Obiteljske traume proradila kroz film “Nije ti život pjesma Havaja”

Redateljica Dana Budisavljević predstavila je svoj novi, dugo pripremani film “Nije ti život pjesma Havaja” u programu Zagreb Doxa, na kojem je naišla na izuzetno dobre reakcije publike, mahom ganute zbog vrlo iskrene i emotivne obiteljske teme.

 :: Vi u ovom filmu prvi put govorite o svojoj seksualnoj orijentaciji. Zašto ste tako intimnu temu odlučili obraditi na velikom platnu?

 Smatrala sam da je to jedino ispravno. Kao redateljica dokumentarnih filmova gledateljima sam pokazivala tuđu intimu i osjećala sam da to ne mogu raditi s figom u džepu. Nije fer da, primjerice, snimam film “Sve pet” o ženi koja mi u kameru otvoreno govori kako je bila žrtva trgovine ljudima i prisiljena baviti se prostitucijom a da ja pritom nešto skrivam. Ili da snimam spot za lezbijsku udrugu “Lori”, a da lažem o vlastitom seksualnom usmjerenju. Htjela sam skinuti taj teret sa sebe, a istovremeno napraviti filmsku posvetu mojoj generaciji koja je odrastala u 90-ima, kad se o homoseksualnosti kod nas uopće nije govorilo. Sjećam se kako sam odrastala u golemom strahu da će me obitelj odbaciti, da ću biti izbačena s faksa, da će mi netko nauditi... Homoseksualnost je bila potpuni tabu, ne samo u okolini nego i u nama samima. Jedina lezbijka za koju sam znala bila je Martina Navratilova. A ona je bila tisućama kilometara daleko.

 :: Kako ste prešli put od te ustrašenosti do osobe koja se izlaže pred prepunom dvoranom stranaca?

 Nije bilo nimalo lako. Godinama sam pokušavala i sebe samu i sve oko sebe uvjeriti da mogu živjeti s muškarcem, ali to nije uspjelo. S vremenom sam upoznala žene slične meni, koje su mi pokazale da seksualno usmjerenje ne mora biti uzrok straha i srama. Moj film prvo je trebao biti o njima, ali s vremenom sam sve više shvaćala da je izvor svih mojih osjećaja sigurnosti ili nesigurnosti moja vlastita obitelj i da je to centralno mjesto kojem se trebam posvetiti u filmu.

 :: Kako su vaši roditelji reagirali na takvu zamisao?

 Očekivala sam da će me odbiti, ali začudo, brzo su prihvatili ideju o snimanju. Čini mi se da nas je kamera napokon prisilila da sjednemo i porazgovaramo o stvarima koje smo godinama prešućivali. Tu ne mislim samo na svoje osjećaje nego i na tešku bolest mojeg brata s kojom se nismo svi znali nositi, kao i na okolnosti razvoda naših roditelja. To su sve teme koje su nas kao obitelj obilježile, a nismo im pristupali dovoljno otvoreno. Tako sam, umjesto aktivističkog filma, dobila vrlo intimnu obiteljsku priču o ljubavi i prihvaćanju.

 :: Zašto ste odlučili snimati obitelj samo kroz seriju zajedničkih obroka?

 Odrasli smo. Odnosi su se promijenili. Od svega što smo kao obitelj zajedno radili dok smo brat i ja bili mlađi ostali su samo ti zajednički objedi. Ja godinama s tatom doručkujem svaki utorak u devet ujutro, a nedjeljom idemo mami na ručak. Ti naši rituali bili su jedini prirodni ambijent za razgovor o nama kao obitelji.

 :: Sad bih mogla pitati – zašto bi nekome bilo zanimljivo gledati vaše obiteljske probleme?

 Važno je reći da je priča i pouka ovog filma mnogo univerzalnija od naše specifične obiteljske situacije. On govori o potrebi za rješavanjem problema prije nego što se prenesu na iduću generaciju. O tome kako se ljudi nose s greškama. U mojem filmu svaki od likova ima svoju dramu koju nije riješio, a preslikao ju je na odnose unutar naše obitelji. U jednom trenutku moj tata kaže: “Nikad nisam htio biti kao moja mama, a sad sam 200 posto isti kao ona.” I u tome prestaje biti bitno jesam li ja lezbijka ili što je moja mama radila dok smo bili mali. Ostaje samo priča o ljubavi i nerazumijevanju u kojoj se mogu prepoznati svi gledatelji. Na prvoj projekciji filma ljudi su plakali, i to mi je bila najbolja potvrda i najbolji odgovor na vaše pitanje.

