Ovih dana pozornost javnosti plijeni najnoviji Netflixov interaktivni film "Choose Love". Romantična komedija u režiji Stuarta McDonalda bila bi samo još jedna u nizu ljigavih "netflixastih" ostvarenja tog žanra, poput uostalom i McDonaldova prethodnog filma "A Perfect Pairing", da nije činjenice da gledatelji mogu odabrati s kojim će od tri muškarca glavna junakinja završiti.
Protagonistica filma "Choose Love", Cami (Laura Marano), naizgled ima sve – sjajnog i uspješnog dečka Paula (Scott Michael Foster) te dobar posao u glazbenom studiju. No, vidovnjakinja joj prorekne da će je uskoro snubiti čak tri muškarca te da će se naći na važnom životnom raskršću. Najprije slučajno susretne svog bivšeg srednjoškolskog dečka Jacka (Jordi Webber) s kojim se rastala kada je upisala fakultet, a on pak nakon mature otišao u Gvatemalu spašavati nesretnu siročad ili činiti nešto tako plemenito. Vatra između njih dvoje i dalje je itekako živa, a gledatelji za Cami moraju odabrati hoće li obnoviti romansu s dobrodušnim Jackom ili ostati u sigurnosti veze s Paulom.
Naša se junakinja zatim nađe u društvu neodoljive rock-zvijezde Rexa Galliera (glumi ga Avan Jogia), a koji u njoj probudi davno zaboravljene snove o pjevačkoj karijeri, ali i ponudi uzbudljiv život pun putovanja, koncerata i implicitnog seksa i rock'n'rolla. Kojim će putem Cami otići, hoće li dati otkaz na poslu i ganjati svoje snove ili prihvatiti primamljivu povišicu, kao i s kojim će od trojice potpuno različitih, a jednako privlačnih tipova završiti, odlučit će gledatelj, koji je može dovesti do čak petnaest sretnih završetaka. Neki od njih, doduše, uključuju i progresivnu mogućnost da Cami ostane sama i sretna. Sve to zapravo funkcionira poput onih starih dječjih slikovnica "Odaberi svoju pustolovinu", ali umjesto da okrenemo "na 15. stranicu ako želimo šumskom stazom skrenuti lijevo", tijekom gledanja filma u više se navrata na ekranu prikazuju mogući Camini izbori poput "Poljubi ga" i "Nemoj ga poljubiti", "Nazovi Paula" ili "Ignoriraj poziv". No, ovakav film, sigurno ugniježđen na lošijem dijelu spektra loših romantičnih komedija i iritantno isprekidan nemaštovitim razbijanjem četvrtog zida, spasiti ne može ni takva uzbudljiva novotarija.
Očito je da se Netflix nakon prve interaktivne epizode Black Mirrora "Bandersnatch" bacio u kreiranje interaktivnog sadržaja, pa tako na platformi možemo među ostalim naći i animirani kviz "Cat Burglar" te mindfulness avanturu "Headspace: Unwind Your Mind", ali vratimo li se malo kroz filmsku povijest, doznat ćemo da interaktivni filmovi ipak nisu moderne izmišljotine.
Prvi svjetski interaktivni film bio je tako "Kinoautomat" redatelja Radúza Činčere, razvijen za čehoslovački paviljon na golemoj svjetskoj izložbi Expo 67 u Montrealu 1967. godine. Crna komedija u trajanju od nešto više od sat vremena započinjala je zapravo završnom scenom u kojoj stan glavnog junaka Petra Nováka (Miroslav Horníček) gutaju plamenovi. Film se zatim prekidao u devet navrata, kada bi na pozornicu izašao moderator kako bi upitao publiku u kojem smjeru žele odvesti film, i to pritisnuvši za tu priliku jedan od posebno ugrađenih crvenih ili zelenih gumba na svom sjedalu. Ipak, što god publika odabrala, sve ih je uvijek na kraju vodilo natrag na početak – u gorući stan. Bilo je to stoga što je Činčera film zamislio kao satiru demokracije: bez obzira na to kako glasate, na kraju će sve ipak ostati isto. A bio je to ujedno i društveni eksperiment kojim je Činčera ispitivao što će skupina međusobno nepovezanih pojedinaca odabrati – moralni, nemoralni, realistični ili nerealistični smjer radnje.
Jednostavni odgovor je na koncu iznenadio sve jer nakon više od stotinu prikazivanja, publika bi gotovo u svakom slučaju odabrala onaj dramaturški najuzbudljiviji put, čak i kad je uključivao moralno suspektno ponašanje. Primjerice, junaka u jednom trenutku, usred automobilske potjere za svojom bijesnom ženom koja odmiče u taksiju, pokušava zaustaviti policija. Publika je zatim mogla pritisnuti zeleni gumb ako je htjela da junak stisne gas i nastavi potjeru ili crveni gumb kako bi se zaustavio. U velikoj većini slučajeva, iako to vjerojatno u stvarnom životu nikada ne bi napravili, gledatelji su odabirali stisnuti gas. Sam film dobio je sjajne kritike, publika je bila oduševljena tim iskustvom, a Činčeru su ganjali veliki hollywoodski studiji. Međutim, prava na film u komunističkoj Čehoslovačkoj zapravo je imala država, a nakon prikazivanja u domovini, "Kinoautomat" je na kraju zabranila Partija.
Još starije primjere, odnosno same početke interaktivnih medija, nalazimo i u ranom 20. stoljeću. Tada su se pojavile tzv. cinematic shooting galleries, nove verzije pucačkih igara kakve su bile popularne u lunaparkovima ili na sajmovima. Posjetitelj bi dobio igračku pušku, a umjesto u statičnu metu, pucao bi na mete u filmiću koji se projicirao na kinoplatnu. Budući da su takve igre posebno zaživjele u Velikoj Britaniji, najpopularnije su bile snimke sa safarija iz britanskih kolonija, a igrač je imao priliku pucati na životinje. A ako bi okidač stisnuo u točnom trenutku, film bi se zaustavio i registrirao bod, što više sliči današnjim videoigrama.
Interaktivni film ponovno se pojavio u kinima i 1992., kada je u američkom lancu kina Loews prikazivan kratkometražni film "I'm Your Man" Boba Bejana. Princip je bio sličan "Kinoautomatu" i puno je novca utrošeno u to da se kinodvorane opreme posebnim kontrolerima kojima su gledatelji na šest mjesta tijekom filma mogli odabrati jednu od tri opcije, ali film je neslavno propao. Jedan od razloga bio je loš marketing, ali i činjenica da sam film nije bio pretjerano zanimljiv te pritužbe da neki gledatelji glasaju i više puta, pritišćući gumbe i na praznim sjedalima.
Danas, kada većina ljudi u TV serijama i filmovima uživa na streaming platformama iz topline svog doma, možemo očekivati da će filmovi u kojima gledatelj može aktivno sudjelovati postati sve češća pojava, a posebno bi mogli biti zanimljivi onim najmlađima. No, usporedo, razvijaju se i eksperimentalne tehnologije koje gledateljima omogućuju da bez nepotrebnih prekida i zapravo nesvjesno sudjeluju u radnji filma. Primjerice, koristi se mjerenje srčanog ritma i disanja ili praćenje pogleda, moždanih valova i raznih ostalih biosignala kako bi se procijenilo gledateljevo stanje i na temelju njega odredio nastavak filmske radnje. Iako je sve to za sada još prilično nepraktično i skupo, nije i nemoguće pa ćemo možda u budućnosti doista gledati filmove koji su doslovno skrojeni za nas.