Bajaga i instruktori objavili su ove jeseni novi album pod naslovom “Ovaj svet se menja”. Zajednički su ga objavile diskografske kuće Croatia Records i PGP-RTS. Ali, umjesto promotivne turneje, ovaj ekskluzivni intervju do daljnjega će ostati najveći Bajagin nastup pred hrvatskom publikom. Razlog znamo, a da nije bilo korone, ne bi bilo ni tog albuma nazvanog po prvoj i jedinoj novoj pjesmi na njemu. Novijeg su datuma još samo dvije pjesme napisane za film “Hotel Beograd”, a ostalo su obrade, odnosno Bajagin autorski povratak pjesmama koje je pisao za druge, počevši od davnog hita “Ja sam se ložio na tebe” iz njegovih dana u Ribljoj čorbi. Tako sada možemo čuti kako Momčilo Bajagić Bajaga čuje i pjeva hitove Zdravka Čolića “Tvoje oči” i “Moja draga”. Tu su još i nova verzija pjesme “Ni na nebu ni na zemlji” iz istoimenog filma Miše Radivojevića iz 1994. godine, tema iz serije “Otvorena vrata” i “Mladost” iz mjuzikla “Ženidba i udadba” s jednim izmijenjenim stihom u čast Arsenu Dediću. Uz Bajagu i stalnu postavu njegovih Instruktora – Žiku Milenkovića, Miroslava Cvetkovića, Sašu Loknera, Čedu Macuru i Marka Nježića Kiću, na albumu još gostuju frontmen benda Irie FM Vukašin Marković (trombon i vokal), Vladimir Čukić (bas), Marko Kuzmanović (bubnjevi), Nenad Petrović (saksofon), Radoje Raća Milutinović (balalajka) i Zoran Alvirović Kina (akustična gitara). Intervju je bio ugodno i opušteno gotovo dvosatno ćaskanje preko Vibera koje je bilo prekinuto samo jednim pozivom na koji je Bajaga za to vrijeme odgovorio. Nazvao ga je drugi slavni Beograđanin Duško Kovačević, pa sam tako doznao da Bajaga ponovo, nakon “Profesionalca”, piše glazbu i pjesme za jedan film velikog dramatičara i scenarista. Zapravo, većina glazbe i sve pjesme već su davno komponirani i snimljeni, ali završetak postprodukcije kao i premijera filma “Nije loše biti čovjek”, nastalog prema Kovačevićevu kazališnom komadu “Kumovi”, odgođeni su također zbog korone za sljedeću godinu. Film, čiju je gotovo finalnu verziju baš nedavno odgledao zajedno s Kovačevićem, Bajaga opisuje kao “dijelom komediju, dijelom horor, dijelom science fiction i baš otkačen film”. Naravno, u svemu što Duško Kovačević napiše uvijek ima i obilježja satire. Dovoljno je reći da je jedan od fantastičnih elemenata u filmu pretvaranje ljudi u pse.
Ni pjesma ni album “Ovaj svet se menja” nisu bili planirani, baš kao ni korona, zar ne?
Naravno. Mi zapravo nismo još završili ni sve planirane koncerte i turneje nakon posljednjeg albuma. Ovaj mi je album pomogao da koliko-toliko ostanem normalan, jer ne znam što bih inače radio. Profesionalno sviram već gotovo četrdeset godina i ne sjećam se godine bez manje od trideset-četrdeset koncerata. A ove godine bilo je ih ukupno šest, tri prije i tri za vrijeme korone, od kojih je jedan bio na potpuno praznom Tašmajdanu, jedan se nedavno održao online i samo jedan, u rujnu u Skoplju, pred publikom. Ovo je nešto sasvim novo i za mene i za moje kolege. Nitko nije radio ništa, a mi na to nismo navikli. Mogu se raditi online koncerti, ali nije to to bez publike. To je kao i nogomet bez publike.
“Ovaj svet se menja” je brza, ali nimalo vesela stvar. Kako je nastala?
Pa naravno da nije vesela, kako bi i mogla biti u ovo vrijeme. Napravio sam je sam kod kuće, na laptopu i s električnom gitarom. Najprije sam napravio melodiju, pa onda pisao tekst, ali od samog početka imao sam u glavi stih “Ovaj svet se menja”, tako da sam imao jasnu ideju. Na melodiju je utjecalo i to što sam u onoj prvoj fazi korone, kada je bio totalni lockdown, puno slušao stare blues i rock majstore. To me je povuklo. A tekst je o onome što nam se upravo događa napisano, recimo to tako, u “real timeu”. Ali ima još jedna pjesma na albumu koja kao da je rađena za ovo vrijeme, a napisao sam je još tamo 1993., “Ni na nebu ni na zemlji”. Baš kao u toj pjesmi ovo se teško može nazvati život, a sasvim sigurno nije ni smrt.
