Ispovijest naše najveće kiparice: Muškarci koji tuku i ubijaju žene nisu zaslužili život

Baš kao što je svojedobno rekao Ujević, “a što bih jedino potomcima htio razmijeniti u baštinu bila bi vedrina”, apsolutnu vedrinu nosite i nakon razgovora s našom najvećom kiparicom Marijom Ujević-Galetović. Na samu činjenicu da je rođena 1933. sa smiješkom pita ‘ma, odakle vam to?’ i ne voli da je se previše hvali, s dodatkom ironije kaže, naučila je da to nije dobro u tom muškom kiparskom društvu. Hvaliti je zato ni nećemo. Dovoljno je nabrojiti tek djelić njezinih tragova u javnom prostoru. Spomenik Šenoi u Vlaškoj, Miroslavu Krleži pod Gvozdom, kao i onaj u Osijeku, Trkač na Savskom nasipu, Tuđman u Bjelovaru, spomenik Vlahi Paljetku u Zagrebu, Jakovu Gotovcu u Osoru, Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku, Ivani Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu, Marku Maruliću u Puli, Frani Petriću na Cresu, spomenik Juraju Križaniću na Kaptolu, grobnica-kapelica za Brunu Bušića... Energična cura iz zagrebačkog centra s jakim senzibilitetom za more, umjetnica, intelektualka, akademkinja. U centru grada živi i danas, pomalo ustrašena onim što je svijet postao, u gradu koji je nakon potresa neugodno mjesto.

Prošla je godina bila ekstremna po mnogočemu. Kako ste ju podnijeli, što vam je novoga pokazala i čemu vas je naučila?

Nažalost, samo loše iskustvo je dobro iskustvo. Na pogreškama se zapravo jedino uči. Shvatila sam da malo znamo. Mislili smo da smo gospodari i zemlje i svemira, a shvatili smo da smo samo mala i slabašna bića, k tome još i bahata, i da smo uistinu samo privremeno na zemlji. Nedostaje nam poniznosti. Ovo sad zapravo je rat naše civilizacije s prirodom. Nismo jedini vlasnici ove zemlje, ima nas puno koji pretendiramo na nju.

To je i prva godina u kojoj ste prestali odlaziti u svoj atelje u blizini Britanca... Kako se nosite s tom činjenicom?

Teško. Cijelu godinu u ateljeu sam bez plina, kako su ga isključili u cijeloj kući, tako su to potpuno krivo učinili i s mojim ateljeom i prestala sam odlaziti. U ovim godinama ne mogu više raditi u hladnom, a osim toga strepim od korone i ne izlazim iz kuće. Nas najugroženije, stare i bolesne, nisu ni cijepili, a ja sam, naravno, kukavica. Bojim se i malih životinja, pa čak i dimnjaka nakon potresa.

Pitam vas to jer ste poznati kao radoholičarka. Naime, vaše studentice ispričale su jednom s kolikim žarom ste radili i prenosili im znanje spominjući kako vam je cigareta znala dogorjeti u ustima, a da to niste ni primijetili.

To s cigaretom koja dogorijeva u ustima malo je pretjerano, ali dobro zvuči. Kad nešto počnem, nikad ne odustajem, uvijek završim rad.

Još uvijek pušite?

Njet. A kad Rus kaže “njet”, to je totalno “njet”.

Što je bio okidač da postanete kiparica?

Pretenciozno je reći da je kiparstvo izabralo mene, ali hvala Bogu, imala sam jako dobru priliku da postanem kiparica jer moji roditelji u kući su imali skulpture što je u to doba bilo vrlo rijetko. Puno toga se spojilo i utjecalo na taj moj izbor. Primjerice, to da sam svaki dan prolazila kraj Jurjevskog groblja gdje je bilo vrlo lijepih i zanimljivih spomenika koji su kasnije preselili na Mirogoj, da sam često s ocem bila u mnogim zagrebačkim ateljeima, da sam voljela šetati Lenucijevom potkovom i da mi je prva profesorica kiparstva bila Mila Vod, a išla sam na tečajeve koje su držali Kosta Angeli Radovani i Ante Despot. Živjela sam, dakle u Zagrebu u kojem je bilo puno dobrih kipara, a nisu bili poput hrastova u čijoj sjeni nismo mogli disati, živjeti i raditi. Voljeli su imati đake, svoje epigone, bilo je mjesta za sve nas. Voljela sam u rukama imati zemlju, ona je početak ljudske civilizacije, prvi lonci i figure napravljeni su od zemlje. Imala sam dobre roditelji koji su podržavali moj rad i supruga koji je to kasnije tolerirao. Važno je bilo da radim što volim i volim što radim.

