Nitko i ništa nije tako dobro objasnio što znači ona da se osveta servira hladna kao Alexandre Dumas u svojoj sagi "Grof Monte Cristo". Možda jedan od najpoznatijih i najkompleksnijih romana o ljubavi i mržnji, osveti i traženju pravde doživio je nekoliko ekranizacija, što u obliku serija, što u obliku filmova. Činjenica da se opet javila želja i potreba za ponovnim prepričavanjem ove sage samo potvrđuje bezvremenost priče stare gotovo dvjesto godina. Ovog puta svoju priču o grofu Monte Cristu odlučio je ispričati redateljski dvojac Alexandre de La Patellière i Matthieu Delaporte.
Nema u ovoj priči ništa novo. Držali su se originalne priče i išli poprilično ziceraški s razvojem radnje. No kada bi se ovaj "Grof Monte Cristo" usporedio s onim iz 2002. u kojem je glavna uloga pripala Jimu Caviezelu, ovaj je nekako dinamičniji, napetiji, žustriji i uzbudljiviji. Tome uvelike pridonosi šarmantni i markantni Pierre Niney koji se odlično snašao u ulozi grofa. S obzirom na to da je sam roman ispisan u nekoliko nastavaka i na više od tisuću stranica, sažeti svu radnju u gotovo tri sata filma sigurno nije bio jednostavan zadatak. No odrađen je zaista sjajno! Polagani uvod i upoznavanje s Monte Cristom, dok je još bio poznat kao mlađahni pomorac Edmond Dantès sasvim su lijepo uveli u priču. Njegovo imenovanje kapetanom, pa vjenčanje s Mercedes, rođakinjom bogate obitelji koja ga je školovala, a kod koje je njegov otac radio kao posluga, izdaja najboljeg prijatelja, život u tamnici… Svakom događaju koji je utjecao na to da se rodi osvetnik Monte Cristo dano je sasvim dovoljno pažnje. Ničega nije previše niti je ičega falilo. Ta se formula koristila i dalje u filmu. Način na koji se Edmond obogatio, kako je postao grof, kako je kovao plan za osvetu, je li mu na tom putu srce potpuno otvrdnulo ili je negdje ipak popustio zbog ljubavi kao najjače sile svemira… Sve je potpuno jasno, precizno, koncizno i gotovo štreberski prikazano. Iako tolika količina preciznosti može biti teret jer može ubiti duh i emociju, ovdje se to ne događa.
Istina, film od tri sata nije cijelo vrijeme jednako napet i uzbudljiv. Od trenutka kada se grof Monte Cristo rodio pa da samog čina osvete, radnja je malo razvodnjena. No, ništa to nije naporno, dosadno ili otežavajuće za gledanje. Kao prvo, razumljivo je da se takvo što dogodi s obzirom na materijal od kojeg se trebao stvoriti film, a kao drugo, produkcija, u kojoj se u baš svakoj sekundi vidi da je uloženo jako puno (više od četrdeset milijuna eura, što je značajno za europski film) je jednostavno sjajna. Na svaki se detalj mislilo i ni s čim se nije pretjerivalo. I u svoj toj korektnosti, teško je pronaći nešto što bi moglo biti neka veća zamjerka. Možda nema dovoljno emocija, ali na samom kraju se i to nadoknadi. Jednostavno, film koji bi šteta bilo propustiti.