Bilo da svojom impozantnošću i raskošom mame uzdahe ili izazivaju jezu jer su godinama postali zapuštena poprišta krvavih bitki i stradanja, dvorci su neiscrpan magnet ljudskog interesa. Bogata hrvatska povijest rezultirala je velikim brojem dvoraca, danas su nerijetko u lošem stanju i propadaju, čast izuzecima poput potpuno obnovljenog dvorca Eltz u Vukovaru, a sve njih od sjeverne Hrvatske do Baranje i Konavala uz zaustavljanje na svim lokalitetima, bilo da su bili predmet velikih opsada ili mjesta ladanjskog života, obišli su povjesničar Hrvoje Kekez i autori fotografija Roman Avdagić i Dario Žagar. Rezultat je raskošna knjiga "Najljepši hrvatski dvorci i utvrde" u izdanju Mozaik knjige čija je promocija idući ponedjeljak u Zagrebu. Tvrdo ukoričena, na više od 350 stranica, autori u njoj daju opsežnu analizu sto dvoraca i utvrda u dijapazonu od onih najstarijih kao što su Klis, Zrin ili Žumberak koji sežu u 13. st., preko onih najpoznatijih poput Korčule, Krka, Knina, Varaždina, Šibenika, Dubovca u Karlovcu do restauriranog dvorca Trakošćan kojem tepaju da je među svima njima mister fotogeničnosti.
Svaki od njih je, poput recimo klasicističkog dvorca Bežanec kraj Pregrade, stilski smješten u period u kojem je nastao te dio Hrvatske u kojem se nalazi. Navedeni su redom i njihovi vlasnici, počevši od inicijatora gradnje svakog od njih, povijesne okolnosti nastanka i najvažniji događaji vezani uz njih, ljudi koji su se u njima okupljali, do toga u kakvom su stanju danas. Uz dvorce se neminovno vežu i brojne legende pa smo se u ovom kratkom prikazu ove važne knjige dotakli upravo tog dijela.
U kategoriji legendi autori naravno kreću od one svima nam znane legende o Crnoj kraljici povezane s Medvedgradom. Znamo da je po njoj ona dušu prodala vragu, njezini krici odzvanjaju u noć, a blago joj je zakopano negdje unutar medvedgradskih zidina. Legenda je to o stvarnoj ženi, Barbari Celjskoj, ženi ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog. I sama izgradnja medvedgradske utvrde intrigantna je ovdje za spomenuti jer u hrvatskoj historiografiji, pišu autori, vodila se o tome opsežna rasprava. Još 1851. godine Ivan Kukuljević-Sakcinski kazao je da je utvrdu dao izgraditi zagrebački biskup Filip nakon tatarske provale u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo 1242./1243. godine. U monografiji o Medvedgradu tu je tvrdnju Nada Klaić opovrgnula tvrdivši da je utvrda morala biti građena u ranijem razdoblju, odnosno u vrijeme hercega Kolomana sredinom trećeg desetljeća 13. stoljeća. Uzevši u obzir da je prema pismu pape Inocenta IV. upravo Bela IV. darovao zemlju za izgradnju medvedgradske utvrde te sažimajući sva ova razmišljanja, autori ove knjige smatraju da se može pretpostaviti da su ugarsko-hrvatski vladari iz dinastije Arpadovića na zemljištu na kojem je poslije nastala utvrda Medvedgrad, izgradili najprije neku kulu, a tek je zatim biskup Filip krenuo s ozbiljnom dogradnjom nove utvrde.
