Sjećate li se vizuala za Fotokemiku, Dječju štedionicu, Inu, Ghetaldus, Radion, Kalodont, Univerzijadu, Labud, Podravka juhu ili njihova prepoznatljivog niza crveno-bijelih srca oslikanih na emajliranom lončiću? Njihov je autor Dušan Bekar (1931. – 2019.), dizajner nagrađen jugoslavenskim Oskarom za ambalažu, čiju izložbu "Porodica i domaćinstvo: lepršava svakodnevica Dušana Bekara" još mjesec dana možete pogledati na prvom katu zagrebačkog Tehničkog muzeja.
Obilje je to šarenih reklama, zanimljivih štikleca te nagrađivanih plakata koji bude nostalgiju i nadovezuju se, među ostalim, i na međunarodnu izložbu iz 1957. u prostorima Tehničkog muzeja u Savskoj, održanu u okviru Jesenskog zagrebačkog velesajma, također po nazivom "Porodica i domaćinstvo", a za koju je Bekar radio vizuale. Inače, sastavni dio spomenute izložbe iz '57., bio je i Dječji sajam o potrebama najmanjih građana, dok su glavne teme izložbe bile opremanje te organizacija životnih prostora, posebice kuhinje i kupaonice, i oprema za putovanja i razonodu. Koja je povezanost te i aktualne izložbe i kako je bilo raditi s Bekarom ispričali su nam dizajnerov sin Dušan Bekar mlađi, također dizajner, i snaha Alira Hrabar Bekar.
- Dušan Bekar je osim ključnog vizuala kuće-meandra, za izložbu 1957. napravio i šest dekorativno-slikarskih panoa na navedene teme oko kojih smo Bekar mlađi i ja izgradili i ovu izložbu. Tu je dvjestotinjak njegovih radova nastalih za brojne naručitelje s područja industrije – od malih tvornica do velikih gospodarskih subjekata iz druge polovine dvadesetog stoljeća te je prošarana kuriranom selekcijom predmeta iz fundusa Tehničkog muzeja na koje se referiraju pojedina dizajnerska rješenja. U prostornom konceptu izložba funkcionira na dvije razine – za odrasle i za djecu. Htjeli smo ju maksimalno približiti najmlađoj populaciji - kaže Hrabar Bekar.
Dušan Bekar jedan je od onih očima javnosti nevidljivih ljudi, no njegovi su dizajni bliski publici i potrošačima još danas i ukorijenjeni su u kulturu. Humor i kontrast koji su često prisutni u njegovom radu, kaže Bekar mlađi, odlike su koje je otac prenio i na njega dok su zajedno radili na brojnim projektima.
- Suradnja oca i sina uvijek je zahtjevna i to s obje strane. Otac je imao mnogo strpljenja sa mnom i od njega sam naučio ne puno, nego sve. Teško je to svesti na par rečenica jer je tu obuhvaćeno mnogo različitih područja i disciplina, tehnika, razmišljanja... Naučio me da budem kritičan prema vlastitom radu, da ga uvijek propitkujem i težim boljem rješenju. "Smrt za svaku kreativnost je kad si samozadovoljan onim što si napravio", često bi mi znao reći. Ja volim istaknuti da se neprekidno bavimo dizajnom od 1949. do danas jer kroz studio Bekar Haus objedinjujemo prošlost i sadašnjost - kaže Bekar mlađi te dodaje:
- On je volio svoj posao i bio je kritičan prema svom radu, volio je ići naprijed i usavršavati se, a isto tako je volio prihvaćati sve novo što dolazi. Siguran sam da bi mu danas umjetna inteligencija bila nešto što bi prihvatio i uklopio u svoj rad. Volio je svoje slike, crteže i kolaže, kao i mnoga izvrsna rješenja koja iz raznoraznih razloga nisu komercijalno realizirana - zaključuje.
Ipak, oni realizirani Bekarovi projekti nagrađeni su i prepoznati, pa tu valja spomenuti vizualni identitet za RIS - industriju gumenih proizvoda koji je pobijedio na Izložbi zaštitnih znakova Jugoslavije 1966. te Jugoslavenske Oskare za ambalažu koje je Bekar primio, između ostalog, za Inina motorna ulja i medicinske gumene rukavice Medis, a njegov plakat za Svjetski dan štednje odnio je broncu na Svjetskoj izložbi plakata u Amsterdamu 1959. godine.
- Bekar je jedan od rijetkih dizajnera kojeg krasi interdisciplinarnost - autor je koji jednako vješto vlada crtačkim, slikarskim, grafičkim i fotografskim tehnikama, dizajner koji je tijekom čitavog djelovanja nastojao pratiti aktualne trendove u svjetskom dizajnu bez podlijeganja nekoj maniri, a opet obilježivši dizajnerski prostor određenim vizualnim konstantama koje čitamo nedvosmisleno kao njegove. Upravo taj spoj raznih vještina i izuzetne discipline u radu omogućili su mu da stvara s lakoćom i virtuoznošću - istaknula je Hrabar Bekar.
Iako je stvarao s lakoćom, život mu od samoga početka nije bio lak, otkriva Bekar mlađi. Naime, Dušan Bekar jedno je vrijeme života proveo u istražnom zatvoru.
- Njega su, još dok je bio dijete, u zatvoru maltretirali na način da su mu uskraćivali vodu, a baku Rahelu su, osim fizičkog zlostavljanja, nekoliko puta vodili na strijeljanje kako bi je psihički dotukli. To mu je bio jako težak period u životu u kojem mu je, radi pomaganja ljudima u borbi protiv fašizma, ubijen i otac Zorko koji je bio diplomirani enolog. Inače, u Večernjem listu iz veljače 1972. bio je članak o tome kako je moj djed Zorko skončao, a u Botincu se jedna ulica zvala po njemu - kazao je Bekar mlađi te dodao kako je nakon svega njegov otac ipak bio zafrkant koji je, osim crtanja, fotografiranja i slikanja, volio i glazbu, dok ga se Alira Hrabar Bekar prisjeća kao velikog umjetnika o čemu kaže:
- Mislim da je Bekarov doprinos u kontekstu društvene svakodnevice značajan, a tek sada, sedamdesetak godina nakon njegovih početaka otkrivamo i koliko. Bekar nije djelovao samo kao grafički dizajner, on je bio umjetnik i u tom smislu ostajem pri mišljenju da je njegov najveći doprinos komercijalnom dizajnu - koji proizlazi iz prirođene sklonosti novim tehnologijama i eksperimentu - implementacija suvremenih trendova s područja umjetničkih istraživanja prostora slike, u najširem smislu, u vizualnu poruku namijenjenu prosječnom potrošaču.