Sedamdesete prošlog stoljeća bile su vrijeme astronomskih naklada ploča u Jugoslaviji, među kojima su hit-singlovi bili posebno tražena roba. Za razliku od danas, tada su se singlovi doista i objavljivali na fizičkim pločama, a čak i bez videospotova dostizali su zavidne brojke prodaje. Jedan od prvaka singl-formata bilo je Bijelo dugme, a aktualno dvostruko vinilno reizdanje “Singl ploče (1974-1980)” (Croatia Records) na vrlo pregledan način posvjedočit će kolika je bila prodornost hit-singlova grupe koja je redefinirala domaći šoubiznis kao nitko prije nje.
U samo sedam godina rada obuhvaćenog na kompilaciji singlova sažeto se vidi koliko je Bijelo dugme ne samo proizvodilo hitove, nego se i stilski mijenjalo i uozbiljavalo. Od pastirskog rocka do introspektivnih balada i novovalnih utjecaja, upravo je razdoblje između 1974. i 1980., koje album “Singl ploče” pokriva, bilo zlatna koka i domaće diskografije i Dugmeta.
Dakako, radi se o reizdanju dvaju kompilacijskih albuma iz 1982., “Singl ploče (1974-1976)” i “Singl ploče (1976-1980)”, ovaj put u formi zajedničkoga dvostrukog albuma. Osim početnih instant-hitova “Top”, “Da sam pekar”, “Glavni junak jedne knjige”, ili balada “Selma” i “Ima neka tajna veza”, posebno su zanimljive manje poznate pjesme s B-strana singlova, poput naivne rane varijacije Led Zeppelina “Ove ću noći naći blues”, izvrsne “I kad prođe sve, pjevat ću i tad” i “Goodbye Amerika”, snimljene u New Yorku gdje su došli već 1976.
Osim banalnih štos-pjesama poput “Bila mama Kukunka, bio tata Taranta” i “Milovan” - najgorega što je Dugme ikad objavilo - sezona hitova tek je došla s “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” i “Ne spavaj mala moja muzika dok svira”, ali je pored instantne simpatičnosti Dugme znalo biti i slojevitije s temama poput “Ne gledaj me tako i ne ljubi me više”, “Došao sam da ti kažem da odlazim”, “Eto, baš hoću!” ili “Bitanga i princeza”.
Posebno je zanimljiva pjesma “Šta je tu je” iz filma “Lične stvari” 1979. (B-strana singla “Pristao sam bit ću sve što hoće”), zadnji “narodnjački” udar Dugmeta u vrijeme kad su se “Bitangom i princezom” odmakli od pastirskog rocka s početaka karijere, ali se još znala provući i stara taktika. “Dobro vam jutro, Petrović Petre” jedini je singl s albuma “Doživjeti stotu” i kronološki posljednja pjesma u kolekciji, nakon koje je Dugme za Jugoton snimilo još “Uspavanku za Radmilu M.”, Bebek otišao iz sastava, a Bregović s Dugmetom krenuo drugim smjerom, zapravo unatrag prema narodnjačkim počecima.
Naslovnica ovih kompilacija singlova zapravo je preuzeta s omotnice sjajne biografske knjige “Ništa mudro” Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka objavljene 1981., a radi se montaži inače odvojenih fotografija iz 1979., Bregovića u tonskom studiju dok snimaju “Bitangu i princezu” i Bebeka s koncerta na turneji albuma. Autor popratnog teksta na ovitku i urednik tadašnjih izdanja Siniša Škarica ističe ono što je tada i diskografima i diskofilima bilo bitno, da je kompilacija singlova precizno anotirana popisom svih sudionika, datumima i mjestima snimanja. “Obje plejke i pripadajuće kasete, zamišljene kao idealan blagdanski poklon, objavljene su krajem listopada 1982. godine. Bila je to svojevrsna rekapitulacija karijere velikog benda u dvogodišnjem zatišju do konačnog albuma desetogodišnje suradnje Jugotona i Bijelog dugmeta – ‘Uspavanke za Radmilu M.’”.
Ukratko, ako je prije rock-scena tadašnje države bila skup pojedinačnih pokušaja, tek ih je uspjeh Bijelog dugmeta pretvorio u samodohodovnu pop-industriju i “preveo” na lokalno primjeren, masovno prihvaćen govor. Uvjerljiva albumska diskografska serija Bijelog dugmeta iz tih godina, koliko god varirala u dometima i stilovima na singlovima, efektno je dokinula pretenciozni estradni “progresivni rock” na ovim prostorima, rock-ikonografiju pretvorila u svačije vlasništvo, te uz pothvate Buldožera pripremila teren za dolazak novog vala.
Od jednostavnosti prvog albuma do ultrakomercijalnog, lošijeg nastavka “Šta bi dao da si na mom mjestu” (1975.) prodanog u astronomskoj nakladi - na kojem se nalazi početak serije dojmljivih balada, ali i bedasti štos-hitovi poput “Hop cup” - Bregović se vratio na pravi kolosijek albumom “Eto, baš hoću!” (1976.) na kojem je ambiciozna “Sanjao sam noćas da te nemam” bila uvod u prijeloman, najzreliji album grupe “Bitanga i princeza”, da bi raskid s prošlošću definitivno stigao s “Doživjeti stotu”.
Uskoro se ta prošlost vratila u estetski gorem obliku novokomponiranog folk-rocka zadnje faze rada Dugmeta, jer kako velika izreka kaže, “povijest se uvijek ponavlja lošije”. Možda je trajalo kratko, ali ovo razdoblje rada Dugmeta može poslužiti kao ogledan primjer golemog uspjeha i plastičan prikaz kako su se mijenjali i bend i domaći šoubiznis.