Slovenka na čelu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti bilo je iznenađenje, priznajemo, i nama samima. I k tome "the" Zdenka Badovinac, žena koju s razlogom u domovini zovu kulturnom heroinom svojeg doba, koja je od Moderne galerije u Ljubljani napravila najprepoznatljiviju kulturnu ustanovu u europskim okvirima, a na novoj poziciji ravnateljice MSU-a čestitali su joj čak i Marina Abramović i umjetnički direktor londonske Serpentine Gallery Hans Ulrich Obrist.
Godinu dana poslije razgovaramo o promjenama koje uvela svojim dolaskom u Zagreb, usporedbama slovenske i hrvatske kulturne scene, politici i tome što je kumovalo njezinoj odluci da promijeni državu, ali i o nekim davnim, možda sretnijim vremenima.
Sada ste već neko vrijeme u Zagrebu, kako ste se snašli i kako vas je Zagreb prihvatio?
U Zagrebu sam već više od godinu dana, imam osjećaj da mi je umjetnička scena od samog početka jako naklonjena. Znam da ima i kritičara, a neka neispunjena očekivanja odraz su ili naivnih ideja da se akutni problemi mogu riješiti preko noći ili drukčijih gledanja na programsku politiku, što je normalno – nikad se ne možete svidjeti svima, a najgore bi bilo programsku politiku MSU-a oblikovati po principu "za svakoga ponešto". No već postoje vrlo konkretni dokazi da su se neke stvari promijenile nabolje; možemo se pohvaliti da je zbirka MSU-a dostupna javnosti nakon što je tri godine bila zatvorena u depoima. Kustosima MSU-a predložila sam koncept postava u trajanju koji podrazumijeva da je zbirka u muzeju stalno prisutna, ali njezine se konstelacije neprestano mijenjaju. MSU je postao članom prestižne mreže međunarodnih muzeja Internacionala, koja je donijela i europsko financiranje nekih programa, a povećao se i broj posjetitelja, pa i godišnji prihod muzeja.
Usporedite Zagreb i Ljubljanu. Što je u jednom gradu bolje, a drugom manjka i obratno?
Zagreb je puno veći grad, ima zaleđe koje Ljubljana nema. Kad sam stigla u Zagreb, činilo se da MSU toliko financijski loše stoji i da se ništa ne može napraviti, no situacija se ipak pokrenula u pozitivnom smjeru. Imamo i punu podršku gradonačelnika Grada Zagreba i njegova Ureda za kulturu. U Zagrebu, za razliku od Ljubljane, postoji i puno više tvrtki i pojedinaca i organizacija koji su za suradnju, što kreira više mogućnosti za javnu privatno-civilnu suradnju. U Ljubljani, s obzirom na manju sredinu, takvih je suradnji manje, znate što imate na raspolaganju, krećete se u okvirima toga, a to ujedno omogućuje veću stabilnost i sigurnije planiranje.
A kako je s kulturnim scenama?
Zagreb i Ljubljana, iako danas ima manje kontakata između ta dva grada nego što je to bilo za vrijeme Jugoslavije, ipak u dovoljno blizu da se govori o međusobnim utjecajima i dijalogu; kultura i umjetnost tu igraju jako veliku ulogu. Obje scene odlikuje duga lokalna avangardna tradicija, koja je u Zagrebu možda i jača. Međugeneracijski kontakti i suradnje također su jaki, no obje su scene još uvijek nedovoljno povezane sa širom međunarodnom scenom i prečesto se zapetljaju u vlastite lokalne probleme zbog vječne pothranjenosti i osjećaja izoliranosti, što je i razumljivo.
Koji su najveći problemi MSU-a s kojima ste se susreli i gdje ste u rješavanju nekih od njih?
Što se tiče programa MSU-a, najveći problem bio je izostanak izložbe zbirke, što smo, kao što smo već spomenuli, dobrim dijelom već popravili. Zgrada MSU-a prevelika je za uvjete koje javno financiranje u Hrvatskoj dopušta, veliki je problem održavanje i tim problemima ne nazire se kraj. Umjetnine na fasadi muzeja i platou trebaju obnovu i teško je doći do sredstava, kuću bi trebalo djelomično obnoviti, klima-uređaje u izložbenim prostorima treba promijeniti... Osim toga, premalo je sredstava za otkup umjetnina, kao i za druge programe uz izložbe.