Otac vas je vodio i u atelje k Ivanu Meštroviću.

Moj otac Mate Ujević, između ostalog, bio je i urednik za likovnost Hrvatske enciklopedije i primijetio je da sam već kao dijete pokazivala interes za to područje pa me vodio sa sobom na razgovore s umjetnicima. Tako i k Meštroviću. Teško je stvoriti sliku o nekome kad si malen, ali činilo mi se da je Meštrović imao nekog dostojanstva. Danas kipari više izgledaju kao radnici.

Diplomirali ste u klasi velikog kipara Frane Kršinića. Po čemu ga pamtite?

Bio je skladna ličnost, Mediteranac, bodul bez patetike i bez nervoze, lijepa hoda i elegancije duha i tijela. Dobro je baratao vitalnim volumenom. Malo riječi, ali zgusnuta misao. Nije govorio puno. Svojim djelom potvrđivao je svoje životne stavove.

Kako je izgledao umjetnički Zagreb vaše mladosti?

Zagreb više ne mogu doživljavati onako kao u mladosti jer ukrali su mi Gornji grad, njega više nema. Granitne kocke stavljene na Markovu trgu su nešto strašno, one su za čizme i za konje, a u Banske dvore se valjda može ići i na bal, a onda se ide u štiklama. Znate, Zagreb je i za Drugoga svjetskog rata bio jako uredan grad, jedino smeće koje je postojalo bio je pepeo i on se odvozio. Ovih ljudskih nakupina smeća naprosto nije bilo. Zagreb moje mladosti imao je jako bujan život. Pojavilo se nekoliko novina. Prva novina bio je Gavella i školovani glumci te sjajne predstave, a drugi jak kazališni punkt bio je Zuppin &TD s “Mirisima, zlatom i tamjanom”, “Mrdušom Donjom”... Izložbi nije bilo puno kao danas, ali bile su velike svečanosti i 90 posto dobrih izložbi postavljao je Edo Kovačević, vrlo rafiniran slikar koji je nepogrešivo to radio tako da se slika i skulptura nisu međusobno ugrožavale. Stvarao je simfoniju postava, postizao lijep razgovor između kiparstva i slikarstva. Danas nitko nema takav njuh za to. Osim toga, tada je rođena i odlična ideja da se skulpture postavljaju na Savski nasip sve od Zagreba do Siska. Radili smo ih besplatno, čak smo i svoj materijal dali i suludo je da to nije nitko podržao. Govore mi da već godinama postoji grupa ljudi koja se u sedam ujutro sastaje na nasipu kod mojeg “Trkača” i idu trčati. Znači taj kip utječe na razmišljanje i pokreće životne akcije. To je to, on ispunjava svoju svrhu. I općenito, najbolji kipovi su oni na nivou simbola jer simbol nosi neku univerzalnost. Sve što se cijeni i što ljudi idu gledati u Louvre na nivou je simbola, “Nika Samotračka” oda je ljudskoj vitalnosti, “Venera Milska” govori o skladu, “Mona Lisa” o nedokučivosti osobnosti...

Vaše bivše studentice Martina Meštrović i Tanja Vujasinović o vama su snimile dokumentarac “Mačka je uvijek ženska” i tvrde da ste nepobitno doprinijeli rodnoj jednakosti u kiparskoj profesiji. Slažete li se s tom tvrdnjom?

Ja se nadam da sam malo doprinijela rodnoj jednakosti, time i samoj profesiji, a slažem se s njima jer pod mojom kožom ima ‘predragog Narcisa’ (op. a., iz pjesme Tina Ujevića).

Citirate Ujevića, dijelite i prezime, jeste li u rodu?

Svi Ujevići su u rodu.

A kakav je bio Tin?

Neopisivo inteligentan, opak, veliki pjesnik i mislilac. I iznimno lijep kao mlad. Nisam htjela raditi njegov spomenike jer sam ga poznavala i to nije u redu, ali trebao je biti napravljen inspiriran njegovom pjesmom “Visoki jablani”. Krasna pjesma.

