Književni kritičar, feljtonist i esejist Zdravko Zima i u vremenima nesklonim esejima, književnim kritikama i feljtonima i dalje ne odustaje od književnosti, vlastitog izbrušenog stava i literarnih formi kojima hrvatski poludivlji kapitalizam nikako nije sklon. Ipak, knjigom “Dnevnik jednog skribomana”, koju je objavio zagrebački Profil, i to pod uredničkom paskom iskusnog urednika Velimira Viskovića, Zima je napravio korak prema kurentnijoj, samorazotkrivajućoj literarnoj formi, dnevniku. U svojim netipičnim dnevničkim zapisima, koji su negdje na razmeđi između kritičkih literarnih, ali i kazališnih krokija, oštrih i lucidnih kolumni, ali i nekakvog fluidnog obiteljskog romana, Zima se kalendarski precizno bavio 2014. godinom. A ta nam se godina iz današnje perspektive čini kao arkadijski intermezzo uoči sudnjega dana. Stoga, ima uglađeni Zima i nekih proročkih sposobnosti pa je pravo čudo da nije i pjesnik. Da Ziminu dnevničku prozu, koju se barem u fragmentima moglo čitati po raznim časopisima, kupe, a onda i pročitaju svi oni naši suvremenici koji su u njoj spomenuti, bila bi to u ovom trenutku vjerojatno jedna od najčitanijih i najutjecajnijih knjiga na našem nepostojećem tržištu knjiga.
A ako ništa drugo, onda bi umjetnička taština trebala natjerati dežurne intelektualce na čitanje ovih autentičnih zapisa koji odišu snažnim mediteranskim duhom. “Dnevnik jednog skribomana”, na čak šest stotina stranica, zorni je dokument jednog čudnog vremena u kojem se povijest tupo ponavlja i to u najnemogućnijim oblicima. U nedostatku nekadašnjeg životnog ritma u kojem je bilo puno više vremena za osobne kontakte u realnom, a ne virtualnom vremenu, u kojem su postojali umjetnički serklovi, a ne samo umjetničko-financijski klanovi i u kojem su čak i u notornim diktaturama postojale moralne vertikale, Zimin dnevnik je dobrodošao poziv na druženje s hrvatskom i ne samo hrvatskom intelektualnom elitom. Bez obzira na sve, takva elita postoji. Preživjela je. Tješi se na otmjenim ručkovima i večerama. Dolazi na izložbe, raspravlja o knjigama, guta europske filmove i ide na klasične koncerte, a valjda i ne plješće između stavaka. Naravno, “Dnevnik jednog skribomana” nije samo apoteoza elitizma ni adoracija tradicionalističkom snobizmu, niti je samo kronika hrvatskih kulturnih i političkih stranputica. Vrlo je to čitljiva knjiga u kojoj možete pročitati i svojevrsne indiskrecije i tako saznati kod kojeg se bodulskog zubara liječi zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, kakav je usud na pariškoj ulici zlodesio velikog hrvatskog intelektualca Stanka Lasića i u kojem se to krčkom restoranu možete otrovati morskim specijalitetima. Sve te u osnovi nespojive teme dio su Zimina krajnje artističkog i pomalo razbarušenog habitusa iza kojeg se krije duboki poklonik literarne i humanističke popudbine osoba kao što su to Edvard Kocbek i Danilo Kiš. Za Kiša ste valjda čuli, ali tko je to, pobogu današnjoj najživotnijoj generaciji Edvard Kocbek? E, i zbog odgovora na to pitanje vrijedi pročitati Ziminu knjigu koja je prepuna korisnih nimalo leksikografski šturih informacija i upućenih opservacija te je možete koristiti i kao osviješteni putopisni priručnik i kao dopunu enciklopedijama i leksikonima. “Dnevnik jednog skribomana” svakako je i oda hrvatskom nimalo pritajenom hedonizmu.
U citiranju svjetskih intelektualnih autoriteta Zima na sreću nije pretjerao. Nije se na silu pravio pametan. Od dnevnika nije htio napraviti filozofski traktat. Ali se zabavljao komentarima novinskih naslovnica. I citiranjem pojedinih tuđih tekstova. I pri tome nije bio polemičan. Prije zdvojan. Na mahove je bio i autokritičan iako nikada i autodestruktivan. Lijep dio knjige posvetio je Zagrebu, a potresno je njegovo spominjanje dvorca Opeka koji je nekada bio u vlasništvu obitelji Bombelles, za koji je i obiteljski vezan, a koji je jedna u nizu žrtava hrvatskih apokaliptičkih kulturoloških lutanja. Danas je dvorac potpuno zapušten, kao što je tragično zapuštena i hrvatska kulturna memorija.