Jednom ste spomenuli da je godišnji proračun MSU-a prikladan samo za jednu dobro izvedenu veliku izložbu domaćeg umjetnika. Ipak, do sada ste doveli i Seana Scullyja i pionira videoarta Nam June Paika. Kako plivate unutar oskudnog budžeta?
Nažalost, ovo i dalje ostaje istina, ove godine dobili smo i posebna sredstva za izložbu Sanje Iveković, koja inače ne bi bila izvediva jer je umjetnica međunarodnog kalibra, u svijetu je poznatija čak i od Seana Scullyja, no većina sredstava za njegovu izložbu došla je iz inozemstva, kao i sredstva za izložbu Nam June Paika.
Jedan od zadataka bio vam je i novi muzejski postav. U kojem je trenutačno stadiju?
Kad sam prošlog proljeća došla u Zagreb, zatekla sam potpuno prazan muzej, nije bilo ni zbirke ni izložbi. Još se živo sjećam prijašnjeg postava zbirke koju su osmislili Nada Beroš i Tihomir Milovac pod nazivom "Zbirke u pokretu". Htjela sam na neki način stvoriti i dijalog s njihovim postavom, koji je već doveo u pitanje koncept stalnog postava zbirke, a pritom, naravno, otići i korak dalje. Koncept novog i drukčijeg postava zbirke "Zbirka kao glagol" odmah po mojem dolasku predložila sam kustosicama i počeli smo s radom. Prošle godine postavili smo dvije izložbe, to su "Tužne pjesme rata" i "Drugarstvo", nedavno smo otvorili izložbu iz zbirki s naslovom "Budućnost", planiramo još jednu u nizu tih djelomično tematskih izložbi, a onda će se taj ciklus završiti. Sve tri dosadašnje izložbe rađene su po principu dodavanja, odnosno kada se postavlja nova izložba, prethodna se ne ruši te se tako formira svojevrsni klaster izložbi koje zajedno čine novi i drukčiji narativ aktiviranja zbirke, zbirke koja radi. Zato se i zove "Zbirka kao glagol". Ideja procesualnosti djelomično se temelji i na serijalnosti. Naša današnja percepcija podložna je principu očekivanja, ali ako se, primjerice, TV serije uglavnom bave manipulacijom gledatelja kojeg drže u pasivnom očekivanju nove epizode, očekivanje serijalnosti u našem slučaju uključuje poziv na intervencije i naše aktivno sudjelovanje. Na to se još eksplicitnije nadovezuje serijal "Okidači", koji smo pokrenuli ove godine, a to su manje izložbe u kojima umjetnici, udruge i drugi akteri izvan kuće interveniraju u naše zbirke i kritički ih komentiraju. Ovaj ciklus počeli smo izložbom Božene Končić Badurina, koja kritički propituje nedovoljnu vidljivost kiparice Ksenije Kantoci, čije radove čuvamo u našim depoima.
Koji su najveći izazovi vođenja muzejske institucije u 21. stoljeću?
Na ovo pitanje ne mogu odgovoriti univerzalno, ono se razlikuje od konteksta do konteksta; muzeji u svjetskim metropolama bore se da zadrže svoju hegemoniju, postoji i veliki pritisak da posluju komercijalno, a izložbe moraju prije svega biti dobro posjećene. Veliki svjetski muzeji više ne predstavljaju samo zapadnjačku umjetnost kao nekada, sada je njihov moto "go global" – što veći dio svijeta muzej predstavlja, to je jači. Muzeji na našim prostorima oduvijek su nastojali slijediti zapadne modele, ali zbog naših uvjeta i puno skromnijih budžeta i našeg geopolitičkog položaja to nikada nije u potpunosti uspjelo, pa su se pojavili neki hibridni modeli koji su zapravo još zanimljiviji i na njima se danas mora graditi. Više sam puta pisala o tome da su muzeji alati za ravnopravniji dijalog sa svijetom, za ravnopravniju razmjenu ideja, a u lokalnoj sredini za povezivanje s lokalnim zajednicama. Muzeji nisu samo mjesta gdje se predstavlja umjetnost, već i prostor za javni dijalog o zajedničkim stvarima i o zamišljanju bolje budućnosti.
