Već i zbog puno većeg tržišta jasno je da je svjetska pop scena lakše prošla kroz krizu izazvanu korona virusom. Jer, kad su se milijuni slušatelja u lockdownu sručili na streaming servise, od kojih su mnogi prisutni i na hrvatskom tržištu, jasno je da je zarada u samoizolaciji bila veća, a pogotovo ona najpopularnijih imena. Nije tajna da je svjetska glazbena scena u pop i rock žanrovima dominantno američkog ili britanskog porijekla i utjecaja, i kao takva bogata tisućama diskografskih izdanja koja svake godine pokazuju nepogrešivu isplativost suživota financijskog i kreativnog rasta zapadne pop industrije. Spram domaćeg tržišta upravo nevjerojatno izgleda mogućnost da su neki od najambicioznijih i ponajboljih godišnjih albuma doživjeli i veliki komercijalni uspjeh. Ima li boljeg dokaza nego da je jedan od debitantskih prošlogodišnjih albuma, onaj maloljetne Billie Eilish, početkom 2020. osvojio pet nagrade Grammy, uključujući i one za najboljeg novog izvođača, ali i pjesmu godine? Ove godine sjajna Fiona Apple nominirana je za najbolji alternativni album, ali i inače Grammy je ove godine ženski; Beyonce ima devet nominacija, a Taylor Swift - s radikalnom promjenom smjera albuma "Folklore" - i kod nas popularna Dua Lipa po šest. U kategoriji najbolje rock izvedbe po prvi put u povijesti same su žene, a puno ih je i u kategorijama pjesme i albuma godine. Konkurencija veterana i novih imena vlada posvuda, zbog čega je popis deset najboljih svjetskih albuma samo djelić ukupne slike u kojoj bi se mogao sastaviti i popis stotinjak ovakvih albuma, čiji autori doživljavaju ono što je kod nas nemoguće; priznanja struke, kritike i zanimanje široke publike.
1. Bob Dylan - Rough and Rowdy Ways (Columbia/Menart)
Osam godina nakon zadnjeg albuma s vlastitim pjesmama, "Rough and Rowdy Ways" najavljen je s tri singla u doba korone, od kojih je "Murder Most Foul" sa 17 minuta trajanja završio na prvom mjestu liste singlova američkog Billboarda. Sve tri pjesme nalaze se među deset bravura kojima Dylan u 70 minuta briše razlike među vremenima i stilovima, a sa svojom smjesom oporog glasa i iskustva svjedoka i protagonista koje "curi" pjesmama punim tekstualnih referenci, aktualan je kao vaše jutrošnje vijesti. Do te mjere da Dylan sa 79 godina zna povijest i tumači je poput starih bluesmana s delte, stvarajući jedinstvenu glazbu kakvu mu omogućuje jedinstvena pozicija u kojoj se nalazi. Album "Rough and Rowdy Ways" introspektivna je kolekcija razoružavajućih balada u kojima poput grčkih filozofa stvara uzorak, predložak za inventuru moralnog pada, ljubavnog jada, biblijskih motiva i društvene kronike, popkulturnih referenci i dinamike današnjeg prelaska Rubikona. Paradoksalno, današnji Dylan još je potmuliji, opasniji i izravniji, čak i zanimljiviji novoj, mlađoj publici nego starim fanovima "starog" Dylana.
2. Fionna Apple - Fetch The Bolt Cutters (Epic/Menart)
Fiona Apple albume snima rijetko,a najnoviji, peti "Fetch The Bolt Cutters" stiže dugo nakon "The Idler Wheel" iz 2012. U karijeri od 1996. do danas nanizala je nakupinu remek-djela kakvu ćete teško naći kod neke usporedive ženske kantautorice. Sklona autoegzorcističkom izlistavanju osobnih demona i prolasku novim teritiorijma, "Fetch The Bolt Cutters" pokazuje hrabru i sposobnu autoricu i pjevačicu koja u srednjoj fazi karijere zvuči jednako strastveno, promišljeno i ambiciozno kao i na početku. Pomalo zrelije, sigurnija u svoju ponakmutu personu čiji su živopisni doživljaji tema mnogih pjesama na albumu.
3. Bruce Springsteen - Letter to You (Columbia/Menart)
Nakon sjajnog lanjskog kantautroskog albuma "Western Stars", sa čitavim E Street Bandom na okupu Springsteen je uhvatio zadnji vlak prije pandemije i snimio album "Letter to You", kakav nije još od 1984. i "Born in the USA", snimljenim u samo pet dana krajem 2019. u njegovom studiju u New Jerseyu. Bez nasnimavanja, sa svirkom uživo u studiju, čak i vokalima koji su snimani uživo usporedno s glazbom, "Letter to You" zapravo je Springsteenovo pismo prošlim godinama i ljudima s kojima je bio okružen, od kojih mnogih više nema. Oni koji su još uvijek tu, dobili su album krcat sjajnim pjesmama i energijom najboljeg pratećeg sastava na planetu.
4. Elvis Costello - Hey Clockface (Concord Records)
Jedan od najtrajnijih i najznačajnijih svjetskih glazbenika Elvis Costello preklani je trebao nastupiti u pulskoj Areni, ali je zbog zdravstvenih problema otkazao cijelu tuneju. Besprijekoran ovogodišnji album "Hey Clockface" nije samo dokaz da je s Costellom sve u redu, već ulazi u rang njegovih ponajboljih albuma. Znamo li koliko je i kakvih sve albuma objavio u više od četrdeset godina, "Hey Clockface" samo potvrđuje da se radi o autorskom tour de forceu čovjeka koji je uz Paula Wellera i Davida Byrna jedini iz te generacije ostao na najvišoj razini. Slušajući "Hey Clockface" lako je pomisliti da je nakon Johna Lennona upravo Costello baštinik sličnih lucidnih ideja i ogromnog talenta koji ga "ne pušta".
