Upitate li sudionike rocka šezdesetih koji je pravi početak rocka u Hrvata imat ćete odgovora vjerojatno koliko i sugovornika. No, rock nije epska pjesma da se prenosi s koljena na koljeno. Zato je u nizu manje ili više pouzdanih, najčešće nostalgičarski obojenih teorija, najtočnije reći da je pravi početak roka u Hrvata, kao i roka na ovim prostorima uopće, bio izlazak albuma “Naši dani” Grupe 220 za Božić 1968. godine.
Albumu “Naši dani” prethodila je pjesma “Osmijeh”, prvi autorski hit domaće rock glazbe u bivšoj državi uopće. Objavljena je ranije iste godine na maksi-singlu zajedno s još dva bisera: “Uvijek kad ostanem sam” i “Grad”. Taj prvi izuzetni diskografski pothvat dogodio se samo dva mjeseca nakon nastanka benda.
Pjesma upečatljivog i zaraznog rifa nije bila osobita samo za ono vrijeme, njezina je melodičnost nadahnjivala kasnije u osamdesetima i novovalovce, što je neočekivana počast za svakoga hipija. “Osmijeh” je najpoznatija pjesma Grupe 220, ali daleko od toga da je bila i jedina koja je svojom kvalitetom i stilsko-aranžerskom originalnošću odskakala od dotadašnje scene. U pjesmama “Negdje postoji netko” i “Prolazi jesen” Mlinarec je ušao u sfere meditacije i psihodelije, vrlo moderne za onodobnu svjetsku glazbu, ali kod nas netaknute na način vrijedan pozornosti. No, za razliku do velikog dijela svjetske psihodelične glazbe, “Negdje postoji netko” i “Prolazi jesen” danas ne zvuče nimalo naivno.
Prvi plesnjaci
S Grupom 220 hrvatska glazba izlazi iz “doba nevinosti”, počinju se brojati godine “nove ere”. No, ovako definiran početak rocka imao je, jednako kao i svaki drugi početak, svoju fazu pretpovijesti ili priprema. A ona seže do vremena prvih plesnjaka u Zagrebu već u drugoj polovici pedesetih godina.
Malo-pomalo kreću prvi konkretniji rezultati. Godine 1962. Bijele strijele prerađuju hit “Runaround Sue” Diona DiMuccija i objavljuju prvi rock singl “Svi trče oko Sue”. Taj trenutak u svojoj knjizi “Kad je rock bio mlad” Siniša Škarica opisuje kao “nebeski dar u bezbožna vremena”.
Bijele strijele općenito se nazivaju prvom rock atrakcijom na ovim prostorima, a nakon njih kreće prava bujica značajnih vokalno-instrumentalnih sastava, tzv. VIS-ova. Tu su sastavi Mladi, osobito, Crveni koralji koji su u ožujku 1963. debitirali kao Crveni đavoli.
Podrškom Crvenih koralja, nakon uspjeha u Parizu pod pseudonimom Matt Collins, Karlo Metikoš održao je 1964. godine prvu domaću rock turneju na, kako kažu, europskoj razini.
Konačno, uspon predfaze domaćeg rocka kulminira u ljeto 1966. godine. Tada zagrebački Roboti rade prepjev njemačkog megahita Drafija Deutschera “Marmor, Stein und Eisen bicht” i pretvaraju ga u prvi veliki hit domaćeg rocka “Mramor, kamen i željezo”.
Uspješne autorske pjesme bile su u to vrijeme još pravi raritet na domaćoj rokerskoj sceni koja se najvećim dijelom svodila na reprodukcije i prerade hitova stranih uzora. Općenito, cijela se scena, ne samo glazbom, nego imidžima i životnim filozofijama temeljila na novim zapadnjačkim strujanjima.
Ograničenja pri mogućnostima nabavke primjerene glazbene opreme prisiljavala su domaće rokere da se snalaze kako znaju i umiju. No, ni ograničeni tehnički uvjeti, pa ni sviračke tehnike nisu spriječili da, osobito na području instrumentalne glazbe, nastanu snimke koje bi i danas dobro kotirale u kategoriji “surf” glazbe; primjerice, “Naftovod” grupe Mladi (1964.)
Osim uvoznih ploča i radiopostaja (poput glasovitog Radija Luxembourg) definitivno su najveći utjecaj imali filmovi. Širom otvorenih očiju i s obožavanjem gledalo se “Buntovnika bez razloga” s Jamesom Deanom i “Divljaka” s Marlonom Brandom, ali, ruku na srce, najveći izvor divljenja mladih bile su potrošne, šećeraste srednjoškolske glazbene melodrame s Cliffom Richardom, Patom Booneom i Elvisom.
Pravi i kvazirokeri
Premda se za većinu bendova i izvođača iz prve polovice šezdesetih ne može reći da su imali osobit glazbeni značaj, njihova je društvena uloga u tadašnjem sistemu socijalističke Jugoslavije bila nemjerljiva.
Da popularna zapadna glazba u bivšoj državi nije bila toliki tabu kao u drugim socijalističkim zemljama u to vrijeme, govori i to da su domaći rokeri imali priliku gledati uživo Shadowse na Splitskom festivalu 1967., a iste je godine Cliff Richard nastupio u zagrebačkoj dvorani Istra. U manje slavne epizode iz rocka šezdesetih spada koketiranje sa zabavnom glazbom i šlagerom. Šezdesete su vrijeme kada cvate zabavna i šlageraška glazba, festivali postaju sve popularnija i najvažnija mjesta za pojavljivanje, pa i rokeri počinju sve više pristajati na kompromise.
Zabavnjaci i šlageraši uglavnom nikada nisu ni iščezli iz većine naših rokera kada je riječ o tekstovima, ali neki od istaknutijih autora šlagera i zabavne glazbe prepoznali su novu snagu te su se vrlo rado uključivali i oko pitanja glazbe. Često s dominantnom ulogom. To je s jedne strane nesumnjivo pomoglo promociji i plasmanu rocka, ali mu je istodobno oduzimalo snagu i uvjerljivost. To je, pak, dovelo i do nikada službeno proglašene, ali osjetne podjele na “prave” i “kvazi” rokere. Pravima je svakako pripadao Janko Mlinarić Trooly, vođa sastava Bezimeni kojemu onodobni sudionici scene daju puno istaknutije mjesto nego što je to - zbog nepostojanja autentičnih snimaka - danas moguće rekonstruirati. Jesu li želja za širim komercijalnijim uspjehom i koketiranje sa službenom estradom počeli u drugoj polovici razvodnjavati nekadašnje entuzijaste s prvih rock linija? Ili to što se nisu mogli maknuti puno dalje od reproduktivaca i prerađivača?
Otpornost na zabavnjake nije razvila ni Grupa 220 koja je pojavljivanjima na festivalima zabavne glazbe također počela razvodnjavati materijal i rušiti iznimne standarde postavljene na početku priče. No, bilo je još nevolja s kojima se Grupa 220 morala nositi. Nova postava nastavila je pratiti Mlinarca, ali album “A ti se ne daj”, koji su zajedno snimili 1971., odlučuju predstaviti kao Mlinarčev solo projekt i početak plodne samostalne karijere. Tako su međašni “Naši dani” iz 1968. ostali nikada dokučenim albumom među rokerima šezdesetih i od samoga benda. No, rodonačelnički ili, bolje rečeno, rokonačelnički vinilni testament ostavio je zalog da se prave stvari u hrvatskoj rock glazbi tek počnu događati.
o Ivici Perclu ni rijeci!