U domovini se za vas prvotno u javnosti čulo kao o ekološkoj aktivistici koja je radila na otkrivanju onečišćenja rijeke Krupe polikloriranim bifenilima...jeste li i dalje aktivni na tom polju, danas su ekološki problemi aktualniji no ikada?
Moj ekološki aktivizam vezan je za osamdesete godine prošlog stoljeća kada sam kao članica uredništva omladinskog časopisa Razmerja u Metliki zajedno sa svojim kolegama radila na otkrivanju onečišćenja rijeke Krupe. Danas se time bavim više neizravno, kroz umjetnost koja ne opisuje samo ekološku katastrofu nego i aktivno predlaže drukčije, ekološki prihvatljivije načine života.
Zašto ste se uopće odlučili javiti na natječaj u Zagrebu? Odluka nije jednostavna, ipak ste promijenili državu.
Odlučila sam otići iz Slovenije u trenutku kada je tamo zavladala autokratska vlada Janeza Janše i kada su počeli politički postavljati ravnatelje nacionalnih muzeja, zbog čega mi u Modernoj galeriji u Ljubljani nije produljen mandat. Moj stručni rad uvelike je vezan za našu regiju pa mi je preseljenje u Zagreb bio poseban izazov.
Prije dolaska u Zagreb gotovo tri desetljeća vodili ste Modernu galeriju u Ljubljani, koja je pod vašim vodstvom postala jedan od najrelevantnijih europskih muzeja. Kako ste to postigli?
To što sam imala priliku toliko godina voditi Modernu galeriju bila je velika prednost, zbog toga sam i imala vremena realizirati svoju viziju muzeja, to je nemoguće u jednom mandatu. Od početka devedesetih godina prošlog stoljeća radila sam na internacionalizaciji cijelog našeg prostora, pri čemu se nije mislilo samo na nekakve apstraktne međunarodne integracije, već na konkretan stav o tome koji su to prostori s kojima dijelimo zajedničku povijest i zajedničke interese. Tome smo uvelike prilagodili program Moderne galerije, a 2000. godine stvorili smo i prvu istočnoeuropsku zbirku "Arteast 2000+", koja je dobila svoje stalno mjesto u novoosnovanoj jedinici Moderne galerije, koju smo nazvali Muzej suvremene umjetnosti Metelkova.
Zašto vam na kraju nisu produljili mandat na čelu Galerije?
Mandat mi je istekao 2020. godine i tada sam se prijavila za još jedan mandat, no unatoč mojim brojnim referencama, nije mi produljen. U raznim izjavama tadašnjih vlasti bilo je vidljivo da sam im smetala iz ideoloških razloga, naime moj rad uvijek je bio vezan uz progresivne ideje i emancipatorske tradicije.
U vašoj smjeni bilo je, kako pišu neki slovenski mediji, i pravno upitnih postupaka.
Kako bi kandidat kojeg su željele tadašnje vlasti, a koji nije ispunjavao uvjete za ravnatelja propisane aktom o osnivanju Moderne galerije, ipak bio prihvaćen, tadašnji ministar kulture promijenio je sporne stavke u dijelovima koji su se odnosili na uvjete za ravnatelja.
Koliko politika na kraju doista utječe na kulturu?
Politika je uvijek i svugdje utjecala na kulturu, posebice na onu koja je ovisna o javnom financiranju, a to je još uvijek dominantan slučaj u postsocijalističkim regijama. Kako bi se smanjio politički utjecaj, potrebno je među ostalim i uravnotežiti izvore financiranja. U našim konkretnim okolnostima teško je dobiti toliko financiranja iz privatnih izvora kao npr. na Zapadu, gdje postoje brojne zaklade i druge metode financiranja koje omogućuju takvu ravnotežu.