Još jedna prilično poznata, ali ne možda toliko raširena legenda o sukobima Hrvata s Osmanlijama povezana je pak s Ðurđevačkim kaštelom iz 16. st. Ona kaže, navodi se u knjizi, da su nakon višednevne opsade toga kaštela pod zapovjedništvom osmanskog vojskovođe Ulama-bega, branitelji ostali bez streljiva te su razmišljali o predaji. No, prema savjetu jedne starice, ispalili su na osmanski tabor pjetlića, picoka. Pomislivši kako branitelji imaju obilje hrane pa se njome razbacuju, Ulama-beg je odustao od opsade i povukao vojsku. Tako je lukavošću branitelja obranjena Đurđevačka utvrda, a nama je ostala legenda o đurđevačkim picokima. U tom kaštelu danas je zanimljiv muzejski prostor u kojem je i bogata donacija Ivana Lackovića Croate, a zadnjih 50 godina svakog lipnja održava se manifestacija Legenda o picokima koja je uvrštena i na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Uz Veliki Kalnik, smješten na strmini Kalničkoga gorja, a koji se prvi put spominje u pisanim povijesnim izvorima već 1193. godine, veže se pak priča kako je tatarska vojska zimi 1242. godine prešla zaleđenu Dravu i krenula dalje u osvajački pohod na srednjovjekovnu Slavoniju i Hrvatsku. Tatari su pratili ugarsko-hrvatskoga kralja Belu IV., koji je sigurnost potražio u tvrdom plemićkom gradu Velikom Kalniku. Pošto su nekoliko dana neuspješno jurišali na čvrste zidine Kalnika, Tatari su uvidjeli da oružjem neće moći osvojiti utvrdu te su započeli s dugotrajnom opsadom kako bi prisilili branitelje da zbog gladi predaju grad. No, kako legenda kaže, hrabrim braniteljima u pomoć su priskočili stanovnici okolnih sela, koji su im preko zidina bacali grane sa šljivama. Shvativši da neće uspjeti slomiti obranu grada, Tatari su se nakon nekog vremena povukli i uputili dalje na jug prema Hrvatskoj i Dalmaciji. Nakon pobjede Tatara ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. u znak zahvalnosti za pruženu pomoć dodijelio je stanovnicima sela oko Velikoga Kalnika status plemića te brojne povlastice i slobode. Ljubomorni na njihove slobode stanovnici obližnjih Križevaca pogrdno su ih nazvali "šljivarima".
Stari grad Korođvar, oko 15 km od Osijeka na granici između općina Antunovac i Čepin, neobično je zdanje kružnoga tlocrta koje se prvi put u sačuvanim pisanim izvorima spominje tek 1290. godine. Život u njemu ugasio se u godini velike bitke na Mohačkom polju 1526. Kako je smješten u močvarnom području, za Korođvar se vežu brojne legende, a jedna od njih kaže kako se u tamošnjim ruševinama nalazi blago baruna Trenka. Prema toj legendi, barun Trenk je u Korođvaru ostavio sedam kovčega punih zlata kada se vraćao s jednoga od svojih vojnih pohoda. Bacio ga je u zmijsko leglo kako se nitko ne bi usudio doći i uzeti ga. Prema legendi, navodi se u knjizi, nakon barunove smrti njegovi se vojnici nisu usudili vratiti u ruševine Korođvara po blago jer ga je čuvala djevojka zmija, koja bi svakome tko se pokušao približiti blagu odgrizla glavu. Druga, pak, još strašnija legenda kaže kako unutar ruševina Korođvara luta duh Anice Pauković, koja je ondje spaljena jer je bila osuđena da je vještica. Navodno je okrutno mučena jer je bila optužena da je seoskoj djeci zubima vadila srce i kopala oči te da je travama koje je samo ona poznavala trovala ljude po okolnim selima. Legenda još kaže, piše autor knjige, kako ona i danas otima djecu po okolnim selima, pa se u ruševinama Korođvara mogu pronaći malene dječje lubanje njezinih žrtava.
Legendama obavijena je i utvrda iznad grada Imotskoga, Imotskoga polja i Modrog jezera – utvrda Topana, ujedno jedan od najpoznatijih simbola Imotske krajine. Prema nekim tumačenjima, navode autori ove knjige, ime je dobila prema topu koji se u njoj nalazio, a poslužio je za određivanje granice između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva po završetku Drugoga morejskog rata (1714. – 1718.). Prema legendi, granica oko Imotskoga određena je pucanjem topa iz Topane, tj. Mletačkoj Republici pripao je prostor unutar dometa toga topa.
Uz dvorac Zlatne doline u Kutjevu, tipičan plemićki dvorac iz 19. stoljeća, veže se pak romantična legenda kako su u njegovim podrumima svoju ljubavnu priču ispričali spomenuti barun Franjo Trenk i carica Marija Terezija.
Ne u kontekstu legende, ali svakako u kontekstu zanimljivosti, valja spomenuti i Klenovnik iz 18. st., smješten na južnim obroncima Ravne gore u blizini Trakošćana, jer on je najveći dvorac u Hrvatskoj. U kontekst zanimljivosti koja bi mogla postati i kvizaško pitanje ide i činjenica da je tijekom Domovinskog rata dvorac Eltz iz 1750. godine, bio prva zgrada u Vukovaru koja je bombardirana iz zraka, 25. kolovoza 1991. godine. Obnova dvorca započela je 2008. godine te je trajala do listopada 2011. godine, kada je obnovljen, a u njega je vraćen Gradski muzej Vukovar. Sve u svemu i tekstom i slikom u pitanju je fantastična i poučna knjiga o mističnoj i važnoj hrvatskoj povijesnoj i kulturnoj baštini.
