Kapitalni roman nobelovca Eliasa Canettija “Zaslijepljenost”, prvi put objavljen još 1935. godine, dostupan je odnedavno i hrvatskim čitateljima zahvaljujući Matici hrvatskoj, odličnom prevoditelju Andyju Jelčiću te izvršnom uredniku Luki Vukšiću. Opsežni roman pravi je izazov za ljubitelje književnosti. Riječ je o zahtjevnoj knjizi koja svakom stranicom opravdava reputaciju svog autora, poliglota židovskog porijekla rođenog u Bugarskoj i Europljanina koji je često mijenjao gradove i države u kojima je živio i pisao, da bi se pred kraj života skrasio u Švicarskoj. Osim što nam autor pripovijeda priču o krajnje introvertiranom bečkom uglednom sinologu Peteru Kienu koji živi na posljednjem katu bečke zgrade u stanu s četiri sobe u koje je nagurao vrijednu biblioteku knjiga (25.000 svezaka), “Zaslijepljenost” je i literarni portret grada Beča koji je tek izašao iz jednog rata, a priprema mu se novi, još veći i strašniji. Roman je i kritika materijalističkog svijeta u kojem apsolutno sve ima svoju cijenu, čak i običan smiješak pa i najmanja usluga koju čovjek očekuje od susjeda, poznanika, prijatelja ili od bračnog druga.
Canetti se vrlo intenzivno, s puno groteske i ironije poigrava i bečkim (i austrijskim) mentalitetom koji je zatrpan tituliranjem i prenaglašenim zahvaljivanjem, dakle posvemašnjim formalizmom iza kojega vrlo često uopće nema sadržaja. Eterični ljepoduh Peter Kien kojega kućepazitelj i bivši policajac Benedikt Pfaff, okrutan muškarac koji je tukao i ženu i kćer, pažljivo čuva (za što, naravno, prima mjesečnu apanažu), zaljubljen je i u svoje knjige i u svoje znanje. Ne prihvaća pozive da predaje na fakultetima i okrenut je samo sebi i vlastitom intelektualnom egoizmu koji graniči sa psihičkim poremećajem. Ženski rod ne može smisliti, što s vremenom prerasta u snažnu mizoginiju, a na kraju ga baš to mizoginijsko (ne)iskustvo gotovo dolazi glave kada neobrazovanoj i gruboj sluškinji Theresi, koja je fizički, ali i mentalno puno jača od njega, ponudi brak jer je lukavo poželjela čitati i lijepo se ponijela prema jednoj staroj, pohabanoj knjizi koju joj je gazda posudio za čitanje.
Lažno strahopoštovanje koje je pokazala prema knjizi Kiena je odvelo na zlokobnu stranputicu pa ga spretna Theresa iz dana u dan sve više sputava, pretvarajući ga u sužnja kojem je onemogućeno kretanje cijelim stanom i siromaška koji mora trpjeti bolne batine koje stoički podnosi, bez pobune, s jako puno mazohističke rezignacije koja možda ima i korijene u mogućem genetskom matrijarhatu.
Okrutna Theresa u mučenju Kiena nalazi i saveznika u sadističkom i prevrtljivom mačističkom kućepazitelju, pa se nesretni dr. Kien u najtežim trenucima svog života mora osloniti na mešetarskog patuljka Siegfrieda Fischera, sitnog kriminalca i ljubitelja noćnog bečkog života koji u sinologu također vidi samo sredstvo za brzo bogaćenje i odlazak u obećanu zemlju Ameriku. Opisujući Kienovu propast, Canetti se služi događajima koji graniče s nemogućim i nadrealnim te obilato pretjeruje u njihovu opisivanju, tjerajući svoje likove i u psihotične i neobjašnjive ispade iz kojih ih nema tko izbaviti.
Pri tome kao da metaforički poručuje da svaka prejaka strast i opsesija, pa bila to i strast i opsesija i prema znanju i knjigama, ima svoju visoku cijenu koja čovjeka može odvesti na put bez povratka. A kada dr. Kien bude natjeran na ponižavajući život u stanu kućepazitelja Benedikta koji mu nabija rogove sa suprugom i bivšom sluškinjom, pustošeći mu zbirku vrijednih knjiga koje nema čak ni bečka carska knjižnica, u pomoć iz Pariza dolazi staloženi brat Georg, prvo ginekolog, a potom psihijatar koji je u mladosti manje obećavao, ali je (barem u malograđanskom smislu) postigao puno više od starijega brata.
Pariški Kien s puno autoriteta ponovno uspostavlja ustaljeni red i vraća autodestruktivnog brata u njegov usamljeni knjiški raj na četvrtom katu zgrade, ali bratu više nema pomoći. Realnost je nestala iz njegova samostanskog načina života koji i ne može završiti drukčije nego tragedijom u kojoj će stradati i čovjek i njegovo najveće blago – knjige.