Žena sjedi kod psihoanalitičara, teško počinje govoriti, priča naoko posve nevažnu priču o svom šefu, o njegovu šefu, o svim šefovima kojih je uvijek previše. Govori o nekom poslovnom sastanku na koji je morala pratiti svog šefa, a na kojem je bilo važno da njegov šef bude sretan i zadovoljan. I tamo je sve bilo puno osmijeha, kurtoazije, a onda je ponuđena kava. Ona ne pije kavu... Glumici na sam spomen riječi kava počinje drhtati brada, žena koju glumi doslovno se urušava pred očima publike jer ta tako obična riječ, ta tako svakodnevna i svačija navika za nju je okidač koji je vodi u najveću traumu u njezinu životu...
Tako počinje "Kućica za pse", nova predstava Arterarija, koja će svoju premijeru imati u petak, 27. rujna, u novom prostoru koji je unajmila ova udruga za djelovanje u kulturi, koju je osnovao glumac i redatelj Romano Nikolić. Kao i toliko puta do sada Arterarij se bavi temom o kojoj svi drugi šute, temom za koju svakome tko će doći na predstavu treba ozbiljna mentalna priprema, baš kao što će mu za samu predstavu trebati obilje maramica. Vjerojatno i aparat za kisik jer predstava je doslovno emocionalni "vlak smrti", toliko potresna da na trenutke zaustavlja disanje. Tema "Kućice za pse" su ratna silovanja, žena i muškaraca, ona koja su se na ovim našim balkanskim prostorima dogodila tijekom devedesetih, ali i ona koja se danas događaju i svim ratovima svijeta. Priča je to o ljudima kraj kojih možda prolazimo ulicom ili ih srećemo u trgovini, ljudima koji svoju traumatičnu prošlost sve te godine, zapravo nekoliko desetljeća, nose u sebi, trpeći u tišini dok ta prošlost uništava njih, ali i njihove obitelji.
Stoga smo Romana Nikolića pitali kako se nakon predstave o ljudima koji ubiju vlastitu djecu odlučio na još jednu podjednako strašnu temu.
– Arterarij postoji da otvara teme u koje još nitko drugi nije ušao, koje se godinama i desetljećima skrivaju pod tepih iako cijelo društvo trpi posljedice takvog ponašanja – objašnjava Romano Nikolić, umjetnički voditelj Arterarija, ujedno i redatelj ove predstave, za koju je tekst napisao zajedno s Doroteom Šušak, Mariom Mažićem i u suradnji s izvođačima.
Kao dokaz njegove tvrdnje dovoljno je spomenuti dvije prethodne predstave koje je radio, "Buru", priču o migrantima i "Na dnu oceana postoje neki svjetovi" po motivima Euripidove "Medeje" za koju mu je glavni "okidač" bila priča s Paga o ocu koji je vlastitu djecu bacio preko balkona.
Ova najnovija predstava nastaje u sklopu projekta Kreativne Europe pod nazivom "Eklektika drugosti", u partnerstvu s fondacijom Heartefact iz Srbije kao nositeljem projekta i organizacijom El Vaïvén, partnerom iz Francuske, a potpisnica ovih redaka bila je na probi koja se snimala kako bi predstavu u nastajanju, a kojoj trebaju samo još neka malena, fina nijansiranja, vidjeli i partneri. Bila sam tu nedjeljnu večer jedina osoba u publici i teško mi je zamisliti kako će to izgledati na skorašnjoj premijeri i svim budućim izvedbama, ne zbog glumaca i izvedbe koja je već sada na nevjerojatno visokom nivou, nego zbog reakcija nas "običnih" ljudi. Ovo nipošto nije predstava koja se može odgledati u kazališnoj tišini, a i nemoguće je predvidjeti kako će je doživjeti različiti ljudi, uključujući one koji sami imaju takvo iskustvo ili je netko njima blizak prošao kroz takvu tragediju. Zato i pitam Romana kako se odlučio zakoračiti na tako osjetljivo "minsko polje"?
