Direktor Opere riječkog HNK Ivana pl. Zajca Marin Blažević obećao je, najavljujući premijeru Händelove opere Julije Cezar u Egiptu, predstavu kakvu Rijeka još nije vidjela. Obećanje je ispunjeno, a velika očekivanja nadmašena.
Kao najkraća i najbolja preporuka za odlazak na neku od preostalih četiriju repriza (10., 12., 14. i 16. svibnja) sljedećih repriza predstave, neka posluži dojam u kojem nakon subotnje premijere nipošto nisam bio usamljen: nakon četiri sata, koja prolete u čuđenju, uzbuđenju i divljenju, čovjeku bude žao što je već završilo i poželi predstavu pogledati ponovno.
Bila je to večer podviga i trijumfa pojedinačnog i kolektivnog umijeća i kazališne umjetnosti u njenom najbolje izdanju.
Glazbenu je izvedbu energično i predano, svirajući ujedno čembalo, vodio finski, a sada već i udomaćeni riječki maestro Ville Matvejeff. Od orkestra kojem je to, kao i čitavom riječkom kazalištu u njegovoj dugoj povijesti, bio prvi susret s jednom baroknom operom, strastveni je Finac dobio ono najvažnije: stilski primjerene lagane i brze pokrete gudala, maksimalnu koncentraciju i brzinu reakcije. Uz solistički istup koncertnog majstora Antona Kyrylova, osobiti su ukras izvedbe bili solo-nastupi puhača, a osobito hornista Viktora Kirčenka (u "lovačkoj" ariji), kao i čitave sekcije rogova u finalu, uz dojmljiva treperenja flauti gdje god je bilo potrebno.
Predstava i za EPK 2020. godine
Kao i obično, odličan posao na pripremi Zbora obavio je Igor Vlajnić, a nakon što je nedavno u Rijeci debitirao s predstavom Rigoletta, mladi nadareni hrvatski dirigent s bečkom diplomom Matija Fortuna ovdje je dobio novo dragocjeno iskustvo kao asistent osposobljen da sljedeće sezone preuzme i dirigentsko vodstvo nekih od budućih predstava.
Cezar u Egiptu predstava je koja zaslužuje dug život. Štoviše, Rijeka je već sada dobila jedan dragulj koji s ponosom može pokazati i 2020. godine, u svom mandatu Europske prijestolnice kulture 2020. godine.
Prvu opernu premijeru u svom rodnom gradu (napokon!) briljantno je iskoristila Diana Haller u naslovnoj ulozi demonstrirajući pjevački virtuozitet zbog kojeg već uživa zvjezdani status na europskim pozornicama. Međutim, uživanje i radovanje njenom nastupu dodatno je uvećano činjenicom da ona nije bila osamljen u isključivo domaćoj, kvalitetom ujednačenoj pjevačkoj postavi. Blistavim koloraturama uz Haller je, u ulozi Kleopatre, ravnopravno zasjala Anamarija Knego, svijetu još uvijek nepoznat riječki pjevački biser ponikao iz Zbora riječke Opere.
Povjerenje koje uživa na riječkoj pozornici i ovaj put je opravdala izvrsna zagrebačka mezzosopranistica Ivana Srbljan. Njena pojava i glas bili su upravo savršeni za tragičan lik prelijepe Kornelije, no pred njom je i novi izazov: u posljednjoj reprizi 16. svibnja Ivana Srbljan zamijenit će Dianu Haller u karakterno i pjevački vrlo različitoj ulozi Julija Cezara.
Još jedan u nizu punih pogodaka riječkog HNK u ovoj je predstavi i angažman mlade zagrebačke sopranistice Sonje Runje u ulozi vlastohlepnog i krvožednog Kleopatrina brata Ptolomeja. Sjajna pjevačica zadivila je i točkom u kojoj pjeva lebdeći i izvodeći akrobacije na trakama svilenog platna nekoliko metara iznad pozornice. To joj je, naime, hobi, a u Rijeci očito znaju na pozornici iskoristiti sva znanja i vještine angažiranih umjetnika.
Među mlade kolegice lijepo se i hrabro, pjevanjem i glumom, uklopila Olga Kaminska u ulozi sluge Nerina, dok je od muškaraca na sceni najteži zadatak imao i izvrsno ga obavio Marko Fortunato kao Seksto. Pohvalu su zaslužili i Slavko Sekulić kao basovski Cezarov pretor Kurije te Dario Bercich kao Ptolomejev generalski sekundant Akile.
