Marteka i Željka Jermana koji su utjecali i na nju.
– Šutej je bio divan profesor! Bio je tih, samozatajan, inteligentan, iznimno poticajan i jako se brinuo o svojim studentima. To što sam bila njegova studentica bilo je presudno za moje početke i formiralo me. 80-e su pak bile krasno vrijeme, no tako je valjda svakome kada se sjeća svojih mladenačkih dana. Visjeli smo na tim kultnim mjestima i raspravljali o umjetnosti, pili, divljali, bilo je užasno zabavno i nismo bili neslobodni ni na koji način. Jedino si danas ne mogu više ni zamisliti kako je izgledao život bez mobitela, kompjutora i nadasve bez interneta! – smije se umjetnica.