Kako biste usporedili svoje početke u Modernoj galeriji i tadašnju umjetničku scenu s današnjom te poziciju umjetnika u odnosu na danas?
Kad sam počela raditi kao ravnateljica u Modernoj galeriji početkom 90-ih godina, stvari još nisu bile posložene kao danas. Slovenija se tek osamostalila, kulturna politika još nije bila definirana, bilo je puno otvorenih pitanja i traženja, tih nekoliko godina bilo je najslobodnije za mene, nitko mi se nije miješao u posao, puno sam tada naučila od umjetnika i njihovih strategija koje su mi se činile razrađenijima od onoga što je službeno postojalo u to vrijeme.
Na vas je snažno utjecao Neue Slowenische Kunst, po kojem je Slovenija bila desetljećima ispred svih u bivšoj državi?
Kao što sam već rekla, kao mlada kustosica, a potom i ravnateljica, početkom 90-ih puno sam naučila od umjetnika, a tu sam imala na umu baš NSK. Grupa IRWIN tada je bila vrhunski poznavatelj umjetničkog sustava na međunarodnoj razini, kulturni političari u to vrijeme nisu imali pojma o tome kako se treba angažirati u međunarodnom prostoru. Odavno sam bila fascinirana jedinstvenim umjetničkim konceptom svih grupa NSK, a posebno Laibachom, Kazalištem sestara Scipion Nasica (kasnije Kosmokinetičko kazalište Rdeči pilot i Noordung) i grupom IRWIN. Godine 2015. postavila sam i njihovu prvu retrospektivu koja je obišla važne muzeje u Europi.
Prijateljujete s Marinom Abramović, 1998. pripremili ste u Ljubljani i njezinu prvu retrospektivu na našim prostorima. Kakva je kao osoba i koliko je kao umjetnica učinila za prepoznatljivost Balkana u svijetu?
Marina je velika umjetnica koja je ušla u povijest svjetske umjetnosti, posebice svojim ranim performansima koje je radila još dok je živjela u Jugoslaviji, a zatim i zajedničkim nastupima s Ulayem. Njezin će rad uvijek biti vezan za jugoslavenski kontekst u kojem su djelovali mnogi vrsni umjetnici, a naš je zadatak takvim umjetnicima dati veću vidljivost u širem međunarodnom kontekstu.
Koliko je rad kustosa važan na izložbi? Veliki slovenski umjetnik Marko Jakše, primjerice, kustose naziva očajnim parazitima...
Naravno, umjetnici mogu koncipirati vlastite izložbe i postavljati ih bez kustosa, mnogi umjetnici danas se bave i kustosiranjem, čak bih rekla da se uloge umjetnika i kustosa često isprepliću, a to se počelo događati već 60-ih godina kada je iza određenih umjetničkih akcija ostala samo dokumentacija i umjetnici su morali nekako "kurirati" tu svoju arhivu. Kustosi se profesionalno bave različitim strategijama predstavljanja, distribucije i povezivanja umjetnosti s različitim publikama i pritom imaju i različite interpretacije umjetnosti. Tradicionalni umjetnici sebe još uvijek vide kao svojevrsne genijalce koji slijede božansko nadahnuće i čija djela jednako sjaje u svakom kontekstu. No suvremena umjetnost izrasla je na kritici takvih pozicija i ne krije da je ona rezultat ne samo talenta umjetnika nego i povijesti, aktualnih ideja i društvenih pozicija, očekivanja publike i na kraju, i ne manje važno – tržišta. Uistinu, veliki umjetnici danas ne mogu samo prikazati svoje snove, već moraju na ovaj ili onaj način izraziti i svoju svijest o tome na kojem i kakvom planetu žive.
Postoji li razlika između kustosa nekad i kustosa danas i, ako postoji, koji je to povijesni period ili trenutak koji je doveo do preokreta te uloge?
Svakako da uloga kustosa ima svoju evoluciju, prekretnica se dogodila 1972. godine kada je Harald Szeemann pripremio documentu 5 i kustosa proglasio autorom, odnosno kreativnom osobom. Kustos je tako prestao biti samo onaj koji čuva i brine se da umjetnička djela budu sačuvana i korektno predstavljena. Danas su kustos i umjetnik zajedno upregnuti u ista kola umjetničkog sustava ili se zajedno bore protiv njega, a ponekad i jedan protiv drugoga.
