Povjesničar, redovni profesor povijesti 20. stoljeća na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, bivši hrvatski veleposlanik u Francuskoj i nesuđeni hrvatski akademik Ivo Goldstein ovih je dana objavio knjigu o recentnoj hrvatskoj povijesti “Hrvatska 1990. – 2020.” s podosta pesimističnim podnaslovom “Godine velikih nada i gorkih razočaranja”. Knjigu je objavio Profil, a uredio iskusni Maroje Mihovilović. Da je knjiga i više nego aktualna, svjedoči i činjenica da je u njoj zabilježena i smrt zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.
Opsežna Goldsteinova studija (550 stranica) itekako se nadovezuje na nekoliko ranijih autorovih knjiga, pa tako i na knjige “Hrvatska 1918. – 2008.”, “Povijest Hrvatske 1945. – 2011.” i “Hrvatska povijest”. No analize najnovijih događanja u hrvatskom društvu su, kako navodi Goldstein u napomeni, potpuno nove.
Poriv za pisanje ove povijesne monografije Goldstein je našao u činjenici da nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju naša država nije osjetila napredak ni na vanjskom ni na unutarnjem planu. Dapače. Po Goldsteinu, Hrvatska je danas država koja sve više klizi udesno i u kojoj su na parlamentarnim izborima 2020. desni centar i desnica u postotku dobili i više glasova nego na izborima 1995. održanim dva mjeseca nakon Oluje. Očito, političko klatno se u Hrvatskoj (baš kao i u mnogim drugim europskim zemljama) sve snažnije pomiče udesno.
Hrvatsku političku i društvenu stvarnost Goldstein objašnjava akronimom “nkkkk” – nacionalizam, korupcija, klijentelizam, konzervativizam i klerikalizam. A to je plod politike koju već desetljećima predvodi Hrvatska demokratska zajednica, po Goldsteinu, i dalje ruralna stranka ili “stranka siromašnijih i dobrim dijelom ratom devastiranih krajeva”.
Profesor uočava i da se od 2012. stalno urušava politička i društvena stabilnost zbog radikalizacije na desnici za što je po njemu najviše odgovoran HDZ. To bi državu moglo odvesti prema autoritativnim državnim inačicama, u kojima narod priželjkuje politiku čvrste ruke.
Goldstein Hrvatsku vidi kao dugoročno intelektualno zapuštenu zemlju u kojoj ljudi nemaju povjerenja u struku, što se vidi i u najnovijoj koronskoj krizi. Ocjenjuje da se Hrvatska nalazi u stanju političke i ekonomske entropije, za što je “zaslužan” i Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kojem Goldstein priznaje veliku energiju, ali ga i optužuje da je umjesto kulta slobode njegovao kult države, da je umjesto individualizma izabrao nacionalizam, da je umjesto poticanja prosvijećenosti dopuštao primitivizam, da je umjesto moderniteta izabrao tradicionalizam, a umjesto kulta razuma – “domoljubno” bunilo. Posebno je Goldstein obeshrabren jer se gotovo ni jedna značajna politička ili društvena snaga u današnjoj Hrvatskoj ne usuđuje propitivati Tuđmanovu baštinu.
Osim ovih teza, Goldstein donosi i veliki broj tekstova o neuralgičnim temama hrvatske povijesti. Nezaobilazan je tu Jasenovac, koji srpska historiografija i politika nemilice koriste kao dokaz genocidnosti Hrvata, pa je broj žrtava ovog logora skočio sa 46.000 iz 1946. do više od milijun i sto tisuća!? Bavi se Goldstein i danas aktualnim HOS-om pišući da je već u listopadu 1991. dvije tisuće pripadnika HOS-a ušle u regularnu Hrvatsku vojsku. Za hosovce ističe da su zagovarali ekstremizam i često nosili ustaške oznake i slike Pavelića i Francetića, ali i veli da se ne može poreći da su mnogi od njih bili hrabri ratnici.
Pišući o počecima Domovinskog rata, Goldstein piše i o zločinima provedenim nad civilima koji nisu bili hrvatske nacionalnosti (ne prešućujući ni zločine nad civilima Hrvatima), a koji su bili meta verbalnih prijetnji, istjerivanja iz stanova, psihičkih i fizičkih pritisaka. Među tim slučajevima posebno ružno zvoni informacija da je nedavno preminulom velikanu hrvatskog glumišta Peri Kvrgiću netko zabranio ulazak u sklonište njegove zgrade u Zagrebu tijekom avionskog napada jer je Srbin.
Piše Goldstein i o Srbima koji su odvođeni na zagrebački Velesajam gdje su saslušavani i zadržavani, a neki se s Velesajma nikada nisu vratili... Najpoznatijom likvidacijom Srba u Zagrebu naziva poznati slučaj egzekucije obitelji Zec na Trešnjevci i Sljemenu. Ne zaboravlja ni slučaj svjetske prvakinje u trčanju na 800 metara Vere Nikolić-Ćasić koja je 1991. dobila otkaz u općini Dubrava, izgubila stanarsko pravo i morala napustiti stan, seleći se u rodnu Srbiju zbog telefonskih prijetnji.
Posebna je tema hrvatsko-bošnjački rat, ali i odnos Tuđmanove Hrvatske prema Bosni i Hercegovini gdje je, po Goldsteinu, politički Zagreb pokazao neprincipijelnost i dvoličnost. Tuđmanovu opsesiju Banovinom Hrvatskom i njenim granicama koje su šarale i teritorijem BiH Goldstein dokazuje i tekstovima njegovih najvećih hrvatskih apologeta. Među potresnije stranice ove knjige svakako se ubrajaju one o egzodusu vareških Hrvata koje su nakon zločina u Stupnom dolu potjerale bošnjačke snage prema Kiseljaku, Kreševu i Gromiljaku.
Pišući o Oluji, Goldstein spominje ubojstva stotina srpskih civila koristeći izvore Hrvatskog helsinškog odbora. Ne zaboravlja ni vojni kriminalni krug koji se po njemu bavio i švercom kokaina i heroina, baš kao što i minuciozno piše o kultu Franje Tuđmana.
Dosta mjesta u knjizi izborilo je i vrijeme otvaranja Hrvatske prema EU i svijetu nakon Tuđmanove smrti, kada povjesničar bilježi i prvi poslijeratni glazbeni duo Siniše Vuce i Vesne Zmijanac iz 2001. godine (pjesma “Vrati se, vrati”). Posebno poglavlje dobio je Marko Perković Thompson, kojeg autor vidi kao ikonu ustašofilije i revizionizma koji se iz simbola ruralne kontrakulture preselio u mainstream. Bavi se zagrebački profesor i odnosom Katoličke crkve i države pa navodi cifru prepisanu s portala Lupiga da je Crkva od 1996. do 2014. godine primila najmanje 8,67 milijardi kuna iz državnog proračuna, primjećujući i da se premijer Plenković tijekom susreta s papom Franjom zanimao za proces beatifikacije Alojzija Stepinca.
Od svih živućih hrvatskih političara, dojam je da Goldstein najviše poštuje Stipu Mesića, prema Andreju Plenkoviću je krajnje rezerviran, dok od Zorana Milanovića još ima velika očekivanja. Povjesničar treba reći “car je gol”, ističe na kraju ove provokativne, ali prije svega publicističke knjige Ivo Goldstein.
ivo lažovčino možeš samo patiti