A ima i onaj stih koji kaže da ovo više nije rat, a opet nije ni mir...
Pa da. Ovo je poput prvog svjetskog biološkog rata. Ne vidite neprijatelja, ali je baš gadno.
Mislio sam i na one prošle ratove koji nikako da završe. Mislite li da se više neće ponavljati situacije poput one kada vam je prije dvije godine otkazan koncert u Karlovcu?
Ja se nadam da je barem to vrijeme prošlo i da je to bio neki nesretan trenutak i pojedinačni slučaj. Nakon toga odsvirali smo još barem petnaestak koncerata u Hrvatskoj, uključujući i one u arenama u Puli i Zagrebu i više nije bilo nikakvih problema.
U novoj pjesmi kažete i da više nikad ništa neće biti isto. Ne mislite da je ovo što se događa možda ipak privremeno i prolazno?
Ja se nadam da je to kako se cijeli svijet ponaša prolazna ludost, ali sigurno će ostati posljedice i neke stvari neće biti iste, no nadam se da će tih stvari biti što manje. U svakom slučaju, još dugo ćemo pričati o životu do korone i nakon korone. Ono najgore u svemu jest to što ništa ne znamo, neizvjesnost, nemogućnost bilo kakvog planiranja. U listopadu sam imao premijeru i još deset izvedbi mjuzikla “S druge strane jastuka” koji je napravljen u Pozorištu na Terazijama s dvadesetak mojih pjesama. Tamo je inače 450 mjesta i fenomenalno je kad je puno, a sada se smjelo prodati 200 karata. To izgleda kao kad vam ne ide dobro pa nemate publiku ili kao da je bila neka oluja pa nisu vozili autobusi i tramvaji. A kako je tek glumcima koji glume stolicama? Pričali su mi neki od njih koliko im je to grozno. Znam da je bolje išta nego ništa, ali baš je nezgodno.
Može li se to tako dugoročno održati?
Meni je već i sada začuđujuće koliko su ljudi uspjeli ostati normalni i što se odvija kakav-takav normalan život. Ljudi nisu imali normalno ljetovanje, a sada već dolaze i zimski praznici, Božić, Nova godina, koji neće biti normalni. Znam da moramo biti razumni i paziti se. Svi se pridržavamo striktnih pravila, ali ne znam koliko dugo će to ljudi moći izdržati. Nismo mi bića stvorena da sjedimo i svaki dan čekamo izvještaje koliki je broj oboljelih, koliko je ljudi na respiratoru, koliko ih je umrlo. A i maske su se već svima toliko smučile da ljudi, kad sve ovo prođe, više neće nikakve maske stavljati na sebe. Neće čak ni roniti s maskama.
U pjesmi “Ovaj svet se menja” jedan stih kaže: “Jer je netko tako hteo.” Teorija zavjere?
Ovo sigurno nije slučajno nastalo. Ne znam je li posrijedi bila pogreška, je li im virus pobjegao iz laboratorija ili je bilo namjerno pa im je izmaknulo kontroli, ali prilično sam uvjeren da nije nastalo prirodnim putem. Nisam nešto zaluđen teorijama zavjera, ali jednostavno mi je nevjerojatno da se ovako nešto dogodi i da ni danas ljudi uglavnom ne znaju ništa o tome. S druge strane, svaki je broj umrlih uvijek prevelik, ali i to mi se čini relativno ipak puno manje i u nesrazmjeru prema panici koja vlada. Španjolska gripa je ubijala daleko više ljudi, ali tada nije bilo televizije, interneta i takoreći direktnih prijenosa umiranja. Ponašanje Svjetske zdravstvene organizacije mi je mutno, ekonomske štete su veće nego da je bio nuklearni rat i sve te moćne svjetske ekonomije ne mogu naći način da tu štetu spriječe ili možda to neće učiniti. Sve je to nenormalno. Ali lakše je o tome misliti i govoriti dok u nekim drugim zemljama umiru ljudi koje ne znate, a kad vam umre netko blizak, postaje stvarno gadno. Meni je prije tjedan dana umro kolega i prijatelj Miša Aleksić. Bio je zdrav, nije imao nikakvih drugih bolesti, 53. godište. To je išlo nevjerojatnom brzinom. U tri dana stanje mu se pogoršalo, tri dana je bio na kisiku, pa onda tri na respiratoru i čovjek je umro. A i kad telefonom razgovaram s nekima koji su imali lakši oblik, čujem kako ljudi jedva dišu.
