Svi ga poznajemo kao hladnog, stoičkog oca koji svoje sedmero djece odgaja strogom vojničkom stegom. Bar dok mu srce ne zagrije anđeoski glas guvernante Marije... Priča je to Georga von Trappa iz slavnog mjuzikla "Moje pjesme, moji snovi", no malo tko zna da je pravi Von Trapp bio kudikamo interesantniji (i topliji) čovjek od svog filmskog pandana, najuspješniji austrougarski mornarički časnik briljantne karijere, nadaren glazbenik i rođeni Zadranin. Svemu tome svjedoče nam njegovi memoari "Do posljednjeg pozdrava zastavi: Sjećanja austrijskog podmorničkog zapovjednika", upravo izdana zajedničkim pothvatom Državnog arhiva u Zadru i Hrvatskog instituta za povijest u povodu 75. godišnjice njegove smrti.
Knjiga, koja je prijevod memoara izdanih 1935. godine, a čije će se predstavljanje održati danas u Muzeju grada Rijeke, nije tek suhoparni vojnički dnevnik, kao što bi se možda iz samog naslova dalo zaključiti. Oni su, naprotiv, živopisan i romaneskan opis života na jednom tako nesvakidašnjem mjestu kao što je podmornica, ali i zapis jedne ere, rata i propasti Austro-Ugarskog Carstva.
– Upravo to je po meni jedan veliki plus ove knjige. Ona nije pisana u stilu klasičnih memoara, već poput romana, s ciljem da čitateljstvu približi kako je to bilo služiti na podmornici, živjeti u to vrijeme, da prenese sjećanje na Austro-Ugarsku Monarhiju na novu generaciju. Zapravo je dosta pristupačna svakom čitatelju i može se čitati kao povijesni roman, što i ne čudi jer je od početka bila namijenjena za čitanje u školskoj lektiri te se i nalazila na popisu obavezne lektire u Austriji – kazao nam je urednik knjige Boris Blažina.
Von Trappovi memoari dočaravaju nam i jednu njegovu sasvim drugačiju stranu, koju u filmu koji ga je proslavio uopće ne vidimo. Iako oni prate tek njegov ratni put od 1915. do 1918. godine, prije događaja iz mjuzikla, otkrivaju čovjeka, govori Blažina, koji je zapravo vrlo različit od stereotipa hladnog patrijarha.
– U filmu tog čovjeka, možemo reći, raznježe glazbom, ali u knjizi se vidi da je on u stvarnosti uvijek bio čovjek koji je bio vrlo pristupačan, iskreno volio i brinuo se o svojoj posadi, i to do te mjere da je svojim najvećim uspjehom smatrao da nijednog svog čovjeka nije izgubio tijekom rata. Iako je bio najuspješniji austrougarski podmornički kapetan, jer imao je zaista nevjerojatne uspjehe u borbi protiv neprijatelja – potopio je francuski oklopni krstaš te u izravnom dvoboju talijansku podmornicu, a bio je iznimno uspješan i u napadima na konvoje Antante u Sredozemnom moru – čitajući njegove memoare uopće ne dobivamo dojam da se on svojim uspjesima hvali. Jednostavno je obavljao svoju dužnost i najvažnije mu je bilo očuvati živote svoje posade te privesti rat što brže kraju, kako bi se zaustavile i sve tragedije, strahote i glad kojima je svjedočio kada bi došao na kopno i koje su ga snažno potresle – tvrdi Blažina.
Georg von Trapp rodio se u Zadru 1880. godine u austrijskoj plemićkoj obitelji, a Mornaričku akademiju završio je u Rijeci. Hrvatsku je stoga doživljavao poput drugog doma i bio je očaran njenim prirodnim ljepotama, o čemu piše i u knjizi. Međutim, veli nam Blažina, nije se sasvim mogao poistovjetiti s lokalnim ljudima, bila je to za njega ipak druga kultura, a na trenutke, s položaja imućnog austrijskog plemića, djeluje i pomalo patronizirajuće. No istovremeno se divi ustrajnosti ovdašnjih ljudi, pogotovo u Dalmaciji koju je upoznao, a koja je u tom periodu bila iznimno siromašan kraj. Posebno mu se sviđala njihova gostoljubivost. Hrvatsku je čitavog života imao u lijepom sjećanju i s obitelji se i nakon rata vraćao na ljetovanje u Pulu, želeći ih upoznati sa zemljom u kojoj je proveo svoju mladost.