 :: Čini se da je ovaj film svima poslužio kao neka vrsta terapije.

 Da, i naši odnosi su se drastično popravili nakon filma. Da ne spominjem koliko je meni značila za vlastitu osobnu i autorsku emancipaciju i koliko sam naučila u samom radu na filmu, koji mi je tako intimno blizak.

 :: Vaš novi film opet će na neki način biti obiteljska priča.

 I da i ne. Pripremam film o Diani Budisavljević, Austrijanki koja je u vrijeme holokausta spašavala djecu iz ustaških logora. Ona je bila moja rođakinja, ali je osobno nisam poznavala. Zajedničko obiteljsko ime bilo je okidač koji me potakao da saznam više o toj ženi, koja me fascinirala nevjerojatnom pričom. I baš je ta priča, a ne rodbinska povezanost, ono što me motiviralo da napravim film “Dianina lista”.

 :: Naslov je izravna asocijacija na Schindlerovu listu. Ispričajte nam malo više o tom projektu.

 Trenutačno smo u fazi prikupljanja materijala. Kad snimate dokumentarni film, a ne igrani poput Schindlerove liste, strašno je važno imati što više autentičnog materijala. Na žalost, Diana više nije među živima, pa nam kao polazišna točka služe njeni dnevnici, koji pričaju o izvanrednoj ženi koja je početkom stoljeća sama vozila automobil i radila mnoge stvari koje su iskakale iz konvencija tadašnjeg vremena. Doselila se u Hrvatsku nakon udaje za liječnika Julija Budisavljevića. U Zagrebu je saznala da se u ustaškim koncentracijskim logorima nalaze tisuće žena i djece i odmah je pokušala na neki način pomoći. Židovska zajednica u Zagrebu tada je prikupljala novac za pomoć Židovima u logorima, ali Diana je shvatila da tamo postoje i brojni drugi zatvorenici do kojih židovska pomoć ne bi došla. Osim toga, paketi pomoći najčešće uopće nisu završavali kod zatočenika, nego u obiteljima ustaških stražara. Ključnu ulogu u tome da Dianina inicijativa preraste u veliku organiziranu akciju odigrao je profesor Kamilo Bresler, zaposlenik tadašnjeg Ministarstva socijalne skrbi. Riječ je o tisućama spašene djece i Diana to nije mogla sama. Trebalo je organizirati transporte, prihvatilišta i konačno naći udomiteljske obitelji u Zagrebu i okolici. U doba NDH to je bila iznimno hrabra gesta, a ona je iza te akcije stajala imenom i prezimenom. Mnogi joj ljudi danas duguju život.

 :: Gdje su ta Dianina djeca danas?

 Neki i dalje žive s prezimenima ljudi koji su ih posvojili, a velik dio je vratio svoj stari identitet i povezao se s izvornim obiteljima. Ima ih u najrazličitijim socijalnim slojevima. Jedna od njih je, recimo, glumica Božidarka Freit. Generacija Dianine djece odrasla je tijekom 1970-ih kad su u novinama čak postojale rubrike preko kojih su se pokušavali povezati s izgubljenim obiteljima. Tad su ih nazivali kozaračkom djecom jer većina su bili pravoslavci iz kozaračkih sela.

 :: Bojite li se politizacije tog filma s obzirom na povijesni kontekst?

 Pokušavam se maksimalno ograditi od toga. Sigurna sam da se ni Diani ne bi sviđalo što se, primjerice, u Srbiji danas maše njenim imenom u dnevnopolitičke svrhe. Ja želim ispričati osobnu priču žene koja je imala hrabrosti učiniti nešto u vrijeme kad je većina ljudi okretala glavu od stradanja. Općenito me kao autoricu zanimaju snažne ženske priče. Čini mi se da je sad red na njima. Nakon dvije tisuće godina dominacije muškaraca, žene nam i te kako imaju što pokazati.