Jeste li promijenili mišljenje o pandemiji nakon Mišine smrti? Je li vas zastrašila?
Nije me zastrašila, ali naravno da drukčije gledate na to kada vam umre netko blizak. Mene je više zabrinulo to kako se uopće dogodilo da se on zarazi. Pazio je na sebe, ne mislim da je vodio rizičan život, sigurno nije izlazio po klubovima, ali zarazio se preko kćeri koja je morala izlaziti zbog posla. Ona sama imala je lagani oblik, nije uopće bila u bolnici. Mnogo je tu nepoznatih stvari. A i kad pogledate koju terapiju propisuju doktori, vitamine, cink i možda poneki antibiotik, vidite da se u ovih godinu dana nisu nimalo pomakli.
Počela je kampanja za cijepljenje, političari najavljuju da će se cijepiti pred kamerama, vjerojatno će ih slijediti i slavni glumci i pjevači. Biste li vi pristali sudjelovati u takvoj kampanji?
Ne znam, prvo bih dobro razmislio. Pričekao bih da vidim što se događa. Nisam nipošto od onih koji kažu da će nas cijepili, nitko te ništa nije ni pitao. Mislim da je bolje da ljudi imaju slobodu izbora, ali za ovih godinu dana, koliko god se pričalo o tome, znamo još uvijek jako malo ili ne znamo gotovo ništa.
Ali sad se, uz sve one postojeće, među ljudima zaoštrava i produbljuje i ta nova podjela, u kojoj također nema ništa između, nego si ‘za’ ili ‘protiv’ cijepljenja...
Da, vrlo blesavo. Zato mi sve zajedno i izgleda kao velika svjetska prevara koja će, nadam se, za naših života biti razotkrivena. Sigurno nije sve onako kako pričaju.
Vratimo se glazbi i novom albumu. Odakle ideja da se bavite starim pjesmama?
Springsteen je radio nešto slično sa svojim starim stvarima. Uvijek budu dvije-tri pjesme na svakom albumu koje jednostavno ne prođu. On je uzeo takve pjesme, napravio ih ponovno i sjajno su ispale. Ja to nikada nisam radio i bilo mi je jako zanimljivo, prije svega da vidim koliko su se neke pjesme promijenile s obzirom na vrijeme koje je proteklo, a neke su starije od trideset godina. Vidite kako sada drukčije razmišljate, ali isto tako neke najbitnije stvari iz pjesme ostaju iste. Nisam imao nikakav poseban uzor. Ali važno mi je što je ovdje sve napravljeno starinski, rekao bih organski. Danas imamo poplavu elektroničke glazbe, što samo po sebi nije i loše, jer svako vrijeme ima svoju glazbu. Ali ja volim imati basista i bubnjara, umjesto da ‘kuckam’ po elektronici. Mogu ja i ‘kuckati’, nije problem, ali ovako mi je ljepše. Ideja da se uhvatimo starih stvari postojala je odavno, ali za to do sada nismo imali vremena, a kako smo relativno nedavno snimili posljednji studijski album, za novim nije bilo ni pretjerane potrebe. A onda je naišlo ovo vrijeme u kojem nismo znali kamo bismo sa sobom. Tri mjeseca smo radili u demo-varijanti i onda mjesec dana u studiju, i tako smo iskoristili ta četiri glupa mjeseca u kojima se ništa drugo nije događalo. Osjećali smo se kao da smo ukrali to vrijeme za sebe. Upravo sad, kada se puno drugih normalnih stvari ne može raditi, važno je da čovjek radi normalne stvari. Ja sam već bendu rekao, ako se ništa uskoro ne promijeni, da nastavimo ovako. Idemo u studio raditi nove pjesme.
Što vas je potaknulo da spomenete Arsena Dedića u pjesmi “Mladost”?
