Godina je bila 1991. Na kazališnoj sceni se pojavila za to teško ratno doba nevjerojatno hrabra i zabavna predstava, koja je po manjim gradovima i mjestima punila sportske dvorane i koja je čak i državni vrh tada mlade Hrvatske natjerala u kazalište.
Bila je to “Spikom na spiku”, predstava koja je postala i do dana današnjeg ostala sveti gral pametnog zabavljačkom kazališta u Hrvata. Da, bila je “Spika” nevjerojatno smiješna, ali isto toliko provokativna, istinski satirična, a smijati se Tuđmanu i Titu (sjajni Dražen Kühn i Boris Svrtan) tada ja nudilo istinsku katarzu. Svako toliko netko posegne za istim obrascem. Svi bi htjeli stvoriti novu “Spiku”, ponoviti i uspjeh i hrabrost, ali nikome to ne uspijeva. Nedostaje glavni sastojak recepture. Tajna je, naime, bila u aktualnosti, u pogođenom trenutku, u tome da je smijati se tada Tuđmanu na vrhuncu moći imalo okus zabranjenog voća, dok je danas smijati se Kolindinoj čežnji za mokrim majicama na tijelima nogometaša kao da se smiješ nad djetetom koje je izgubilo najdražeg medvjedića. I baš je zbog vremena u kojem najveći komedijaši nisu na sceni bilo kakva nova “Spika” savršeno nemoguća, što naravno ne znači da brojni kazalištarci i dalje neće pokušavati. Pokušali su Tarik Filipović i Boris Svrtan u novoj predstavi Kerempuha “Predsjednici&ca”, podnaslovljenoj “Pretposljednja večera”, a kojom Tarik Filipović obilježava svojih 25 godina na sceni Kerempuha.
Na okupu su svi bivši hrvatski predsjednici, Kolinda Grabar-Kitarović pozvala ih je na večeru i došli su: Ivo Josipović, Stipe Mesić, Franjo Tuđman i Tito, a kada svi obnevidjeli od alkohola ‘padnu pod stol’, pojavljuje se i Ante Pavelić. Svatko od junaka izgovorit će svoje najpoznatije rečenice i sve je zapravo šablona: odnos Tita i Tuđmana prenesen je iz “Spike”, Josipović je muzikant, Mesić ofucani vicmaher... iz publike se čuje smijeh, ali sve je to zapravo ‘tanušno’. Tito opet priča o svinjskoj glavi, bratstvu i jedinstvu, Tuđman o Partizanu i bespućima hrvatske Kolinda o demografskoj obnovi... Lako predvidiva satira ne iznenađuje, ona ne uzbuđuje i zapravo gubi pravi smisao. I to je šteta, jer od prvotne se ideje – svi bivši zajedno na okupu pokušavaju izvući Hrvatsku iz sadašnjih nevolja – moglo mnogo više.
Predstavu je režirao Tarik Filipović i od lako predvidivog teksta stvorio predstavu koja igra na kartu imitacije, a ne glume. Nažalost, imitacija nudi vrlo ograničen rezervoar za smijeh i to je muka svih uloga koje smo vidjeli. Filipovića kao Tuđmana i Svrtana kao Tita publika već (možda i predobro) poznaje, Hrvoje Kečkeš kao Mesić je karikatura koja glumi obrvama, dok Siniša Miletić igra Josipovića koji kao da mora biti na sceni samo zato što je bio predsjednik, a autori, redatelj i glumac baš i ne znaju što bi s njim. Ornela Vištica očito je satima gledala javne nastupe jedine hrvatske predsjednice i jasno je da je ona najviše radila na ulozi. No, zbog načina na koji su postavljeni svi likovi, fine nijanse koje je uspjela izbrusiti u svojoj ulozi jednostavno su se izgubile.
