Glazbeni pravac poznat kao “novi val” s kraja 1970-ih i prvih godina 1980-ih ne samo da je jedno od najplodnijih razdoblja u hrvatskoj glazbi, nego i jedan od najvećih pokreta u kulturi uopće. Preuzet iz britanske rokerske terminologije za stilski puno određeniju vrstu glazbe nastalu u drugoj polovini sedamdesetih pod utjecajem pub rocka i punka, u nas taj termin nije bio nikakava stilska odrednica nego više nagle pojave izvođača svježe krvi na području cijele ex Jugoslavije. Premda se svi pripadnici hrvatske novovalne scene danas trpaju u isti koš, radi se zapravo o stilski vrlo različitim, potpuno nespojivim izvođačima u rasponu od pankera (Paraf, Prljavo kazalište) do elektroničara/novoromantičara, tj. art-rokera (Boa, Dorian Gray).
Svima im je bilo zajedničko da su tvorili pulsirajuću, originalnu i uzbudljivu glazbenu scenu po kojoj su se Zagreb i Beograd mogli mjeriti s Londonom ili bilo kojom drugom svjetskom metropolom. To se nije dogodilo nikada prije ni poslije.
Hrvatska glazbena scena u sedamdesetima, do pojave novoga vala na kraju desetljeća, nije nudila osobita uzbuđenja. S izuzetkom solističkih albuma Drage Mlinarca i regionalne, jugoslavenske velesile Bijelog dugmeta, scena se svodila na više ili manje pop kompromisere, pa i zabavnjake neuvjerljivo zavijene u odore hard rocka, sympho-rocka i boogie-woogieja.
Nova doza energije
Pojavom novoga vala nekima od njih potopljene su sve šanse da ikada više postanu relevantne pojave na rock sceni (Dado Topić), ali neki su dobili novu dozu energije. Na prva dva albuma Parnog valjka, “Dođite na show” i “Glavom kroz zid” iz sredine sedamdesetih, kritičari su brusili svoja pera. Ali pojavom novoga vala Parni valjak okrenuo se novom zvuku i praktički postao novi bend.
Važna prethodnica glazbenom novom valu bio je razvoj novih trendova u novinarstvu, osobito u tiskanom tzv. omladinskom tisku. Polet je već neko vrijeme probijao barijere provokativnim napisima i naslovnim stranicama, a stvar se savršeno poklopila kada su za svoje dobili i primjerenu zvučnu kulisu. Među prvima su prepoznavali vrijednost i važnost nadolazećih “novovalnih” imena koja su postajala nešto poput njihovih kućnih bendova. Osobito se to odnosilo na Prljavo kazalište koje je nastupom na Poletovu koncertu 1978. i singlom “Televizori/Moj je otac bio u ratu” počelo svojim imdižem provocirati javnost.
Do pojave novoga vala tekstovi u rock glazbi bavili su se gotovo isključivo temom ljubavi, i to na način koji se nije bitno razlikovao od onoga u zabavnoj glazbi. S pojavom novovalovaca teme i senzibilitet postaju puno širi, danas bi se reklo “urbaniji”, pjeva se o plesu, o druženju, o temama neprilagođenih...
Tadašnji čuvari morala i socijalističkih tekovina društva iz tzv. komisije za šund zaključili su da pankerski debi Prljavog kazališta iz 1979. godine zaslužuje službenu etiketu - šunda. Unatoč njoj, album je u mladoj i naprednijoj populaciji dočekan kao vrlo moderna i svježa ploča, premda je bila dječački svirana i sirovo producirana. Pankersku orijentaciju protestno su izrazili na ovitku albuma, koji prikazuje izrezani jezik, zaštitni znak Rolling Stonesa, probijen pribadačom, što je trebalo značiti da će nova estetika pregaziti “ostarjele” hipije. Taj je gard u povijesti debelo demantiran, barem kada su Stonesi u pitanju, pa i od samih Prljavaca koji su zapravo bili fanovi Stonesa.
Probleme s umjetničkom komisijom imali su i riječki pankeri Paraf jer je i njihov debi “A dan je tako lijepo počeo...” iz 1980. također okarakteriziran kao šund. Ipak, s današnje distance može se reći da je komisija za šund možda i bila dobra jer bez etikete šunda neke ploče nikada ne bi mogle biti objavljene (debi albumi Parafa, Kazališta, Pankrta...), a ovo im je kompromisno rješenje omogućilo pojavljivanje.