To je pjesma iz mjuzikla “Ženidba i udadba” za koji je libreto, prema tekstu Jovana Sterije Popovića, napisao Željko Mijanović. I onda je naišla ta pjesma “Mladost”, a čim netko kaže mladost, ne možete ne sjetiti se Arsenove “O, mladosti”. U prvoj verziji te pjesme bio je stih koji o mladosti koji kaže: “Što bi rekla ona pesma, suviše mi nisi dala.” U to je vrijeme Arsen Dedić još bio živ. A nakon što je umro, ja sam pomislio kako će sigurno biti klinaca koji neće znati na koju se to pjesmu misli i zato sam želio da se zna da mislim konkretno na njega, pa sam tekst promijenio i sad glasi: “Što bi reko Arsen Dedić...”. On je napravio sigurno jednu od najljepših pjesama o mladosti na ovim prostorima. Baš dok sam s nekim ljudima razgovarao o toj pjesmi, doznao sam da je Arsen još 1964. u Domu sindikata imao solistički koncert na kojem je pjevao samo svoje pjesme koje je sam skladao, što je za ono vrijeme bilo totalno neobično jer tada su svi radili obrade stranih pjesama. On je tada bio naš prvi, jedini veliki kantautor. Zato je i ova pjesma na novom albumu jedan moj mali hommage njemu.
Imate li zalihu starih neiskorištenih pjesama?
Nemam ništa sačuvano što bih mogao izdati. Kad napišem tekst, ja ga ostavim dva-tri dana da bih bio objektivniji i onda ga opet pogledam. Ako mi se ne sviđa, ja to uglavnom poderem i bacim. Jer ako nije valjalo, nije valjalo.
Pišete rukom na papiru?
Da. Tako sam navikao i volim žvrljati i precrtavati kad nešto pogriješim, sve su mi pjesme tako dosta “ižvrljane”. Tek kad je otpjevano i snimljeno, onda unesem tekst u kompjutor. Moj prijatelj Duško Kovačević sve svoje tekstove i drame još uvijek kuca na pisaćem stroju s dva prsta, i to na onom starom na kojem se baš mora jako udarati. Mogao bi uzeti barem električni, da mu bude lakše, ali kaže da to nije isti osjećaj. Tako i ja mislim da bi drukčije zvučale pjesme kad bih ih pisao i brisao na kompjutoru. Pišem velikim slovima kemijskom olovkom i kad pogriješim, onda precrtam, tako da mogu vidjeti što sam precrtao.
Kako je došlo do toga da album zajednički produciraju Croatia records i PGP-RTS?
Mi smo to već probali s prošlim albumom “U sali lom” i dobro je funkcioniralo, pa je bilo normalno da to ponovimo. To je prvi napravio Zdravko Čolić i meni se to svidjelo. To su dvije najjače diskografske kuće u regiji i tako najbolje pokrijete cijelo područje. Osim toga, Croatia records ima i tu dobru stranu da izdaje vinile, a ja sam veliki ljubitelj vinila. Volio bih sve svoje albume izdati na vinilu i već sam o tome razgovarao s direktorom Želimirom Babogredcem. Imamo dogovor i krećemo u to čim se riješe sva izdavačka prava s raznim izdavačima za koje sam snimao. Nije to samo zato što kažu da će sunčana oluja, ako se dogodi, obrisati sve diskove i digitalne zapise i da će ostati sačuvane samo ploče. Jednostavno, volim ih jer sam na njima počeo slušati muziku. Kada sam došao kao klinac s nepunih osamnaest godina u Riblju čorbu, ja sam još uvijek mislio da se ploče snimaju tako da se ono što bend svira direktno urezuje u ploču. Nisam uopće znao koja je procedura. A danas, evo, i CD-ovi prestaju postojati. U novim automobilima više nema CD playera. Mi smo počeli s kasetama. Zdravko Čolić još uvijek koristi jedan stari mali kasetofon. Kako smo prijatelji i za njega sam radio neke pjesme, prije nekoliko godina došao mi je s kasetom na kojoj je snimio neku novu stvar, a ja kasetofon nemam niti sam imao pojma gdje bih ga mogao naći. Na kraju smo pronašli prijatelja koji je imao neki stari polovni auto u kojem je još postojao kazetofon. Svi ti formati su se izmijenili i meni je jako drago što se vinil vraća. Kažu da sve velike ozbiljne svjetske institucije svoje podatke čuvaju na vinilu jer je to nešto najsigurnije i možemo pretpostaviti da će ostati iza ovog vremena.
Je li riječ samo o nostalgiji prema gramofonskoj ploči kao predmetu ili i prema analognom zvuku, premda i vi sigurno sve snimate digitalno?
