U djetinjstvu svaki pasionirani čitatelj i ljubitelj knjiga nauči kako "čitati" omote i korice knjiga te kroz to samog sebe pripremiti za iznenađenja koja skrivaju pojedini naslovi. Svatko tko voli knjige i čitanje može satima pričati o slikovnicama koje je prve volio, prve čitao (listao), o slikama na njihovim naslovnicama, o teksturama i mirisima svog omiljenog štiva, kao i emocijama koje su u njemu budile. S odrastanjem, kao i čitalačkim iskustvom, mijenjaju se interesi i ukusi. Svatko zapravo prolazi određene čitalačke faze, zagazi, primjerice, u znanstvenu fantastiku ili zauvijek odbaci self help literaturu, ili pak zaključi da ga trileri ne opuštaju, nego čine anksioznim zbog ljudskog zla skrivenog između njihovih korica. Ono što ostaje zauvijek nepromijenjeno jest – fascinacija omotima knjiga.
Jedno od najljepših iznenađenja te vrste priredila je nedavno čitateljima Naklada Ljevak načinom na koji je opremila najnoviji roman Ivane Šojat "Sama". Papirnati omot zapravo je apsolutno minimalistički, tek bijeli papir i na njemu crna slova s najnužnijim informacijama. No, kada se makne taj omot, čitatelju u ruci ostaje knjiga nevjerojatno romantičnog dizajna, crvene korice na bijele točkice, koje baš takve podsjećaju na neke davne djevojačke dnevnike, pune ljubavi i romantike, ili još davnije spomenare. I taj je omot još zanimljiviji jer u ovom romanu nema baš ničeg romantičnog. Priča je to koja kroz sudbinu jedne žene, one koja se na užas roditelja odlučila rastati, govori o sudbinama brojnih žena, jer tu su i priče o njezinim prijateljicama, kolegicama s posla, susjedi, majci... I sve su te sudbine tipične za ovaj naš (još uvijek balkanski) primitivizam i patrijarhat, gdje žene trpe čak i krvave batine, ali ne i činjenicu da netko od susjeda želi pomoći. Sudbine su to brojnih žena uronjenih u brakove iz kojih se odlazi samo u smrt, i to ne zato što su se njih dvoje voljeli dok ih "smrt ne rastavi", nego je ta smrt posljedica krvoločnih batina, u kojima se kad-tad posegne i za još ubojitijim oružjem. Stoga romantične točkice na koricama služe i kao "apaurin", ali i kao jasan pokazatelj s koliko poštovanja, empatije i razumijevanja autorica piše baš o svakoj junakinji svog romana. A doista nije lako razumjeti ženu koja napada susjedu koja je zvala policiju kako bi joj spasila život.
Naravno, nisu svi romani toliko mračni, niti im trebaju omoti koji služe kao utjeha čitateljima. Najnoviji trend na omotima zapravo su veze sa superuspješnim filmovima i TV serijama, što je postalo neizostavan dio naslovnica svakog romana koji je doživio ekranizaciju, ma kakve kvalitete i vrste ona bila, od slavne "Dine" Franka Herberta, do nadasve osrednjih ljubića iz serijala o obitelji Bridgerton, koji su zbog istoimene serije doživjeli nova izdanja i liste čekanja u našim knjižnicama.
Cijeli svijet, pa tako i Hrvatska, ima natječaje za najbolje oblikovane omote knjiga. Natječaj Design Observera najstariji je i najugledniji na tlu SAD-a, datira iz 1924. godine. O pobjedniku odlučuje stručni žiri od čak 35 članova, a svoju omiljenu omotnicu može nominirati doslovno bilo koji čitatelj. Godine 2015. britanski lanac knjižara WH Smith proveo je anketu o najljepšoj naslovnici svih vremena, a u velikoj internetskoj anketi njihovi su klijenti odlučili da je to naslovnica slavnog romana "Kako ubiti pticu rugalicu" Harper Lee, koju je slijedio roman "Kradljivica knjiga" Markusa Zusaka, dok je na trećemu mjestu (očekivano) bio Tolkienov "Gospodar prstenova".
U nas je zadnji izbor bio lani, ususret svjetskom izboru za najbolji dizajn knjige na sajmu u Leipzigu i izložbi Book Art International u Frankfurtu. Od čak 175 omota koji su stigli na natječaj, žiri u sastavu: akademski slikar Daniel Srdarev, akademski slikar i grafičar Luka Gusić, izv. prof. dr. sc. Nives Tomašević i kustosica Vesna Vlašić na prvo je mjesto stavio "A Punch in the Eye" Sanje Iveković, na drugo "Bizarne pripovijesti" nobelovke Olge Tokarczuk i na treće "Dante: Roman o njegovom životu" autora Marca Santagate. A godinu dana prije, u teškoj pandemijskoj 2020., "misice" među knjigama birala je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Na njihov je natječaj bilo prijavljeno 210 izdanja, od kojih je odabrano osamnaest najljepših knjiga, a posebno je zanimljivo da su se u tom izboru zajedno našle i knjige za djecu i knjige za odrasle kao i to da su među odabrane ušle čak dvije knjige Olje Savičević Ivančević i to objavljene kod dva različita izdavača – Sandorfa i Frakture.
I tko sada može reći "Ne sudi knjigu po koricama"?