– Nikada se nismo bojali zakoračiti u emotivni svijet koji do sada nikada nitko nije ispričao. Takva je i ova tema. Toliko je i žena i muškaraca, ne samo u Hrvatskoj već po cijelom svijetu, koji su prošli kroz ratna silovanja, što je jedan od najgorih, monstruoznih činova koji se nekome u životu mogu dogoditi. A možda i tragičnija od samog čina silovanja je činjenica da ti ljudi nemaju svoj glas, njih prati vječna stigma. Njihov život je još teži jer je oko njih podignut zavjet šutnje, to je tema o kojoj se ne govori iako žrtve ne mogu zaboraviti svoju prošlost i samo uz veliku pomoć stručnjaka mogu donekle zaliječiti svoje rane. A naše društvo i sudstvo još ne prepoznaju te slučajeve niti se njima adekvatno bave – objašnjava Nikolić.
Govori kako je cijela ekipa nakon nedavne probe razgovarala o tome kako su ratna silovanja tek pozadina ove njihove priče, jer u ovoj se predstavi oni zapravo bave životima tih ljudi koji sada već tri desetljeća žive u sjeni traume, njihovim obiteljima i razarajućim posljedicama ratnih silovanja. "Kućica za pse" priča je o dvije obitelji, a svaka od njih toliko je teška da će gledatelju doslovno slomiti srce.
Svatko u publici će pronaći neku svoju točku pucanja, ja priznajem da je moja bio dječak star tek šest godina koji gleda silovanje svoje mame i kroz život ide noseći te slike u glavi, ali i noseći krivicu koju si je sam nametnuo, jer je ostao skriven i nije učinio ništa da majci pokuša pomoći. Njezine riječi o tome kako je imao šest godina i kako je učinio ono najviše što je kao dijete mogao, spasio sebe, do njega jednostavno ne dopiru.
I zato je ključno pitanje ove predstave: što će biti sa samim žrtvama? Kako će oni gledati ovu predstavu? Hoće li moći? To su pitanja od kojih strahuje cijela ekipa predstave, iako su im stručnjaci s kojima su surađivali objašnjavali da upravo za žrtve ova predstave može značiti i katarzu, među ostalim i kroz spoznaju da je netko duboko svjestan njihove muke, onog kroz što i dan-danas prolaze, da postoje ljudi kojima nije svejedno.
– Mislim da je to ipak predstava u kojoj će se svatko prepoznati, jer šutnja nije vezana samo uz silovanja. Mi se bavimo i pitanjem što se događa kada se ne usudiš progovoriti, a što kada ipak smogneš snage i hrabrosti i progovoriš. I na koji način i ta šutnja i taj krik utiču na tvoju obitelj, a zatim i na cijelu zajednicu – govori Romano Nikolić. On i Dorotea Sušak, koja s njim potpisuje tekst i dramaturgiju predstave, "žive" u ovoj temi već godinu dana. Prije početka rada na predstavi obavili su ozbiljno istraživanje, ali u njemu nisu razgovarali sa samim žrtvama, jer nisu ih, kaže Romano, željeli iznova traumatizirati, već su razgovarali s brojnim ljudima koji već desetljećima rade neposredno sa žrtvama ratnih silovanja. Bilo je tu ljudi s Kosova, iz BiH, a neki dijelovi priče ove predstave potiču i iz hrvatske ratne stvarnosti.
– Razgovarali smo s prvim svjedocima trauma silovanih, kako žena tako i muškaraca, s ljudima koji znaju na koji se način i danas živi s takvom patnjom, kako se ona reflektira na njihovu obitelj, ali i što je s psihološke strane potrebno učiniti da se netko oslobodi i kaže što mu se dogodilo. Upravo to jako teško, pronaći snagu da se kaže. Zato mnogi i danas šute. Mi smo odlučili biti glas tih ljudi, svih onih koji nikada neće progovoriti – ističe Romano Nikolić.