Ima dobrih stvari, a ima i loših koje su se pojavile s novom tehnologijom. Evo, prošli album smo htjeli raditi otpočetka sve analogno. Čak smo i nabavili veliki stari Solid state višekanalni magnetofon, ali onda smo shvatili da snimanje originala na traku široku dva i pol inča samo po sebi baš i nema nekog velikog smisla. Tako da u tom smislu snimka nije potpuno analogna jer smo snimali na kompjutoru. No pojačala su s cijevima i lampama, električne i akustične gitare su prave, sa žicama, klaviri su pravi, bubnjevi također... dakle sve ono što daje originalan zvuk. Sve je to danas moguće raditi s pomoću samplova potpuno digitalno, ali ja i dalje vjerujem da ima smisla držati se pravih instrumenata. Osim toga, ploča nam je u ono vrijeme bila silno važna i kao predmet kad bi se pojavio novi album benda ili pjevača koje volite. To je bio veliki komad plastike i papira s velikim slikama, s tekstovima pjesama i potpisima tko je što radio. A poslije, kad je sve otišlo na kasete, pa na CD-ove, glave su postale toliko male da više niste bili sigurni tko je tko na fotografijama i tekstovi su bili sve manje bitni. Uz to, mi doista ne znamo koliko će trajati svi ti diskovi koje imamo, odnosno podaci na njima. A za ploče znamo da rade i nakon šezdeset i više godina kad se stave na gramofon. To je mehanika. Tako je i u drugim poslovima. Ne može nikada biti isti komad odjeće koji je neki majstor radio ručno na šivaćem stroju koji je opet napravio neki drugi majstor i ono što Kinezi naprave u milijardu komada ili što sklapaju roboti. To nikad ne može biti isto. Tako je i s automobilima. Postoje zaljubljenici koji su zaluđeni oldtimerima. Nije to bez veze. To su sve radili neki ljudi svojim rukama i “hand made” je dobar u bilo kojem području.
S obzirom na to da je prošlog ljeta sve bilo otkazano, koji vam je uopće bio posljednji koncert u Hrvatskoj?
Da ste me u neko drugo vrijeme to pitali, teško da bih se sjetio, a sada gotovo mogu navesti ime svakog čovjeka koji je bio na tom koncertu (smijeh). Posljednji koncert ne samo u Hrvatskoj nego prije korone uopće bio je 7. ožujka u Osijeku. Trebali smo svirati u novoj dvorani, kao i prošli put, ali već se počelo pričati o koroni pa je koncert prebačen u staru dvoranu Zrinjevac u kojoj smo i prije uvijek svirali dok još nije bilo nove. U početku su karte išle dosta slabo, ali na dan koncerta ljudi kao da su predosjetili to da će tko zna kad uopće moći sljedeći put ići na neki koncert. Dvorana je bila dupkom puna i bio je baš odličan koncert, pa sam poslije menadžeru rekao da bismo i sljedeći put mogli svirati u toj dvorani. Kad smo se te večeri vraćali u Beograd, već je bila gužva na granici jer su mjerili temperaturu vozačima kamiona koji su dolazili iz Italije.
I za kraj, kako se osjećate kao dobitnik nagrade za životno djelo koju ste nedavno dobili od Udruženja kompozitora Srbije?
Da, nagrada za životno djelo uvijek zvuči onako malo “wow”. Nagrada nosi ime Darka Kraljića, prvog velikog skladatelja popularne glazbe kod nas. Sigurno svi znaju njegovu pjesmu “Devojko mala”. Meni je drago što sam dobio tu nagradu, iako sam vjerojatno najmlađi od dosadašnjih dobitnika. Nije mi to frka što je za životno djelo, imam ja namjeru još mnogo toga napraviti.
Imate li zakazan sljedeći koncert?
Ma kakvi. Postoji neka mogućnost da eventualno odsviramo za Novu godinu neki poluzatvoreni koncert, ali s obzirom na situaciju razmatra se da se i to otkaže. Ja bih jako želio nastaviti s koncertima poput ona četiri s kojima smo prije godinu dana u Sava centru proslavili 35 godina benda, sa simfonijskim orkestrom i zborom. Plan je bio da u svim većim gradovima koji imaju filharmonije to isto napravimo s lokalnim glazbenicima. Imali smo i planove da mjuzikl “Sa druge strane jastuka” krene na gostovanja. Mislim da je jako dobro uspio i da je baš broadwayski raskošan. Ali sada još uvijek ne možemo ništa planirati. Evo, kako je kolega iz benda Saša Lokner veliki obožavatelj Genesisa, stalno pratimo što se događa s koncertima koje su oni najavili u Velikoj Britaniji za travanj 2021. Ulaznice se još uvijek prodaju, pa nam je to neki dobar znak. Ja pretpostavljam i imam osjećaj da ćemo sljedećeg ljeta normalno svirati i održavati koncerte, ali ne zato što imam ikakve informacije nego jednostavno zato što sam nepopravljivi optimist.
A zar nije obradio 'pesmu' "Armija svrbska"?