kratka priča

Ormar

Ormar
26.07.2023.
u 08:20
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
Pogledaj originalni članak

Ivanu je to bila prva veza s udanom ženom.

– Sve te tvoje studentice s kojima hodaš, sve je to ništa – govorio mu je prijatelj Sven. Nađi neku udanu, pa ćeš vidjeti, dragi moj. To je neusporedivo – uvjeravao ga je on.

– Znam to iz vlastitog iskustva. To ti je kao kad…

Sven je imao pravo. Otkako se sretnim slučajem spojio s Ilonom, knjižničarkom na svom fakultetu, sve one djevojke koje su mu se do tada sviđale izgledale su mu nekako nezrele, nedorasle. Ilona je bila nešto drugo. Ne, ne. Ona je bila ono prvo, ono jedino, ono najljepše što mu se dogodilo u životu.

Ležao je bezbrižno do nje u postelji, u njezinu stanu, opušten, nakon što mu je konačno dopustila da se izvuče ispod nje. Slušao je kako sve mirnije diše i pogledavao kroz otvoren prozor kroz koji je u njezinu spavaću sobu ulazilo nebo, čisto i pitko kao pjenušac pun mjehurića koji su ulazili u njegovu zahuktalu krv, dizali ga i spuštali kao na toboganu koji se gubi nekamo u daljini između beskonačnih polica s knjigama iz kojih se gusto izvijaju stihovi kao stabljike s puno upitnika umjesto cvjetova. Ali, nije to bilo vrijeme za upitnike, nije to bilo vrijeme ni za kakvo vrijeme, ni za kakvu interpunkciju. Ipak ju je upitao:

– Kad se on vraća?

– Ne znam. Za dva dana – odgovorila mu je lijeno i privukla ga k sebi.

Soba je bila ukusno, moderno opremljena. Tek su bili uselili u taj stan. Ona i njezin muž, sportaš, sudac na mnogim utakmicama ženske odbojke koja je postajala sve popularnija u mnogim gradovima, tako da je često bio na putu.

Pokraj prozora stajao je starinski secesijski ormar. Odudarao je od ostalog namještaja u sobi, ali to njoj nije smetalo, a njezinu mužu jest. Uvijek se ljutio kad bi ona odbila da ga zamijene novim i prikladnijim. Prijetio je da će jednog dana doći s radnicima i odnijeti ga na buvljak.

– U tom ormaru – govorila je Ilona Ivanu koji joj, jedući joj usne, nije dao govoriti – u tom ormaru – na prekide mu je sricala – moja baka Julijana… tri je dana… drža…la zaključ…anog svog momka… mog lijep…og djeda Ma…ti…ju, jer joj njeni nisu dali… – samo tako nastavi – rekla je Ivanu – da se u…da… da… za njega. Taj ormar – nastavila je riješivši se Ivanovih kanibalskih zahvata, dopustivši mu da se zaplete u njezinu kosu – za mene je vremenska kapsula moga djetinjstva na selu i zato ga ne dam! Ima pravo Krleža – rekla je, ustala s kreveta, dohvatila knjigu i počela čitati: "Ja sam starinski ormar iz Osamsto Devedeset Druge. Pod mojim ključem je mnogo zaključane tuge, mene su grizli crvi, po mojoj su polituri, titrali odrazi svjetla, o sjajnoj ponoćnoj uri i zvončići saona. U meni su trunula pisma, dugovi, tajne. Ja sam čuo povorke svadbene…"

– Zar to nije sjajno – rekla je i odložila knjigu pokraj sebe. – Mislim da sada još bolje shvaćaš zašto se ne mogu riješiti tog ormara.

Ležali su mirno jedno do drugog slušajući vlastito disanje. Trgnuo ih je zvuk automobila pred kućom.

– To je on – rekla je. – Pokupi odjeću i sakrij se u ormar. Ja ću te zaključati.

– Zar si kod kuće – upitao je Ilonin muž iznenađeno kad je ušao u sobu.

– Jesam – odgovorila mu je smireno. – Nisam se dobro osjećala pa sam ostala doma – rekla mu je bezbojnim glasom. – Kako to da si se već vratio?

– Doveo sam radnike – rekao je. – Odnijet ćemo konačno ovaj ormar na buvljak.

Radnici su zgrabili ormar i počeli ga nositi niz stube. Potrčala je na prozor i užasnuta gledala kako radnici ormar stavljaju na kamion i odvoze ga. Uzela je mobitel i nazvala prijateljicu.

– Magda, molim te, učini mi uslugu, najveću u životu. – Zastala je da uhvati dah. – Ti znaš onaj starinski ormar iz moje spavaće sobe… Otiđi na buvljak i kada tamo stigne, kupi ga, odmah, bez obzira na cijenu. Onaj moj divljak došao je s radnicima i odnio ga. U njemu sam sakrila…

– Ah, nisi valjda – čula je kako je uzviknula Magda. – Odmah ću to učiniti.

– Ti si anđeo – rekla je Ilona i s olakšanjem legla na postelju.

Uskoro se javila Magda.

– Pobrinula sam se za ormar i za ono u njemu. Otključala sam ga ukosnicom. On polako dolazi k sebi, ne brini. Može ostati kod mene koliko god treba.

– Ah – rekla je Ilona.

Sljedećeg dana dostavljači su pozvonili na Ilonina vrata.

– Imamo dostavu za vas, gospođo.

Pred vratima je stajao njezin ormar omotan širokom crvenom svilenom trakom. Dostavljači su ga s mukom postavili pokraj prozora, onamo gdje je i prije bio. Kada je ostala sama, Ilona je prišla ormaru, skinula traku i otvorila ga. S ružom u ustima iz njega je izišao Ivan. Počela ga je ljubiti, čupati, skidati…

Čula je korake u hodniku.

– Dovraga, vratio se – rekla je, gurnula Ivana natrag u ormar i zaključala ga.

– Vidim da se ormar opet vratio – rekao je muž. – Neka ostane. Potpisujem bezuvjetnu kapitulaciju – dodao je i izišao. Bit ću na putu cijeli tjedan – doviknuo je ulazeći u kola.

– Ima pravo Krleža – rekla je Ilona. 

O autoru

Luko Paljetak, rođeni Dubrovčanin, jedan je od najvažnijih suvremenih hrvatskih pisaca. Piše i objavljuje pjesme, kratke priče, kritike, eseje i prijevode. Izdvaja se svojom tragigroteskom "Poslije Hamleta" i romanom dnevnikom "Skroviti vrt", svojevrsnoj biografiji Cvijete Zuzorić. Više je puta nagrađivan u nagradnom natječaju za kratku priču "Ranko Marinković" Večernjeg lista. Njegovi prijevodi Shakespearea, a posebno Chaucerovih "Canterburyjskih priča", uzor su i vrhunac hrvatskog prevodilaštva.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.