Pretpostavljam da pratite aktualnu poplavu prijava studentica zbog seksualnog uznemiravanja. Jeste li se vi kao žena susreli s tim?

Nisam. Ali moram reći da sam na natječajima uvijek osvajala druge nagrade. Iako je sve svima bilo jasno, kao žena nisam mogla biti prva.

Feministička ideja nije vam strana, ali kako ste sami rekli – ne volite biti dijelom organizacije jer bi u tom slučaju morali slijediti pravila krda pa zbog vlastite slobode radije birate neutralnu poziciju u javnom prostoru... No kakav je doista položaj žena danas u Hrvatskoj?

Formalno se sigurno popravio, ali što mi znamo što se događa u četiri zida. Patološka, unutrašnja strana muškaraca ima nešto da izazivaju smrt, da izazivaju rat, da izazivaju nesreće. Uvijek im se previše podilazilo i lako gube kontrolu nad sobom. Oni koji tuku i ubijaju žene nisu život ni zaslužili niti su u stanju razumjeti rečenicu francuskog pjesnika: “Obožavao sam te, a ti si mi trostruko vratio. Hvala ti, živote.” Nasilje nad ženama mora se strašno strogo kažnjavati.

I sami ste kao žensko dijete iskusili neprihvaćanje vlastitog djeda, sve do jedne situacije.

Moj djed Jakov je 12 godina bio vojnik u doba Austro-Ugarske, potom i u Zadru, i kasnije je vodio gradnju kuća i cesta, što znači da nije bio čovjek koji nije vidio svijeta. Ali kad sam se ja rodila, kao treća kćer u obitelji, od bijesa je otišao u kućicu u Imotskom polju i nije se vraćao tri dana. Inače, bio je fin, etičan, nije beštimao, uglavnom je šutio. Prošle su godine i ja sam kao 20-godišnjakinja došla portretirati ga. To je jedan od mojih najboljih portreta. Napravila sam ga tako da su seljaci, koji su dolazili gledati, vikali: ‘Gle, dva Jakova!’ Bilo im je frapantno kako sam ga uvjerljivo uspjela dobiti. Kad je djed vidio da se seljaci dive tome što sam napravila, podigao je glavu i prvi put me pogledao i na njegovu licu sam vidjela blagi osmijeh zadovoljstva. To je bilo to konačno prihvaćanje.

O čemu je ovisilo prihvaćanje ili neprihvaćanje neke narudžbe i kako je izgledao vaš radni dan? S

vaki dan sam se budila oko sedam ujutro i u devet bih krenula u atelje. Upalila bih Treći program Hrvatskog radija i radila dok se ne bih umorila i ogladnjela. Vratila bih se doma i ručala, sama sebi zavidna kako dobro jedem, ali pri tome bih uvijek u glavi imala misao ‘jesam li ja danas zaradila ručak?’ I u većini slučajeva sam ga zaradila. To zvuči malo protestantski, ali to je normalno pitanje, ljudi kod nas baš ne ispituju koliki je naš udio u radu, a kolika je naša dobit od života. Što se tiče pak narudžbi, svi najveći radovi nastali su kao narudžbe. Piramide su bile narudžba, sve od Michelangela, Donatella također. S pojavom građanske klase nastaje i individualnije slikarstvo, što je dobro za razvoj umjetnost, ali ipak, najbolji radovi bili su narudžbe. To vrijedi i za mene. Šenoa je, recimo, bio narudžba.

Kad već spominjete Šenou, on je jedan od vaših najzagrebačkijih radova. Jeste li ga radili po fotografijama?

Uopće ne mogu raditi po fotografijama, one te mogu prevariti i ako to radim sve upropastim. Ne pamtim imena, datume, nikad ne znam koja je godina ili dan, ali pamtim oblike. Malo sam profesionalno deformirana po tom pitanju. Što se tiče Šenoe, puno sam razgovarala o njemu s njegovim unukom Zdenkom koji mi je rekao da je imao nečeg laganog, mekog u hodu. Na fotografijama i grafikama izgleda prilično grubo, no Šenoa je u biti bio nježan čovjek. Toj njegovoj osobini dodala sam i simbole njegova doba, cilindar i pelerinu, a stupom sam ga ‘zaštitila’ od prometa i stvorila mu dobar prostor. Nenametljiv je i dobro pozicioniran.