Kakva je vaša kustoska koncepcija?
Kao kustosica uvijek se povezujem s kontekstom u kojem izložba nastaje. Primjerice, trenutačno sa suradnicama iz muzeja pripremam retrospektivnu izložbu Sanje Iveković, koju u MSU-u otvaramo 15. lipnja. Puno prije nego što sam znala da ću doći raditi u Zagreb, pozvana sam da kuriram njezinu izložbu za Kusthalle u Beču. Kad sam došla u Zagreb, jedan od prioriteta bio mi je pripremanje izložbi velikih hrvatskih umjetnika i umjetnica koji kod kuće još nisu imali svoje retrospektive. Među njima je bila i Sanja Iveković pa je bilo logično da sam odlučila njezinu izložbu iz Beča prebaciti u Zagreb. No s obzirom na dva potpuno različita konteksta, ovo više nije mogla biti potpuno ista izložba, iako nosi isti naslov "Works of Heart (1970.–2023.)". Zato sam, među ostalim, pozvala i zagrebačku kustosicu Ivanu Bago, koja je jedna od najboljih poznavateljica opusa Sanje Iveković, da izložbi pridoda arhivu Sanjine prve velike samostalne izložbe "Dokumenti 1949.–1976.", predstavljene 1976. u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, preteči današnjeg MSU-a. Naglašena povezanost sa zagrebačkim MSU-om bit će vidljiva i uključivanjem velikog broja djela iz naše zbirke. Tijekom trajanja izložbe ispred MSU-a bit će postavljena skulptura, inačica poznatog djela Sanje Iveković "Lady Rosa of Luxembourg" pod novim nazivom "Trudnička uspomena". Na postamentu ove skulpture bit će ispisana imena svih heroina iz narodnooslobodilačkog rata. Uza sve to izložbu će snažno povezati s kontekstom u kojem nastaje.
Autorica ste, spomenuli ste, i prve istočnoeuropske umjetničke zbirke "Arteast 2000+", koja je poznata i kao pionirska kolekcija istočnoeuropske umjetnosti. Kako je ona prihvaćena u drugim zemljama istočne Europe?
Zbirka je nastala 2000. godine, dakle na kraju desetljeća u kojem se o istočnoj Europi još moglo razmišljati temeljeno na zajedničkom nazivniku kraja socijalizma, potrebi veće integracije u međunarodni umjetnički svijet i svim opasnostima koje je povećan interes za nezapadne prostore sa sobom donio. Zbirka "Arteast 2000+" prvi je put otvorena 2000. godine u još neobnovljenoj zgradi u kojoj se danas nalazi Muzej suvremene umjetnosti Metelkova. Prva izložba te zbirke namjenski je nastala za trajanja međunarodnog bijenala Manifest 3 u Ljubljani, kako bi je mogla vidjeti međunarodna publika koja se u to vrijeme uglavnom prvi put upoznavala s istočnoeuropskom umjetnošću. Upravo zbog ove zbirke i drugi su počeli kupovati djela europskih umjetnika. U posljednjih 20 godina istočna Europa jako se diferencirala. Naravno, i u vrijeme socijalizma svjedočili smo golemim razlikama, primjerice teško je usporediti jugoslavensko samoupravljanje socijalizma sa sovjetskim modelom; jugoslavenski umjetnici radili su u sasvim drukčijim i liberalnijim uvjetima. No s krajem socijalizma spaja nas i činjenica da smo postali nova tržišna niša zapadnog art sustava i to je sa sobom donijelo nove strategije prilagodbe ili suprotstavljanja povećanom interesu za istočnoeuropsku umjetnost. Danas smo pak negdje drugdje – imamo rat u Ukrajini, ruska kultura i umjetnost postale su mete zahtjeva za bojkot i ukidanje, a ti zahtjevi dolaze velikim dijelom iz članica bivšeg sovjetskog bloka. Istočna Europa zahvaćena je snažnim nacionalizmom i autokratskim režimima. Osim toga, neke su zemlje ekonomski napredovale, a druge nazadovale. Poljski muzeji, primjerice, imaju puno bolje uvjete za rad od ostalih istočnoeuropskih, oni već imaju posve zapadne proračune za svoj rad, dok su Slovenija i Hrvatska daleko iza njih, postali smo im siromašni rođaci. Kolekcija "Arteast 2000+" slovi kao pionirski projekt, ali zbog loših uvjeta ne može više rasti, potrebna joj je jaka injekcija da bi mogla konkurirati onima koji su slične kolekcije počeli graditi puno nakon nas u Ljubljani.
