Pulski filmski festival završio je prošloga tjedna, a ljudi iz mojeg kruga ne prestaju razgovarati o filmu "Naša djeca" Silvestra Kolbasa, koji je na nacionalnom festivalu dobio nagradu za najboljeg redatelja. Autor koji je redateljski debitirao 2003. godine također intimnim obiteljskim filmom "Sve o Evi", a mene je 2011. godine osvojio "Ratnim reporterom", temeljenim na fotografijama razorenih mjesta na kojima sam odrastala, svoju je kameru ponovno okrenuo prema vlastitoj intimi, ovoga puta razlažući ozbiljno narušene odnose sa svoje troje djece.
Prema ocjeni žirija, "Silvestru Kolbasu kamera je i filmski alat i sredstvo nošenja s emotivnim zahtjevima roditeljstva. Kamera je punokrvni protagonist filma koji razotkriva, provocira, zabavlja i štiti. Suočen s nerješivim zagonetkama roditeljstva, Kolbas rješenje traži u mijenjanju kuta snimanja. Pokušava izmaći kameru u poziciju neutralnog promatrača kako bi sagledao vlastitu ulogu u svom vlastitom životu, a onda, kad to ne uspije, poražen se vraća u osobnu perspektivu. Pritom se gledatelju potpuno izlaže, i stvara hrabro, dirljivo, toplo, razigrano, ponekad tragično, i iznimno kompleksno filmsko djelo u kojem nema granice između osobnog i filmskog, i koje emotivno razara gledatelja."
Većina stvari u toj je ocjeni točna, no mnoge je uzrujala prešućena činjenica da Kolbas za snimanje problema svoje obitelji nije imao dozvolu svih njezinih članova. Ta okolnost snažno je odjeknula kada je redatelj sa svojim timom izašao na pozornicu, a u publici je ostalo sjediti dvoje od njegove troje djece, dok se treće nije ni pojavilo na festivalu. Uz njega je stajala samo supruga Nataša Kraljević, koja je i sama rekla da joj je nelagodno što taj film govori baš o njima. "Ovu nagradu posvetio bih svojoj djeci, u nadi da će moj film vidjeti kao čin ljubavi", rekao je tada redatelj pružajući srce na pladnju i vraćajući se u domenu naše empatije.
Odlazeći s premijere, shvatila sam da nisam jedina koja o Kolbasovu filmu ima podijeljene emocije: moja vječna kinopartnerica Nevena, majka dvojice sinova, uporno je pokušavala racionalizirati nelagodu koju je osjetila gledajući "Našu djecu". U tome nam nije pomogao razgovor sa sinom jedne od njezinih prijateljica, tinejdžerom koji je uzrujano mahao rukama po zraku govoreći: "To se jednostavno ne radi". Nedugo poslije redatelj srednjih godina rekao nam je da ne vidi puno problema u tom filmu, ističući prije svega Kolbasovu majstorsku režiju. A mi smo se samo zbunjeno gledale.
Neovlašteno snimanje, da se razumijemo, jedan je od čestih i ponekad vrlo potrebnih alata dokumentarnog filma. Obično ga pravdamo višim društvenim interesom, u slučajevima istraživačkog rada na filmovima o korupciji, ratnim zločinima, policijskom nasilju ili drugim malignim pojavama koje je potrebno nekako dokazati. No kako mjeriti širi interes, čijim i kojim metrom, kada se radi o intimnom dokumentarcu ispričanom kroz kameru i emocije čovjeka koji ga snima? Što ako djeca prvo daju pa povuku pristanak? Što kada vam supruga pred kamerom govori kako mrzi što to radite, ali i dalje se pristaje snimati?
Razgovor o tome nastavio se u kafiću u kojem nam se pridružio i Nevenin mlađi sin, koji je ubrzo zaspao u stolici. Tu je bila i njegova vršnjakinja koju smo krenuli nagovarati da pozira uz usnulog prijatelja tvrdeći joj da će im jednog dana biti drago što imaju tu sliku. A osmogodišnja djevojčica samo nas je iznenađeno gledala i odbijala se pomaknuti, kao da želi reći: "Ljudi, pa to se ne radi..."
