Opet sam je vidio"
"Gdje?!"
"U Balkonu."
"Valjda na balkonu?"
"Ne, nego u noveli Balkon autora Antuna Gustava Matoša."
Upitnim pogledom ga pita: "Kako mislite vidjeli ste je tamo?"
"Pa tako što sam je vidio dok sam čitao novelu."
Pita ga i dalje upitnim pogledom: "I dalje ne razumijem kako ste je vidjeli?"
"Pa vidio sam je kada je glavni lik vidio tu jednu predivnu ženu na balkonu, a ja sam umjesto te neke žene vidio nju. Vama se nikada nije dogodilo da vidite nekoga koga znate u nekom djelu na mjestu gdje bi trebao biti taj lik koji je opisan?"
"Pa znalo mi se dogoditi da me neki lik podsjeti na nekoga, ali mi se nikada nije dogodilo da sam baš vidio tu osobu umjesto lika."
"Kužim."
"I? Kako to da ste išli baš to čitati?"
"Pa, išao sam pretraživati po katalogu KGZ-a. I onda sam naletio na neko izdanje Izabranih djela Antuna Gustava Matoša. I tada sam se sjetio Cvijeta s raskršća i Camaa i kako zapravo već dugo, točnije od srednjoškolskih dana, nisam čitao Matoša. I iskreno, bilo mi je drago što sam ga pročitao. Skroz sam zaboravio kako taj čovjek lijepo piše. Iako, mislim da tek sada u ovoj odrasloj dobi cijenim te stvari, ali ne samo to nego sada imam i puno više životnog iskustva nego što sam ga tada imao pa sada i bolje razumijem neke stvari. Kao, na primjer, ovo u Balkonu kada je glavni lik vidio tu predivnu ženu na svom balkonu koji u biti nije bio njegov balkon nego ga je on samo prisvojio jer mu je bio lijep i poseban na svoj način. Uglavnom, ta žena u tom trenutku kada stane na taj balkon. Ona mu bude toliko predivna da ona postane njegov ideal u koji se on zaljubi i postane toliko opsesivan o tom idealu da zanemari svoje fizičko tijelo, ali i odbija druge žene ako nisu lijepe kao i ona, ali nitko i nije lijep kao i ona jer je ona ideal. Ona je nečemu čemu se teži, a ne nečemu što se ima. I ako ne budete barem nožnim prstom prizemljeni, onda ćete glavu izgubiti jer nitko nije savršen. Nitko nije slika. Svi smo mi bića od krvi i mesa. Promjenjivi i nesavršeni. I baš kao što uvijek ima prostora za biti gora verzija sebe tako i uvijek ima prostora za biti bolja verzija sebe."
"Razumijem. To je jako zrelo i promišljeno mišljenje. Smatrate li da se to i vama dogodilo?"
"Pa donekle. Samo sam ja bio s njom u vezi i vidio sam neke mane koje mi se sada više ističu nego kada sam bio s njom. Ali i dalje je volim. I dalje želim biti s njom. I dalje je vidim u drugim ženama pa, kada s tim ženama i stupim u kontakt, uvijek ostanem na nekoj distanci jer ne znam je li sam s njima stupio u kontakt zbog toga što vidim neki djelić nje u njima ili sam stupio u kontakt s njima zbog njih samih. Koliko god se trudio jednostavno ne mogu krenuti dalje. I dalje sam na ovom raskršću."
"Hmmm… Da, razumijem. Ponekad je potrebno dosta vremena da prođemo kroz faze gubitka i tugovanja. Samo se nadam da se to tugovanje neće pretvoriti u samosažaljenje koje će Vas dovesti do toga da ćete zaglaviti na tom raskršću."
"Ne, neće. Već je sada bolje i lakše. Više je ne sanjam toliko. Zna se tu i tamo pojaviti u snovima. I manje mislim o njoj. I lakše se nosim sa svime. Jednostavno, kada ispunite svoj dnevni raspored, lakše je nositi se s takvim stvarima."
"Da, ali probavljate li te stvari ili samo ignorirate svoje osjećaje pa se to taloži dok ne puknete onako kako ste puknuli prije devet mjeseci."
"Pa dosta je teško probavljati te stvari i dopustiti si da to kroz tebe prođe. Pogotovo kada ti cijeli život govore kako ti ne smiješ plakati jer si muško. I da pravi muškarac ne pokazuje svoje emocije i da si pravi muškarac ne dozvoljava da ga drugi vide slabog jer to onda znači da je slabić. Ali počeo sam to raditi. I dopuštam si da se vidi na meni da sam tužan ili ljut ili umoran, ali i dalje plačem kada sam sâm."
"Pa dobro. Znači, nekakav napredak imamo."
"Da, ali ja bih i dalje volio dolaziti na razgovore. Stvarno mi puno znače."
"Nisam ni mislio prekinuti vaše dolaske."
"OK", kaže nervozno sa smiješkom.
"U redu. Imate li mi još nešto za reći?"
"Ne, to je to."
"Onda se vidimo za mjesec dana u isto vrijeme."
"Dogovoreno. Doviđenja, doktore."
"Doviđenja, Danijele."
Danijel je zatvorio vrata i dok je čekao lift odlučio je kako će se ipak spustiti stepenicama. Kad je izašao iz bolnice, primijetio je na jednoj kući, koja je starije građe, jedan balkon. Balkon koji je već pomalo ofucan i kojem bi dobro došlo renoviranje baš kao i ostatku kuće, ali bio je lijepo ukrašen i odisao je nekim drugim vremenima.
Baš kada je Danijel ugledao taj balkon, pomislio je: "Vidiš, vidiš. Do sada ga nisam primjećivao, a toliko sam već puta prošao ovuda."
Došao je do ograde koja je ograđivala kuću i pogledom je upro u taj balkon. I zamislio je nju i rekao je: "Volim te!" A ona, njegova misao nje, samo se nasmiješila onim renesansnim osmijehom koja je uvijek bila svijetla točka u njegovoj glavi pa čak i onda kada je tama zamaglila i zavladala u njegovoj glavi i vukla ga dolje prema dnu. On se nakon nekog vremena okrenuo i otišao je na put prema doma. Dok je iza njega vjetar podizao prvo lišće koje je popadalo s drveća. I tim činom vjetar je počeo najavljivati dolazak novog godišnjeg doba.