Neki umjetnici javno su vas prozvali kulturnom heroinom našeg doba. Što su i tko su za vas heroji?
Godine 2021. za rimski muzej MAXXI pripremila sam izložbu "Veći od sebe – herojski glasovi iz bivše Jugoslavije", zbog koje su me slovenski desničari napali i spriječili predstavljanje te izložbe u Ljubljani. Nije mi bila namjera oživljavati kulturni prostor bivše Jugoslavije, nego se s umjetnicima s naših prostora zapitati ima li herojskih gesta danas i što one mogu biti u trenutku kada tvrdimo da više nema društva solidarnosti, posebno s obzirom na našu zajedničku povijest. Moj odgovor je da je svaka gesta koja pridonosi društvu solidarnosti herojska gesta, to nije gesta velikih pojedinaca, to su mnoge male geste koje veže zajednički interes koji nadilazi naše pojedinačne interese.
Susan Buck-Morss kaže da se socijalizam urušio jer je previše vjerno oponašao kapitalizam – govorim to u smislu vašeg spisateljskog rada u kojem često uspoređujete Istok i Zapad. Dakle, u čemu smo slični, a onda opet potpuno različiti?
Postoje različiti socijalizmi, i mnogo različitih razloga zašto su propali, a među njima su svakako i njihovi neriješeni unutarnji sukobi. U Jugoslaviji je ekonomsku krizu 80-ih godina rješavao Međunarodni monetarni fond, a ne mi sami, sve to ide u prilog onome što kaže Susan Buck-Morss. Neki moji kolege već neko vrijeme govore o bivšem Istoku i bivšem Zapadu kako bi naglasili da svi imamo istog neprijatelja, a to su interesi globalnog kapitala, što je istina, ali u ovom loncu opet ima razlika koje i nisu tako male. Te razlike uključuju naše različite tradicije i našu socijalističku povijest. Neposredno nakon raspada socijalizma istočnoeuropske zemlje počele su oponašati zapadne vrijednosti i institucije, način njihova života i rada. Pokušavali smo što prije zaboraviti prošlost i sve što je bilo vezano za socijalizam činilo nam se lošim i nismo se trudili razmišljati isplati li se zadržati išta od starog sustava.
Je li podjela na Istok i Zapad u umjetnosti danas zastarjela?
Suvremena umjetnost uvelike se bavi svojim kontekstom, ako govorimo o postsocijalističkom svijetu, moramo reći da on nije vezan samo za istočnu Europu – kraj socijalizma u Europi utjecao je na cijeli svijet. Postsocijalizam je uvjet koji se tiče cijelog svijeta. Sadašnji rat u Ukrajini govori o tome da se hladni rat pretvara u pravi rat, a sukob Istoka i Zapada sada se odvija u siromašnoj istočnoeuropskoj zemlji. Razlika u odnosu na staro doba jest u tome što ovaj sukob više nije oko dvije različite ideologije, već iza obje strane sukoba stoji ista sila kapitala. Sukob Istoka i Zapada i dalje postoji, samo što iza njega stoje drugi motivi nego prije kraja ideološke polarizacije svijeta. Naravno, to ima utjecaja i na suvremenu umjetnost.
I dalje radni tjedan provodite u Zagrebu, a vikend u Ljubljani?
Da, svakog ponedjeljka idem na posao u Zagreb i od kada je ukinut schengenski režim na slovensko-hrvatskoj granici, čini mi se da sve ide brže, a plaćanje u eurima s obje strane daje mi osjećaj još veće blizine.