Posljednjih ste se godina posvetili i izradi reljefnih vrata za katedrale. U čemu je posebnost njihove izrade?

Biskup Antun Škvorčević naručio je vrata za katedralu u Požegi ne zadajući mi nikakvu temu. To je velika stvar, da možeš raditi što hoćeš. Tako prva i centralna, Zlatna vrata raja, u donjem dijelu imaju vodu, jer čovjek je u principu izašao iz vode, a iz nje izlaze duše koje lete i gore ih dočekuju ptice. Ona mi djeluju kao glazbena kompozicija. Druga vrata posvećena su stvaranju biskupije, a treća, kao i sama katedrala, svetoj Tereziji, oko koje lebde anđeli poput radosti života. Zadnja vrata koja sam radila su ona za samostan Plehan u BiH, još nisu izlivena u bronci, a na njima je prikazana ideja da moramo biti zahvalni što smo postojali.

Što je sa spomenikom Mati Parlovu koji je naručila Pula?

Ta narudžba došla je u doba korone, potresa i mojih tegoba s kralježnicom i rukom. Sve što sam prije radila nastalo je u dobrim uvjetima, sve je štimalo, a sad mi se dogodilo da nije štimalo baš ništa. Ne znam kako sam ga napravila, ali znam da su mi doktori rekli da nema toga što nemam. Glava spomenika je na 2 m i 30 cm visine tako da sam ruku kojom sam radila morala drugom pridržavati u zraku. Čini mi se da je to bilo gore nego kad je Michelangelo morao ležati slikajući Sikstinsku kapelu. Nemogući uvjeti, ali napravila sam korektno. Išla sam na idealizaciju. Parlov je naprosto bio čovjek koji je sve što je napravio, napravio zbog svoje pameti, a ne zbog mišića. Tako mu ni ja nisam nabildala ruke kao da je izašao iz teretane pun umjetnih mišića. Nisam stavila teretanske mišiće da se vidi kako snaga pobjeđuje. Forme su čiste s blagim, jedva vidljivim nagibom glave u kojem ima nešto od grčkih kipova. Odlila sam i pet medalja da asociraju na Olimpijadu tako da je tu i ta diskretna priča o njemu kao olimpijskom pobjedniku. Bit će postavljen u svibnju.

Parlova niste poznavali, ali Krležu, kojem ste također izradili spomenik, jeste, preko oca Mate Ujevića, pokretača Hrvatske enciklopedije. Kakvim pamtite Krležu?

Šarmantan, prodorna pogleda, kavalir, nosio je ruže i ljubio ruke. Mojoj mami slao bi deset čistih ruža. On je bio stari Beč i stari Zagreb. Pričao mi je jednom kako se vozio od Frankopanske do glavnog trga i rekao tramvajcu da mu da kartu do Jelačić placa. Tramvajac mu je rekao: “Gospon, pa nema više Jelačić placa, ima Trg Republike, vi mora da ste još iz Austro-Ugarske.” Nije imao smisla za Mediteran i nisam ga nikad mogla zamisliti da sjedi na terasi na Bačvicama u Splitu.

Vaš tata Mate Ujević bio je otac moderne hrvatske enciklopedistike, a to nije postao dekretom, čitam, nego zato što je smatrao da čovjek koji ima znanja i mogućnosti to znanje mora i prenijeti. Kako je bilo odrastati u takvom intelektualnom i umjetničkom okruženju koje je oko sebe stvarao?

Kada je otišao, nisam znala da je svijet koji je izvan našeg kruga drukčiji. K nama su dolazili književnici, mislila sam da su svi ljudi jednaki. Do rata nisam znala da postoje neopisivo glupi ljudi. Odrastanje uz njega bio je privilegiran položaj. Bilo nas je sedmero djece, roditelji su cijeli dan radili. Tata se dizao u pet, u sedam bi išao u ured, došao bi ručati, i to nikad u kuhinji, već bi mu se ručak nosio u njegovu veliku sobu, i onda bi od 17 do 22 sata opet bio u Zavodu. Dva puta dnevno mijenjao je košulju. Nije imao ni milimetra praznog hoda sve do smrti 1967.

Vaša obitelj po mami jedna je od najstarijih sa Silbe. Kao mala išli ste na barku s tatom, kasnije na svoju, ribarili... Koji vam je najveći ulov?