Oženio se, naime, 1911. godine Agathom Whitehead, unukom Roberta Whiteheada, Britanca s riječkom adresom koji je prema izumu našeg Ivana Lupisa usavršio torpedo, a zatim se i znatno obogatio otvorivši uspješnu tvornicu u Rijeci. Agatha je umrla mlada, 1922., u dobi od tek 31 godinu i Georg je ostao sam sa sedmero djece.
– Njegov je život pogodio niz tragedija. Prva je bio raspad Austro-Ugarske Monarhije, jer on je bio prije svega čovjek vjeran svome caru, koji je Austro-Ugarsku doživljavao kao svoju domovinu i nije baš imao sluha za nacionalne pokrete. Sebe je doživljavao kao careva časnika čija je dužnost bila boriti se za monarhiju i, kada se sve odjednom raspalo, jako ga je pogodilo. Naravno, nakon toga Austrija više nije imala izlaz na more te on nije mogao nastaviti karijeru, a nije želio nastaviti je u Italiji ili Kraljevini Jugoslaviji. Zatim je uslijedila druga tragedija kada je preminula njegova supruga Agatha Whitehead, a povrh toga, kada si je uspio život dovesti u red i osigurati svoju obitelj, došlo je do kraha banke u koju je uložio velik dio svoje imovine. Nakon toga su na vlast došli nacisti i cijela obitelj odlučila je da se moraju odseliti. Georg se nikako nije mogao pomiriti s time da služi nacistima – kaže Blažina.
Ono što film također ne spominje jest i da je Georg von Trapp oduvijek bio veliki ljubitelj glazbe i talentirani glazbenik. Njegova majka, amaterska pijanistica, svoju je strast prenijela na svoju djecu, a on je svoje vještine nastavio razvijati i u mornarici. Naime, svi časnici austrougarske mornarice morali su znati svirati instrument! Cijela se obitelj Von Trapp stoga bavila glazbom i prije dolaska Marije, koja nije bila guvernanta, već učiteljica jednoj od kćeri. Također, otkrila su kasnije neka od djece, Maria i nije bila baš tako blage naravi, već itekako poznata po bijesnim ispadima. Istina je, doduše, da se pripremala postati časna sestra te, kada ju je Georg zaprosio, nije bila sigurna želi li napustiti svoj poziv, a kasnije je priznala i da nije bila zaljubljena u njega, već je obožavala njegovu djecu.
Ipak, ljubav se tijekom godina rasplamsala i Georg i Maria vjenčali su se 1927. godine te dobili još troje djece. Na Marijinu inicijativu obitelj Von Trapp uspjela je unovčiti svoj talent i početi nastupati kao obiteljski zbor. Također, spektakularni bijeg od nacista, pješice preko Alpa u Švicarsku, nije se dogodio, već su Trappovi jednostavno otišli vlakom u Italiju, a zatim u Sjedinjene Američke Države. Georg je u SAD-u preminuo 1947. godine, ali obitelj je vrlo uspješno nastavila nastupati još deset godina, pod imenom Trapp Family Singers. A upravo je prema memoarima Marije von Trapp nastao prvi kazališni mjuzikl, a zatim i film "Moje pjesme, moji snovi" u kojem su ih glumili Julie Andrews i Christopher Plummer i koji je dodatno romantizirao njihovu već iznimno zanimljivu pripovijest.
U Muzeju grada Rijeke danas će na predstavljanju Georgovih memoara gostovati i prisjetiti ga se njegova unuka Johanna II. von Trapp. Kao posebno iznenađenje u zadnji čas najavljeno je i svečano predstavljanje dijela torpeda kojim je Georg u Prvom svjetskom ratu potopio talijansku podmornicu Nereide. Pronašli su ga u podmorju kod otoka Palagruže Ivan Jambor i Marino Brzac u arheološkoj ekspediciji, a slavni torpedo nakon restauracije postat će dio zbirke torpeda u Muzeju grada Rijeke.