Sajam u Leipzigu sajam je namijenjen članovima Hrvatskog društva pisaca. Na njega ide i koji član Društva hrvatskih književnika, ali samo ako je i član HDP-a. A iz analize tzv. stipendija piscima koje dodjeljuje Ministarstvo kulture vidi se da su članovi povjerenstva uglavnom sadašnji članovi HDP-a (doduše, jedan je u oba društva jer umiljato janje dvije majke siše), a jedan neutralan. Zato i dobitnika tzv. stipendije iz redova HDP-a ima dvostruko više nego onih iz DHK-a. Zanimljivo je to i politički. Desna vlast, a sve povlastice idu ljevičarima, pisao mi je još prije nekoliko mjeseci jedan od dugogodišnjih članova Društva hrvatskih književnika, koje je staro 111 godina i koje je nedavno za predsjednika izabralo Božidara Petrača. I to velikom većinom glasova (112 za Perača, 19 za Milu Pešordu). A na izbornoj skupštini se pojavilo čak 148 pisaca, što je najveći broj okupljenih na skupštinama u posljednjih dvadeset godina.
U našoj literarnoj incestnoj stvarnosti poznat je antagonizam između starijeg (i navodno desnijeg i konzervativnijeg) DHK te mlađeg (i navodno ljevijeg i naprednijeg) HDP-a. Uostalom, HDP je i nastao iz DHK-a, direktnim odvajanjem baš zbog jedne zlosretne skupštine na kojoj je riječ uzimao tko je i kada je htio. Otada se riječ na izbornim skupštinama u prostorijama na Trgu bana Jelačića ne daje baš olako, pa je i pretprošle subote prvi govornik dobio pravo na riječ tek nakon što je prošlo punih pet sati od početka skupštine. Tako su interes za pravodobne polemične istupe izgubili i Zlatko Krilić i Zdenka Andrijić.
Možda i zbog rigidnog stava prema diskutantima, na skupštini DHK-a nije bilo riječi o možebitnim povlasticama HDP-a koje stoluje u građanskoj kući Arko, prostoru koji im je dodijeljen za ministrovanja Antuna Vujića, koji je i sam član HDP-a. Na izbornom plenumu nije bilo riječi ni o smislu izlaženja časopisa DHK-a, dakle Republike i Mosta, za koje dio članova Društva tvrdi da ih ne čitaju niti njihovi urednici. No, ti članovi takvu tvrdnju nisu uspjeli iznijeti u demokratskoj i očekivanoj raspravi. Isto kao što nije bilo dulje i sustavnije rasprave zbog činjenice da se stih objavljen u Republici plaća pet kuna, dok se za karticu proznog, esejističkog ili kritičarskog teksta u tom istom dugovječnom časopisu isplaćuje tek šezdeset kuna!?
Nije se povela rasprava ni o činjenici da, unatoč svim potrebnim pripremama, još nema plaćanja naknade piscima čije se knjige češće posuđuju u javnim knjižnicama, a za koju se provedbu izborilo baš Društvo hrvatskih književnika. U Sloveniji se tzv. pravo javne posudbe konzumira uspješno već godinama, a lani je najposuđivaniji pisac na taj način zaradio oko 5,5 tisuća eura, što je svota koja sigurno nije zanemariva u hrvatskim otužnim financijskim prilikama. Nije se raspravljalo ni o HDP-u, koji očito bolje stoji s raznoraznim državnim povjerenstvima pa ima bolju mogućnost za plasman svojih članova u inozemstvu, ali i u domovini. Članovi HDP-a dobivaju i više literarnih nagrada, što nije uvijek znak kvalitete, nego i bolje umreženosti članstva među žirijima i uspješnijeg lobiranja (i pisanja) u javnim medijima. I DHK dodjeljuje zvučne nagrade kao što su ona prozna Đalski ili poetska Ujević, ali one nisu uspjele izboriti veći medijski prostor iako postoje već godinama. Zbog svih tih razloga, puno je posla pred novom upravom starog društva koje je dočekalo hrvatsku državu, ali se sada treba posvetiti novim zadaćama. A one su svakako pomlađivanje članstva (novi predsjednik Petrač tu ima konkretne planove), više demokratske diskusije bez vrijeđanja i dosadnog politiziranja u stilu Mandušića Vuka, stalno dizanje kvalitete pisanja, snažnije uključivanje u međunarodne literarne tijekove koji sve više poštuju i tržišni pravorijek od kojeg ne treba bježati po svaku cijenu jer i on nosi mogućnost potrebnog brušenja kulturoloških kriterija.