Sam tekst predstave nastajao je iz improvizacije na probama predstave, a glumica Anita Matić Delić, koja u "Kućici za pse" ima i teži zadatak od one prethodne, "Na dnu oceana postoje neki svjetovi", gdje je glumila ženu koja ubije vlastitu djecu, kaže da je i za to najzaslužniji Romano, koji na svaku probu dođe potpuno spreman i pred glumce postavi zadatak iz čijeg se zajedničkog rješenja tada rađa predstava. Iz takvog jednog zadatka u predstavu je uvrštena i punjena paprika. Doslovno punjena paprika, jer Dušan Gojić, glumac kojeg kazališna publika najviše pamti po ulogama u Drami HNK Zagreb, na jednoj je probi predložio da on u šutnjama svog lika priprema punjenu papriku jer tako će ne samo zaposliti ruke već i jasno pokazati činjenicu da on glumi oca koji svojoj kćeri ne može pogledati u oči.
– Ja na probi zadam temu prema dokumentarističkoj priči i onda svi zajedno "kopamo" i dolazimo do pravog sadržaja koji ide u priču, ali i do rješenja kako ga je najbolje dramaturški oblikovati. Važno je da to ne bude pamflet, već da svaki djelić predstave sadrži neku dublju duhovnu povezanost s rečenicom. To je princip po kojem oduvijek radimo. To je estetika i etika Arterarija, zbog koje publika proživljava emociju zajedno s glumcima. I zbog toga nakon svake predstave te emocije ostanu, nastave živjeti. Mi zapravo nikada ne stavljamo točku na predstavu – govori redatelj "Kućice za pse".
Slaže se s mojom ocjenom da je za uspjeh predstave s tako složenom temom ključan izbor glumaca, ali i ocjenom da bez Anite Matić Delić, prvakinje Satiričkog kazališta Kerempuh, koja se upravo u predstavama Arterarija dokazuje kao vrhunska dramska umjetnica, ni ovog puta nije išlo. Uz nju tu je i već spomenuti Dušan Gojić, koji prvi put radi s Arterraijem, baš kao i troje mladih glumca koji su odabrani na audiciji na koju je došlo mnogo zainteresiranih glumaca, jer sada je, kako kaže Anita Matić Delić: "Rad s Arterarijem znak da si uspio."
– Nisam prije znao za mladog kolegu Davora Tarbuka koji je Akademiju završio u Osijeku. Otkrio sam ga na audiciji, kao i Jelenu Graovac Lučev. Rad Nikole Nedića naravno poznajem, ali ovog puta prvi puta radimo zajedno. Zapravo sam ovom predstavom želio Arterarij još više otvoriti mladim ljudima i dati im priliku ne samo za umjetnički nego i aktivistički odgovor na problem koji postoji u našem društvu – kaže Nikolić.
No, koliko glumačke, ali i ljudske snage treba da se upustiti u tako tešku priču te kako se priprema ovako teška predstava, pitali smo Anitu Matić Delić.
– I sama se pitam kako. I to nakon druge predstave koju radim s Romanom. Kada sam ulazila u ovoj projekt, znala sam da mi treba sve ono povjerenje s kojim sam mu se dala u ruke kada smo radili "Medeju" (predstavu "Na dnu oceana postoje neki svjetovi" svi u Arterariju jednostavno i kratko zovu "Medeja", op. a.). On uvijek zna što radi, ali ovo je bilo jako teško, zapravo još teže i složenije. Na prvoj probi je s nama bila psihologinja Marijana Senjak (terapeutkinja koja uz psihologinju Lidiju Aranbašić čini stručni tim predstave, op.a.) koja nam je pomagala. Marijana još od početka devedesetih radi sa žrtvama silovanja i ona je na toj prvoj probi dva sata govorila o svojim iskustvima. Nakon 45 minuta ja sam izašla iz dvorane, jednostavno više nisam mogla. Morala sam se isplakati i tek sam se nakon toga mogla vratiti. Tek mi je tada postalo jasno na kakav sam ogroman zadatak pristala. Svi mi znamo da su se tijekom rata događala silovanja i da žrtve i danas žive s tim traumama, ali posve je druga situacija kada slušaš stvarne priče i to od žene koja ih već godinama sluša od samih žrtvi silovanja. Jednostavno ne možeš ne reagirati, ne kao glumica nego kao čovjek. Tada sam se pitala kako ću to igrati, a da ne bude gluma. Na sreću znam da Romano zna kako će nas dovesti do emocije, ali priznajem da je rad na ovoj predstavi bio mnogo zahtjevniji od rada na prethodnoj. A za nju sam mislila da nikada neću raditi nešto teže – govori Anita Matić Delić.
