Aljoša Jurinić bio je tamo gdje prije njega nije dospio nijedan Hrvat: u finalu pijanističkog natjecanja Chopin u Varšavi, među deset najboljih. Dan nakon povratka u Zagreb rekao nam je da osobito ponosan što je tamo dospio kao predstavnik druge najmanje države, nakon Latvije. Ali, trebat će mu dani, možda i tjedni da se opusti i odmori.
– Na drugim natjecanjima sve to ide brže, a u Varšavi imate po nekoliko dana pauze između nastupa. To je strašna emocionalna napetost produljena na čitava tri tjedna. Osjećam se kao da proživio pet dramatičnih godina.
Je li Chopin puno stresniji od drugih natjecanja?
Za razliku od drugih natjecanja, tamo od početka svirate pred prepunom dvoranom, što je zapravo i dobro jer se odmah naviknete. Nigdje drugdje nema tolikog interesa, pa i pritiska medija, a svima nama, natjecateljima, Chopinovo je natjecanje bilo najveći san. Kod mene stres manifestira znojenjem ruku, što nisam doživio već godinama, ni na koncertima, ni na natjecanjima. A sada sam sve etape svirao s mokrim prstima i zbog toga sigurno promašio više nota nego obično. Ali, ne žalim se. Zapravo, još mi je draže što sam došao do finala, a dobro znam da imam još dosta prostora da sviram još bolje. To sam breme sada skinuo sa svojih leđa.
Mnogi smo dugo u noć gledali prijenos na internetu čekajući objavu rezultata, ali vas tamo nismo vidjeli...
Bio sam u hotelu i nisam gledao ni poljsku televiziju, gdje je to bilo napravljeno u holivudskom stilu, ni internet. Nisam bio ni na proglašenju rezultata prethodnih etapa. Malo mi je to mazohistički stajati tamo i čekati čovjeka s papirom. Ne želim da me živciraju stvari na koje ne mogu utjecati.
Finale je ogroman uspjeh. Jeste li ipak bili malo razočarani kada ste doznali da niste među nagrađenima?
U početku jako. Ali onda sam se smirio, osobito nakon razgovora s nekim ljudima iz žirija. Shvatio sam da je problem u tome što sviram drugačije od onog što Poljaci uzimaju kao neki svoj ideal. Doduše, meni to nije sasvim jasno, jer za razliku od pijanista koji sviraju kontra teksta, ja doista sviram sve onako kako piše. Ali, postoje neki elementi i stil sviranja koji se u Poljskoj prenose s generacije na generaciju i Poljaci u žiriju, a tamo ih je trećina, nisu mogli probaviti moj način sviranja. Ali, meni je u konačnici važnije mišljenje pravih pijanista, nego poljskih profesora, kojih ionako nema u žirijima drugih natjecanja.
Što im to kod vas smeta?
Oni, recimo, smatraju da Chopina ne treba svirati preglasno. Jedno je svirati grubo, protiv prirode instrumenta, a drugo glasno i moćno, kako sam ja svirao na nekim mjestima.
Je li to zbog predodžbe o nježnosti Chopina i njegove glazbe koja mora biti bolećiva?
Da, premda postoji jedan zanimljiv citat o tome. Kad mu se neki pijanist ispričavao što je svirajući jednu njegovu polonezu razbio žicu, Chopin mu je odgovorio da bi ih on razbio. sve samo kad bi imao tu snagu. Na kraju na sve gledam pozitivno i dugoročno gledano puno je bolje biti finalist, nego petonagrađeni Chopina. Prve tri nagrade su ok, ali ostale... Mislim da je najteže bilo Rusu Šiškinu koji je dobio posljednju, šestu nagradu. Nije ni došao na svečani završni koncert i dodjelu nagrada. Službeno se razbolio. Možda i je, ali nisam baš siguran. U svakom slučaju, meni ovo rješava mnogo stvari u životu.
Na primjer?
Doma je uvijek najteže. Ja sam do sada bio mladi perspektivni glazbenik kojeg se nije moglo strpati ni u jednu ladicu i svi koji su htjeli mogli su me lako osporiti. Sada će im to biti puno teže.
Imate li ponude diskografskih kuća?
Za sada još ništa konkretno, ali ja sam ionako prije par godina u Hrvatskoj snimio jedan CD koji još uvijek nije objavljen.
Jeste li na kraju žalili za nečim što ste htjeli, a niste uspjeli ostvariti u svojim interpretacijama?
Moj cilj je bio svaku etapu odsvirati tako da prođem dalje, a da opet i ja budem zadovoljan. Ipak, nijednu skladbu odsviranu tamo ja ne bih prezentirao kao nešto najbolje što sam do sada odsvirao.
Znači, na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu, 28. listopada, svirat ćete još bolje?
Sigurno! Tamo nema žirija, tamo ćemo biti samo Chopin, moja publika i ja.