”Područje bez signala” nova je serija Dalibora Matanića čiju smo prvu epizodu gledali jučer u Kaptol Boutique Cinema & Baru, tjedan dana prije premijernog emitiranja na Prvom programu HTV-a 27. prosinca u 21 sat. I prije se pisalo da je scenarij serije temeljen na istoimenom romanu Roberta Perišića objavljenom 2015. godine.
Serija je već postigla neke međunarodne uspjehe osvojivši nagradu kao najbolja serija u programu International Panorama na festivalu Series Mania u Lilleu te nagradu publike na Seriencamp Festivalu u Münchenu.
U njoj se pojavljuje niz doista iznimnih glumaca iz Hrvatske i susjednih zemalja, poput Renea Bitorajca, Krešimira Mikića, Gorana Bogdana, Tihane Lazović, na koju smo već u Matanićevim serijama i navikli, Izudina Bajrovića, kojega znamo i iz Matanićevih “Novina”, ali i Jovane Stojiljković kojoj je ovo prva većinska hrvatska produkcija, ali i brojni drugi glumci poput, primjerice, Slavka Štimca. Jasno je da će doista atraktivan popis glumaca u seriji, koju uz Matanića scenaristički potpisuje i Ankica Jurić Tilić, već biti dovoljan da privuče ozbiljan broj gledatelja. Međutim, odmah treba primijetiti da Dalibor Matanić kada ima s čime raditi, kada mu je u rukama drukčiji, intrigantniji scenarij, doista briljira. Hrabro je to reći nakon samo jedne epizode, no ovo što smo vidjeli jučer daje nadu da ćemo gledati nešto doista dobro.
Ako niste čitali Perišićev roman, otkrit ćemo tek da je “Područje bez signala” univerzalna priča, nije vezana samo za naše lokalne sredine, odnosno za njihovu neuspjelu tranziciju iz socijalizma u tržišnu ekonomiju, što je u nas još bilo obilježeno i ratom, već je se može smjestiti i drugdje, ne nužno i na isti kontinent. Osim te, danas se to slobodno može reći, propasti, to je i priča o propadanju radničke, kao i srednje klase, a onda je to i priča o poduzetnicima novog doba. Upravo su takvi poduzetnici Oleg kojega tumači Rene Bitorajac te njegov bratić Nikola kojega glumi Krešimir Mikić.
Njih dvojica upućuju se u zaboravljeni gradić Nuštin u kojemu postoji tvornica koja je nekada, još prije 20 godina, proizvodila turbine, za koje sada odjednom ima interesa u nekoj arapskoj zemlji. Odnosno, tako vjeruje Oleg, pa zato odluči tvornicu kupiti, uz blagoslov lokalne samouprave. Da bi stvar nakon dva desetljeća profunkcionirala, mora pronaći nekoga tko može osposobiti i pokrenuti stare strojeve, a to je nekadašnji glavni inženjer tvornice Vlado Janda. Ovdje ćemo za trenutak zastati s opisivanjem radnje kako bismo spomenuli još jedan razlog zbog kojega treba gledati barem nešto od te serije, a to je sam Izudin Bajrović. U ulozi Jande uspio je otjeloviti sve emocije koje su prolazile generacije koje su bile akteri konačnog raspada jednog sustava i neuspješnog ulaska u drugi sustav, pri čemu mu i scenarij dopušta brzu tranziciju, iz depresije i alkoholizma natrag u prkos, kojim prosječan čovjek odlučuje još jednom dokazati da nema sustava (ili gazde) koji bez njega može.
On u dvojici realno sumnjivih likova vidi posljednju nadu za potvrdu vlastitog smisla kao i dokaz da je sva ta propast bila neopravdana i pogrešna, pa im pomaže okupiti i radnike, među kojima prednjači Branoš kojega tumači Goran Bogdan, koji imaju jednostavan izbor – otići u Afganistan pod nejasnim uvjetima ili pokušati još jednom s nekada uglednim inženjerom i bivšim sindikalnim vođom. Doista intrigantna priča u kojoj se isprepleće i nekoliko sekundarnih koje će se raspletati nešto kasnije, poput odnosa između Olega i Lipše koju tumači Tihana Lazović, te Nikole i Šeile koju glumi Jovana Stojiljković.
- Kada smo počeli pisati scenarij znali smo da je već dosta ljudi pročitalo Robertovu knjigu i da je svi vole, što je uvijek opasno jer ti ljudi već imaju formirano mišljenje. Trebalo je pronaći neki novi filmski jezik a da se poštuje knjiga - rekao je Matanić nakon prikazivanja prve epizode njegove nove serije ističući kako je Perišić stvorio odličnu galeriju likova kojima su glumci mogli dati najbolje što imaju. Potvrdio je to i Rene Bitorajac ističući kako je jedna epizoda apsolutno nedovoljna da bi se dobio cjelovit dojam o seriji koja je temeljena na Perišićevu romanu, koji je okarakterizirao umjetničkim djelom, što je potom postao i scenarij serije.
Za snimanje je produkcija morala pronaći pet različitih gradova, pet različitih tvornica, pa se snimalo osim u Hrvatskoj i u Finskoj i u Maroku. Priča o poduzetnicima koji nešto pokušavaju o dobu nakon tranzicije te idealistima koji nemaju izbora nego prihvatiti propast svojih vrijednosti i ideala i zaslužuje takav napor. Čini se nekako da itekako ima potrebe za pričama gdje običan čovjek zaslužuje barem jedan veliki događaj u svojem životu, ili barem novu šansu za ostvarenje ideala za koje je nekada radio, a “Područje bez signala”, naslov je doslovan jer u Nuštinu mobiteli praktično ne funkcioniraju, moglo bi biti upravo to. Očito je serija napravljena i s ambicijom da prijeđe granice Hrvatske, tako će se emitirati i na Radioteleviziji Srbije. Kao što treba spomenuti i da se sve odvijalo u gotovo nemogućim uvjetima pandemije.
– Bio sam među prvima koji je rekao da ovaj roman zaslužuje ekranizaciju, i pročitao sam ga nekoliko puta. Najljepše je u ovom projektu što se pokazuje da su svi ti veliki događaji i velike ideje odmakli od onoga što je nukleus toga, a to je čovjek. Jer je i uzrok i posljedica te promjene čovjek. Ljudi i promjene najveći su biser ove serije, do kraja serije taj se neki krug zatvori i vraćamo se onome od čega smo se možda odmakli, a to je mali čovjek, ako on još i postoji. Sa te strane mislim da smo napravili nešto što dugo nismo vidjeli, i da je to bio maestralan posao - rekao je Goran Bogdan.