Objašnjava kako je tu sve u nijansama i kako će se one mijenjati od izvedbe do izvedbe. Govori kako joj se čini da je na toj probi koju sam gledala previše jecala, a ja se pitam koliko je jecaja dovoljno, jer čini se da su to suze i krici za ratne žrtve koje se nitko nije usudio oplakati.
– Ne smijem se ja samo tako pustiti. Glumica sam, moram se kontrolirati – poentira Anita i nastavlja kako joj je sada jasno kako treba kombinirati rješenje te scene iz subotnje i nedjeljne probe, za što do premijere ima dovoljno vremena. Priznaje kako je i njoj najpotresnija ta situacija s djetetom, jer ona glumi ženu koja trideset godina pokušava živjeti neki naoko normalan život, kao bi u njemu bila jaka i pomogla sinu, koji nosi svoju traumu. Ta se žena odluči krenuti na terapiju kako bi stupila u kontakt sa svojim sinom, kojeg nije dotaknula trideset godina, jer joj dijete to nije dalo.
– Ja sam mama, meni je to strašno – kaže Anita Matić Delić, ali naglašava koliko je teže od sloma igrati te pokušaje normalnog života. Uz to njezin lik je žena koja je vjernica, koja možda i može proći preko svega što je učinjeno njezinu tijelu, ali strahuje kako doći pred Boga razbijene duše.
– Psihologinje su nas upozorile da su ljudi koje igramo oni koji možda hodaju kraj nas, a da mi ne znamo što proživljavaju. Ne znaš to koliko godina ti ljudi ne spavaju, a sada nakon rada da ovoj predstavi znam da im je najteže kada ostanu sami sa sobom – govori Anita Matić Delić i upozorava da dionica u predstavi kada njezina junakinja govori: "Ja bih da me siluje ponovo, jer sada bih znala kako su mu oduprijeti, znala bih kako razbiti njegovu dušu", nije izmišljena, već da su to riječi koje su žrtve govorile.
– Nije to za žrtve stvar osvete, nego pokušaj da "poprave" same sebe, a stručnjaci su nas upozorili da se to posebno događa vjernicama, ženama koje je i pred Bogom sram što su bile silovane – poentira Anita.
Nova predstava "Kućica za pse" ujedno označava i novi početak Arterarija, jer on konačno ima svoj prostor, svoju "bazu", kako to zove Anita. Bilo ih je te nedjelje pomalo teško pronaći, jer još nije stavljena tabla koja će publici objasniti da je riječ o novom kazališnom prostoru. On se nalazi u malenoj ulici koja spaja Petrovu i Vlašku, u Ulici Antuna Heinza, a u novo se kazalište ulazi neposredno prije ulaska u jednu veliku osiguravajuću kuću. No, ono što je još važnije od same fizičke zgrade i činjenice da će glumci konačno imati pristojne uvijete za rad, jest hrabrost. Arterarij je, naime, svoj prostor osigurao vlastitim sredstvima i financirat će ga isključivo iz prihoda od ulaznica, bez pomoći i jedne jedine kulturne instance grada i države. Na pitanje zašto se odlučio na taj nemali rizik, Romano Nikolić odgovara:
– Nismo više mogli čekati svoj prostor, igrati predstave po posuđenim stanovima i kućama za rušenje naših prijatelja. Tako sam odlučio da za deseti rođendan Arterarija, koji ćemo proslaviti u ovoj sezoni (Romano je Arterarij osnovao 2015. godine, op.a.) treba uprijeti sve snage i vlastitim sredstvima unajmiti prostor koji će moći primiti malo veći broj ljudi u publici – govori Romano Nikolić.