Premda potpisan kao polovica dramaturško-redateljskog tandema, Oliver Frljić nije izašao na pozornicu uživati u dugotrajnim ovacijama čitavoj ekipi predstave. Intendant čiji je mandat u terminalnoj fazi kasnije mi je rekao da nije želio pokupiti slavu koja pripada onome tko je obavio najveći dio posla, Marinu Blaževiću.
U svakom slučaju, koncept predstave, u kojem sjajnim pjevanjem i glumom zdušno sudjeluju svi pjevači, originalan je, intrigantan, duboko promišljen i temeljito domišljen i temeljito umjetnički iskaz koji pruža mnogo više od kostimirane barokno-glazbene maštarije.
Efekti kakve još nismo vidjeli
Kada se na početku podigne zastor vidimo potpuno golu pozornicu s razbacanim rekvizitima i širom otvorenim vratima prema ulici s koje, doslovno, u kazalište ulazi zbor, koji će se kasnije iznenađujuće javljati s različitih mjesta u gledalištu. Predstava počinje kao sjedeća proba, a tijekom prvog čina pjevači se pred našim očima, otresajući sa sebe običnost i nepažnju svakodnevice, te odijevajući dio po dio kostima i maski, pretvaraju u likove koje tumače.
Drugi čin pruža vizualno rakošnu i potpunu kazališnu iluziju. Kreirali su je scenograf Dalibor Laginja, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić te Igor Crnković kao autor "video mappinga", tehnike koju do sada nismo mogli vidjeti u tako efektnoj izvedbi i primjeni na hrvatskim pozornicama.
Laginja je stvorio nadvremenski i svevremenski kontekst rasuvši u prostor simbole raznih epoha, vjera, političkih vlasti i sustava, a ideju dosljedno slijedi i nadopunjava Sandra Dekanić odabirom i oživljavanjem kostima iz kazališnog fundusa.
Stvarajući simetričnu formu predstave, u trećem činu gledamo obrnuti proces dekonstrukcije kazališne iluzije, pri čemu vraćanje pjevača u vlastitu kožu samo pojačava snagu i smisao predstave, uprisutnjujući na pozornici cezare i kleopatre današnjeg svijeta i vremena. Sve njihove ljubavne i ratne igre, maskirane uvijek istim obmanama o "višim" ciljevima i razlozima bilo koje države, vlasti ili nacije, imaju jednu zajedničku stvar: prije nego i sami legnu pod zemlju, mase ljudi pospreme u vreće za leševe.
Od Francuske revolucije do fašizma
I zato nije tek puka provokacija kada u trećem činu, pozadinom pozornice prođe barka s Jelenom Lopatić u crnoj fašističkoj uniformi s bijelim anđeoskim krilima. Njena je "posebna pojava", naime, u prvom činu, ogrnuta slobodarskom trobojnicom Francuske revolucije. Sve skupa upozorava: i najcrnji fašizam uvijek dolazi u ime slobode.
U predstavi se na sceni pojavljuje više od 150 ljudi, uključujući i Marina Blaževića, članova ansambala Hrvatske i Talijanske drame, uz efektne točke solista i muškog ansambla Baleta HNK Ivana pl. Zajca. Sve to ima i svoju cijenu. Utoliko je u današnjem vremenu, kada država raspodjelom našeg novca poručuje da kultura i ovakva umjetnost građanima nije potrebna, potrebnije pohvaliti i kao primjer drugima istaknuti generalne sponzore čitave sezone riječkog HNK (ZABA) i posebice ove predstave (INA).
Riječki Julije Cezar, u povodu kojeg su prije svake od narednih predstava za publiku organizirana posebna događanja, predstava je koja u cjelini, a osobito šokantnim finalom, nudi sjajnu opernu izvedbu, ali i mnogo više.
To je barokna opera u kojoj se nižu prelijepe, virtuozne i dirljive arije. Ali to je i djelo totalnog teatra kao uvijek budne umjetničke savjesti i čuvara koji ima što raditi čak i tamo, među lijepo odsviranim i ispjevanim notama, gdje inače ne bismo ni naslutili pritajenu opasnost po slobodu ljudskog duha i po svjetonazor utemeljen na jednoj jedinoj svetinji: vrijednosti svakog ljudskog života.
ne može frljo bez fašizma, pa to ti je...