– Ako u jazz-glazbi uopće postoji superzvijezda, onda je to Keith Jarrett – primijetio je jedan kritičar aludirajući na mnogo ‘'usputnih'’ stvari (hirovitost u privatnom životu i netrpeljivo ponašanje prema vlastitoj publici), no još više na činjenicu da je američki pijanistički virtuoz vlasnik najprodavanijeg solističkog jazz-albuma u povijesti žanra. Naravno, riječ je o epohalnom remek-djelu The Köln Concert iz 1975., koje će ga proslaviti, doživjeti nakladu od gotovo 4 milijuna primjeraka, ali i ostaviti okus prokletstva: sve što je ikad snimio nakon toga doživjet će usporedbu s tim čarobnim trenutkom zabilježenim 24. siječnja ‘75. u kölnskom Opera Houseu.
Istu sudbinu doživljava i Rio, novi dvostruki album ispunjen snimkama iz dvorane Theatro Municipal u Rio de Janeiru. Za razliku od Kolna i mnogih drugih sličnih pothvata, ovdje su kompozicije ‘'usitnjene'’ i razbijene na petnaest kompatibilnih dijelova čime je osigurana prohodnost i istaknuta dinamika cjeline. U tihim pasažima teško je i zamisliti lirskijeg pijanista; u agresivnijim pak dijelovima osjeća se hipnotični intenzitet i strast neusporediva s bilo čime u jazzu. No njegova glazba ionako je jazz samo ako pojam shvatimo u najslobodnijem značenju. Gospel i blues, klasična glazba i folk, rock i poetične balade samo su neki od stilova koji pod njegovim prstima poprimaju nova obilježja. Iako Rio nije najbolji solistički album u karijeri, Jarrettova izražajnost zapanjuje i danas, a njegove improvizacijske vještine ne poznaju tehnička ni emotivna ograničenja.