5. Paul Weller - On Sunset (Polydor/Universal Croatia)
Nije tajna zašto je Paul Weller, vođa nekadašnjih The Jam i kasnije Style Council, omiljen izvođač posljednjih nekoliko britpop generacija glazbenika. U dvijetisućitim godinama nestao je i britpop, a ostao samo Weller. Nekadašnji zvuk Style Councila, u nešto drugačijem obliku vratio se i na jubilarnom, 15. samostalnom albumu. Posveta je to prvim prolascima bulevarom Sunset u Los Angelesu 1977., oslonjena na soul i rhythm and blues stilizacije, zvuk koji koristi kombinacije hammond klavijatura i duhačke sekcije, akustičnih gitara i wah wah premaza, ili violine i flaute. Weller u 13 pjesama i dvije instrumentalne i orkestralne verzije pokazuje zašto je uz Elvisa Costella i Davida Byrnea do danas ostao najzanimljiviji autor iz sedamdesetih
6. Taylor Swift - Folklore (Universal Croatia)
Taylor Swift već je dulje vrijeme među najkomercijalnijim američkim imenima, a sa "Folklore" ima jedan od najboljih albuma COVID-19 sezone. Do jučer je smatrana ljepuškastom i banalnom pop-zvijezdom, a sada se svi natječu u komplimentima drugačijem autorskom izrazu. Album "Folklore" pobrao je panegirike kao njen najintimističniji album kojim radikalno mijenja putanju karijere. Producent je Jack Antonoff, suradnik nekih od najuspješnijih ženskih imena zadnjih godina, a kao glavni suradnik pojavljuje se Aaron Dessner iz kod nas obožavanih The National, s kojim je Swiftova napisala nove pjesme i izmjestila se na teren indie-popa, dok se u duetu "Exile" pojavljuje Justin Vernon (Bon Iver).
7. Pearl Jam - Gigaton (Universal Croatia)
Pearl Jam jedni su od rijetkih iz svoje generacije koji ne tavore u prošlosti nego i danas predstavlja jaku snagu. Album "Gigaton", prvi nakon "Lightning Bolt" iz 2013. jedan je od zanimljivijih u karijeri bez velikih padova. Zajednički autorski rad benda i koproducenta Josha Evansa u 12 pjesama donosi garažnu vatru, psihodeliju, akustične balade ("Alright"), političke komentare, elektroniku, višeminutne himne, naklon Talking Headsima ("Dance Of The Clainvoyants") i The Who i Peteu Townshendu ("Comes Then Goes"), te sjajnu svirku provjerenog benda u kojoj međuigra gitara Mikea McCreadyja i Stonea Gossarda nastavlja ponajbolje gitarističke suradnje povijesti rocka
8. Deftones - Ohms (Rough Trade/Dancing Bear)
Deveti album Deftonesa "Ohms" jedan je u nizu povrataka grupe koja je pred dvadesetak godina revitalizirala nu-metal scenu. Četiri godine nakon albuma "Gore" iz 2016., "Ohms" bi se mogao nazvati njihovim najcjelovitijim radom kojim sažimaju dugu karijeru s dovoljno energije, ali i promišljenosti. "Ohms" je uvjerljiv sraz crnila i sivila, s nekoliko tema na kojima bi im pozavidjela i Metallica. Ciljnu crtu albuma "Ohms" Deftones su postavili negdje na rubu gdje se spajaju metalizirana oštrica gitara i grunge rukopis devedesetih, prošavši od zaglušne buke do slojevitijih detalja. Dvadeset pet godina nakon prvog albuma "Adrenaline", s "Ohms" potvrđuju da su omjer buke i nauke isporučili pitko, ali ne i banalno.
9. Norah Jones - Pick Me Up Off the Floor (Blue Note/Universal Croatia)
Osmi album Norah Jones "Pick Me Up Off the Floor" nastao je na kraćim idejama i fragmentima tekstova koje je zapisivala, krenuvši s idejom snimanja pojedinačnih singlova. Priča je na kraju završena s 11 pjesama koje Norah Jones primiču mnogim američkim glazbenim žanrovima i s još više dotoka gospela. Sve je jasno već od uvodne "How I Weep", preko "Flame Twin", dok "Hurts To Be Alone" zvuči kao Stevie Wonder sedamdesetih. "I'm Alive" i završnu "Heaven Above" Jonesova je napisala sa Jeffom Tweedyjem iz grupe Wilco, kao i završnu "Haven Above", kad su nakon proba u Chicagu izašli sa četiri nove pjesme, dok je "To Live" jedna od dvije koje je napisala za slavnu Mavis Staples.
10. Green Day - Father of All Motherfuckers (Rough Trade/Dancing Bear)
Iako su već s debitantskim albumom "Dookie" prodali milijune albuma i postali enormno uspješni, Green Day često su bili na rubu proglašavanja stripovskom inačicom punka na koji su se furali. No, albumom "American Idiiot" iz 2004. snimili su suvremeno remek-djelo rocka i pokazali kvalitete zrelog sastava. Šesnaest godina kasnije snimili su još jedan od najboljiih albuma karijere. Ono što je tada bila reakcija na vladavinu Georga W. Busha, danas je proizvod iznuđen erom Donalda Trumpa. "Father of All Motherfuckers" traje samo 26 minuta i uspjeva zvuk Green Daya u odličnim pjesmama pomiriti s utjecajima Black Keysa, Jacka Whitea, ili The Replacements i Big Star iz sedamdesetih.