Politički angažman
Sa završenim prvim valom punka u svijetu završene su sve pretpripreme za najveći novovalovski prasak u Hrvatskoj. Branimir Johnny Štulić osnovao je Azru 1977., ali tijekom te godine i 1978. peteročlani sastav bio je potresan neprekidnim trzavicama oko toga hoće li pjevač i glavni skladatelj u grupi biti Štulić ili - Jura Stublić.
Napokon, 1979. jedna se frakcija grupe odvaja i tako nastaje grupa Film, a Štulić uz Borisa Leinera na bubnjevima i Mišu Hrnjaka na basu radi Azru kakva će snimiti neke od najblistavijih albuma u povijesti hrvatske glazbe. Prethodit će im unutarnja preobrazba hipi sevdahlije Štulića koji je pod utjecajem punka i koncerata Pankrta u zagrebačkom Studentskom centru počeo prekrajati i ubrzavati svoju bogatu pjesmaricu. Ta je transformacija i zabilježena u stihu pjesme debitantskog singla “Balkan”; “brijem bradu i brkove da ličim na Pankrte”...
Debi albumu iz 1980. zamjera se tanak praskav zvuk, ali ništa nije moglo zaustaviti “Teško vrijeme”, “Tople usne žene”, “Graciju”, “Uradi nešto” i ostale od dvanaest pjesama s albuma kojima Štulić iskazuje individualizam dotad neviđen na glazbenoj sceni. Štulićev angažirani pjesnički senzibilitet, pojačan glasom punim boli, patnje i gnjeva, učinio ga je najautentičnijim govornikom rock generacije kojega smo imali do danas. Prasak kreativnosti i ulične poetike, taj big boom, bio je identičan jezgri koja je iznjedrila, na primjer, prvi album Clasha. Politički angažman osobito dolazi do izražaja na drugom, dvostrukom albumu “Sunčana strana ulice” iz 1981. godine. Osim što na tom albumu nastavlja uzlaznu autorsku liniju, provocirao je državne strukture i komisije pjesmama “Kurvini sinovi”, “Poljska u mom srcu”, “Poljubi me u dupe” i drugima.
Prvi pravi producenti
Konačno, Štulićev beskompromisni karakter potpuno dolazi do izražaja na trećem projektu, trostrukom live albumu “Ravno do dna”, snimljenom tijekom listopada 1981. godine na sedam uzastopnih nastupa u prepunom Kulušiću. “Ravno do dna” postao je legendaran ne samo zbog iznimnih pjesama; Johnnyjeva ideja da umjesto svirke u velikoj dvorani Doma sportova napravi pet uzastopnih koncerata u Kulušiću (dva su još dodana zbog velikog interesa), frenetična svirka u maltene jednom komadu, pjesme koje se bez predaha pretaču jedna u drugu, među njima i trinaest dotad neobjavljenih, potom Johnnyjev ultimatum “sve ili ništa” kada mu je Jugoton želio izbaciti nepodobni “Nedjeljni komentar”, sve su to elementi koji su stvorili karizmu koju će teško više itko nadmašiti.
Odvojeni od Štulića, Jura Stublić i ostali članovi grupe Film mogli su razvijati svoj stil koji je išao prema plesnoj glazbi, dok su tekstualno u novovalovsko ruho zaodjenuli vrlo hipijevske poruke o zajedničkim druženjima, izlascima, ljubavi i sličnim temama, ali na potpuno svjež način.
Jedan od stilski najoriginalnijih bendova zagrebačkog novog vala (a i ex-jugoslavenskog) bio je Haustor. Autorska suradnja pjevača Darka Rundeka i basista Srđana Sachera činila je neobičnu, često nadrealnu kombinaciju teatra i rocka, s posebno naglašenim utjecajima reggaea, onako kako su to činili britanski punk bendovi (opet usporedba s The Clash), iako je interes Haustora za tzv. world music bio puno šire prirode.