Objašnjava kako je u Zagrebu izuzetno teško pronaći prostor od 50-60 kvadratnih metara koji dozvoljava kazališnu izvedbu, ima primjerice ulaz s ulice i još je strateški smješten u zoni tramvaja, a u koji stane tih četrdesetak ljudi, uz dodatni prostor u kojem je garderoba glumaca i sanitarni čvor koji treba i njima i publici. No, oboje se sjećamo u kakvim su uvjetima igrali prošlu predstavu, u kući namijenjenoj za rušenje u koju sam na probu ušla doslovno svijetleći si mobitelom put kroz zaraslo dvorište. Bila je to stara kuća koju su kupili njegovi prijatelji kako bi je srušili i na tom mjestu izgradili novu, a on je zimskih dana u njoj sjedio od jutra do mraka, uz upaljene grijalice, koje su donijeli sami glumci i autorska ekipa predstave, pokušavajući zagrijati prostor u koji je uz dvoje glumaca stalo i 25 ljudi u publici. U hladnim danima, sjeća se Romano, uspijevao bi tu sobu zagrijati do 17 Celzijevih stupnjeva i dalje od toga nije išlo.
Prostor koji je pronašao i koji postaje adresa Arterarija, na sreću, ima radijatore i grijanje koje funkcionira, a bez stolica za publiku lako ga je primjerice zamisliti kao neki javnobilježnički ili odvjetnički ured. Tu će njihove predstave gledati najviše 40 gledatelja, što je zapravo idealan broj za Arterarijeve intimne izvedbe, za predstave koje su koncipirane tako da publika doslovno diše glumcima za vrat i tako postane svojevrsni voajerski dio same izvedbe. Romano Nikolić ovaj je prostor unajmio sam, a na pitanje kako je moguće da nitko od nadležnih ne smatra da je Arterarij izrastao u kazališnu silu, posebno nakon prošle predstave "Na dnu oceana postoje neki svjetovi" koja je po motivima "Medeje" tematizirala traume našeg vremena koje dovode ljude do toga da ubiju vlastitu djecu, a koja je (od nekoliko nominacija) nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu u sezoni 2022./23. koja je pripala Aniti Delić Matić, Romano Nikolić odgovara:
– Ja to ne znam. Sada su izašli rezultati potpore za izvaninstitucionalna kazališta i Arterarij je nije dobio. Ostale 93 organizacije jesu. Vjerojatno misle da se još moramo dokazati, ali ja mislim da se više nemamo kome dokazivati.
Već u petak, 27. rujna, Arterarij će se dokazivati, ali ne ljudima koji dijele novac, već kazališnoj publici, onima koji će platiti ulaznicu jer žele vidjeti njihovu novu predstavu. To su ljudi koji sada već dobro znaju da će u Arterariju gledati predstave kakve ne nude druga kazališta, da će tamo dobiti umjetnički osvrt na stvarnost u kojoj žive s naglaskom na teškim temama o kojima se gotovo nikada ne govori, ni na kazališnim pozornicama ni u društvu u cjelini. Zbog tog renomea koji su Arterarij i Romano Nikolić gradili dugo, polako i promišljeno, jasno je da je "Kućica za pse" novi, velik skok za maleno izvaninstitucionalno kazalište koje ne zatvara oči nad stvarnošću u kojoj žive ljudi koji dolaze gledati njihove predstave. U tome leži i svojevrsni paradoks postojanja Arterarija, jer njihove su teme, ma koliko teške bile i ma koliko suza zahtijevale, razlog zbog kojeg ih publika voli, zbog kojih dolazi na njihove predstave. Takav način rada ujedno je i zalog budućnosti Arterarija, jer bilo bi iluzorno nadati se da će i tema ponestati.