Olja Savičević Ivančević ovih je dana dobila prestižnu francusku književnu nagradu za najbolji prvi roman u prijevodu na francuski jezik. Nagrađena je za roman “Adio kauboju” koji je objavila ugledna izdavačka kuća JC Lattes u prijevodu Chloe Billon. Za isti je roman svestrana Olja Savičević Ivančević dobila tportalovu nagradu za najbolji roman u Hrvatskoj 2011. godine. Taj je roman kasnije preveden na desetak jezika, adaptiran je i za kazališnu pozornicu u Splitu te je jedan od najhvaljenijih hrvatskih romana objavljivanih u inozemstvu posljednjih godina. Između ostalih nagrada, Olja Savičević Ivančević osvojila je i prvu nagradu Večernjeg lista za kratku priču “Heroj” 2007. godine.
U čemu je tajna romana “Adio kauboju” koji je osvojio i dalje osvaja i domaću i stranu publiku?
Nema tajne, samo povjerenje u književnost. “Adio kauboju” čak i nije jedan od onih romana koji su “dobri svima”, ali smiješan je i tužan kao i život i mnogi ga vole. To je priča o zločinu bez kazne koji društvo počini nad iznimnim pojedincem koji se ne uklapa. Također i priča o odrastanju u provinciji, ne samo u dalmatinskoj provinciji nego u provinciji svijeta, o patrijarhatu i ljudima s malo šanse, zapravo o nama. Mislim da je Francuzima bio blizak i mediteranski štih romana, barem tako su mi rekle prevoditeljica i urednica. Također, mislim da nam, sad kad su posve obezvrijeđene i u jeziku i u svijetu, nedostaju nekadašnje velike romantične riječi poput pravde ili časti, a o tome se priča u vesternima koji su matrica romana.
Strane nagrade za hrvatske pisce nisu česte. Kako vi stojite s njima?
Zadnjih godina puno bolje nego s hrvatskim nagradama, ako ne računamo nagradu Pulskog sajma koju mi je dala publika, doma sam zadnju nagradu dobila prije deset godina, možda sam se pokvarila, ha-ha-ha. Ipak, nešto šire, regionalno, dobila sam nagradu u Makedoniji za priče i nedavno nagradu za najbolju zbirku poezije Ratkovićevih večeri koja se dodjeljuje u Crnoj Gori za novu knjigu pjesama “Divlje i tvoje”, a roman “Pjevač u noći” bio je među dobitnicima English Pen Award pa je posljedično i preveden na engleski. Dobila sam stipendiju sveučilišta u Iowi koju nisam iskoristila zbog privatnih razloga, ali Amerika mi nije pobjegla. Tijekom spomenutih deset godina knjige su prevođene kod dobrih stranih izdavača i imale su dobar kritički odjek, to je već sjajna stvar jer nije jednostavno nekome iz Hrvatske za koju su jedva čuli objaviti knjige u SAD-u kod poznatog izdavača, samo tri posto njihove književnosti je prijevodna književnost. Zašto su uopće te nagrade važne, barem neke od njih?! Meni su važne jer mi omogućavaju da se i dalje bavim pisanjem, one nagrade koje su bitne, a međunarodne to svakako jesu, čine knjige vidljivijima.
Francuska je literarno snažna i razvijena zemlja. Očekujete li da će vam aktualna nagrada za prvi roman otvoriti neka nova vrata u Francuskoj?
Da, očekujem da ću i dalje surađivati s izdavačkom kućom JC Lattes. To je velik i ozbiljan izdavač. Drugačije se osjećam kad znam da će mi sljedeća knjiga proze, nakon što izađe kod nas, izaći i u nekoliko drugih zemlja u kojima imam izdavače. Neću zbog toga pisati drugačije, neću ni živjeti drugačije, ali to mi daje neku slobodu, prostor da udahnem. Znamo da nitko nije prorok u svom selu.
Kako ste došli do očito sjajne prevoditeljice koja je početkom ovog mjeseca nagrađena za prijevod Roberta Perišića, a gošća je PEN-ove rezidencije u Zagrebu?
Da, ona jest sjajna! Da bi se prevelo “Adio kauboju”, zbog specifičnog jezičnog registra, korištenja žargona, vulgarizama, dijalekta, ali i pjesničkog jezika, potrebna je velika jezična vještina, koju Chloe očigledno ima. Jako me razveselio i to što je baš za Perišićev roman “Područje bez signala” dobila nagradu jer je to odlična knjiga. Sada prevodi “Baba Jaga je snijela jaje” Dubravke Ugrešić, prevela je Zorana Ferića, Damira Karakaša, Renata Baretića, to su sve važne knjige koje daju jednu sliku ovog prostora koja je izvan očekivanog poetičkog i političkog stereotipa, da bi se to prevelo, potrebna je erudicija, zaigranost i spisateljski talent. Nisam pobornica nacionalnih kanona, mislim da je svaka dobra književnost svjetska književnost; ali realno, naša je književnost jako mala, zato su nam prevoditelji dragocjeni iako mi se ne čini da postoji baš prava svijest o tome. Sad kada su podignute sve moguće granice, vidljive i nevidljive, kad smo svi odvojeni od svijeta, prijevodna književnost je i važnija.
U inozemstvu imate tridesetak raznih izdanja svojih knjiga. Tko je najzaslužniji za taj uspjeh?
Ha-ha, kakvo trik-pitanje. Sasvim sigurno su zaslužne moje prevoditeljice te urednice i pokoji urednik. Prema njihovim pričama, u većim zapadnim književnostima promijenila se jedna stvar, a to je da u uredništvima izdavačkih kuća više ne sjede isključivo moćni stariji muškarci, nego su ih zamijenile mlade obrazovane žene, a njihov ukus je nešto drugačiji. Zaslužan je i agent Ivan Sršen i prvi urednik hrvatskog izdanja Kruno Lokotar, a ponešto, nadam se, ide i na moj brk.
Gostovali ste na brojnim stranim festivalima. Gdje vam je bilo najljepše, a gdje najkorisnije?
Najljepše mi je bilo u Kaliforniji i na turneji po Italiji. I jedne godine na pjesničkom festivalu u francuskom gradiću Sete, u Edinburghu i Londonu, Istanbulu, ali i u Puli na Sanjam knjige. Gdje mi lijepo, tu mi je i korisno. Na kraju, mnogi od nas i ne znaju pišu li da bi proputovali ili putujemo da bismo pisali. S druge strane, vjerojatno je za svakoga tko se pisanjem bavi najkorisnije kad je doma na miru i piše svoju novu knjigu.