Albumima “Gradske priče” iz 1979. i, osobito, “Vruće igre” iz 1980. Parni valjak konačno je i od kritičara postao priznat bend. Igrom ironije, nekadašnji boogie-woogie hipiji postali su singlom “Ulične tuče” iz 1979. preteča “oi oi punka” u svjetski okvirima ili barem nevjerojatna koincidencija; naime, tek će godinu dana poslije Valjka britanski sastav Cockney Rejects snimiti glasoviti singl “Oi Oi Oi” po kojemu će oi-pokret dobiti naziv.
Na drugom albumu “Crno-bijeli svijet” iz 1980. godine Prljavo kazalište se odmaklo od pankerskih korijena prema plesnom pop zvuku pod utjecajem tada vrlo popularnog ska pokreta. Svirački su puno napredniji, produkcijski peglaniji, s gitarama koje se oslanjaju na zvuk šezdesetih. Veliku zaslugu za to imao je Piko Stančić koji je počeo izrastati u pravog glazbenog producenta koji se prilagođava bendu, a ne nameće im vlastiti karakter.
Uz Piku Stančića koji je zapažen po produkcijama albuma Prljavog kazališta, Filma, ali i perjanica novoga vala iz ondašnje susjedne republike - beogradskih bendova Električni orgazam i Idoli, najzapaženije se kao producent razvio Husein Hasanefendić. Zahvaljujući njegovim sposobnostima, maksimalno se dobro na svojim prvim albumima uspijevaju predstaviti Haustor, Patrola, Stidljiva ljubičica...
Azra, Haustor, Film i Prljavo kazalište bili su perjanice novoga vala, ali rock scena ne bi bila tako jaka niti bi se o njoj moglo govoriti kao o pravoj sceni da nije bilo i vrlo zanimljivih izvođača iz drugoga plana - Patrole, Stidljive ljubičice, Animatora, rane faze Aerodroma...
Rock scenu ne čine isključivo glazbenici, producenti i diskografi. Zato je priča o novom valu u velikoj mjeri i priča o legendarnim zagrebačkim klubovima. Ponajprije je to priča o Lapidariju ovjekovječenom na naslovnici Azrina prvijenca i Kulušiću u kojem su snimani svi najveći live albumi onoga doba s područja cijele Jugoslavije - od Azrina “Ravno do dna”, live albuma Filma, Bijelog dugmeta, Leba i soli...
Put prema mainstreamu
Na pozornicama Lapidarija i Kulušića glazbenici su pokazivali sve što znaju, ali ništa manje nisu bila važna mjesta na kojima su se okupljali i razmjenjivali ideje. Dobro je poznata priča o Zvečki, legendarnom kafiću u Masarykovoj ulici, nostalgičarski premazivana sa svih strana...
Nakon 1983. novi val se počinje pomalo ispuhivati. I dalje se snimaju zanimljivi albumi, osobito kada ih se gleda s današnje pozicije, ali scena i intriga koju je ona generirala počinju se razvodnjavati.
Nitko ne može pouzdano reći zbog čega je tako i uprijeti prstom u glavni razlog. Možda je i publika postala prerazmažena. Azra, primjerice, od sredine sedamdesetih sigurno više nije snimala onako dobre albume kao na početku, ali i neki njihovi slabiji albumi ostaju nedosegnuti do danas. Ipak, nema sumnje da je u prvacima novoga vala nestala iskra zahvaljujući kojoj se njihova glazba i umjetnost javila kao već spomenuti prasak; glazba je postala sve više stvar promišljanja o smjerovima kojima se želi ili treba ići. A to je uzrokovalo i brojne trzavice među dojučerašnjim najbližim suradnicima. Osnovna je bila podjela između onih koji su željeli ostati vjerni svojim “neovisnim” korijenima i onih koji su počeli razmišljati o komercijalnosti i top listama. Do kraja osamdesetih glazbeni svijet počinje djelovati kao prava industrija, bendovi poput Parnog valjka i Prljavog kazališta postaju veliki mainstream izvođači, a isto je vrijedilo i za sve one koji su izravno potekli iz(a) novovalovskog praska: Psihomodo Pop, Đavole, Daleku obalu...
bijelo dugme se pripisuje hrvatskoj sceni? mozete li to objasniti? koliko se sjecam, ta je grupa nastala, zivjela i djelovala u sarajevu, srbih, i nikakve veze sa lijepom vasom nema, osim da je bregovicev babo zagorac i bebek porijeklom hrvat.