Moj otac nije rođen na Silbi, ali imao je veliku ljubav prema moru. Zato je napravio i Pomorsku enciklopediju. Ribarenje mu je bilo veliki užitak. Imao je barku pa smo mi djeca s njim išli loviti ribe. Kretalo se već u četiri ujutro, lovilo se neopisivo mnogo, a ja bi uvijek putem doma čistila ribu. Kao malo stariji, kad smo počeli izlaziti, počeli smo se i švercati. Kasnije sam se opet vratila ribarenju, kupila svoj čamac, išla u Trst po motor. Znala sam se ujutro tresti ako bi bilo malo vjetra. Naime, tamo su velike dubine pa si u čamcu doslovno morao stajati nad samom ribom, a vjetar smeta, odnese te s pozicije. Najveći ulov bio mi je ugor od 14 kg i 30 dkg, na običnu udicu. Neki su govorili da sam dobar ribolovac, ja ne mislim tako. Ja sam išla na čekanje, i po pet sati, i kad-tad bi neka riba napravila samoubojstvo. Strpljivost je jedna od mojih osobina. Tome me naučilo kiparstvo.

Jednom ste rekli kako je “primitivno i nekulturno loše kuhati”. Na glasu su vaša jela i večere koje ste znali pripremati, slavan je varenac od kiselog vrhnja, goveđi rep. Koja je tajna dobrog kuhanja?

Dobri kuhari nikad neće dopustiti da im netko kupuje namirnice. On to radi sam. Morate znati prepoznati da je povrće friško ubrano, ako je staro dva dana, to više nije to. Govedina za pašticadu mora biti odležana, drugo meso mora biti friško. Znači, prvo moraš zaraditi lovu da kupiš namirnice, onda ih moraš znati kupiti i gubiš vrijeme dok to radiš, onda moraš sve prirediti i tek tada slijedi kuhanje, a ako nakon svega toga uništiš to što kuhaš, to je nekulturno. Riječ kultura nosi i značenje njegovanja, prema tome, primitivno je uništiti sve što si ranije napravio, moraš izdržati do kraja i napraviti posao kako treba. Kod nas se općenito ne njeguju zanati, bagateliziraju se domaćinski poslovi. Nekad smo u školama imali domaćinstvo, i cure i dečki. I nije se tamo učili sašiti gumb da bismo postali šnajderi, to je djecu na neki način učilo disciplini.

Zašto ste svojevremeno razbili Tuđmanov kip?

On vas je naime zvao na Brijune da ga portretirate. Kad kažem “razbila sam”, to zvuči kao da sam zamalo Tuđmanu razbila glavu. Kako su kod nas ljudi uvijek protiv vlasti, i ta je priča dobila takav prizvuk. Prava istina je da svaki gips koji vidim da nisam dobro napravila i njime nisam zadovoljna, naprosto uništim. Nije bio dobar. I kad sam radila Šenou napravila sam tri kipa pa sam ih stavila u mračnu prostoriju da ih ne gledam i na kraju sam uspjela. Sve odluke treba prespavati. Tako sam kasnije napravila i Tuđmana za Bjelovar. Ako kipar za karijere napravi deset dobrih stvari, puno je napravio. Ne volite politiku, ali ne možete ne pratiti je, ona nam diktira živote.

Dugo živite pa možete komparirati kakva je ova današnju politika u odnosu na onu bivše države koja je, po mnogim autorima, navodno bila represivna?

Tu mogu samo reći da smo nekad puno čkomili. Svi. I oni i mi. Nama nitko ne vrijedi.

Godinama ste radili kao profesorica na Likovnoj akademiji i razmišljali kako svojim studentima prikazati što je sloboda. Jeste li uspjeli u tome i što jest sloboda?

Govorila sam im da je sloboda mogućnost izbora, ali da moramo imati puno znanja da znamo što ćemo izabrati. Čovjek koji ništa ne zna nije slobodan.

Je li važno za umjetnika da ima neku dozu narcizma?

Ima jedna analiza koju sam pročitala u nekom medicinskom časopisu, a koja kaže da među pučanstvom postoji pet posto izuzetnih i drukčijih ljudi, a to su političari, kriminalci i umjetnici. Političari žele vladati, kriminalci teroriziraju, a umjetnici nas isto teroriziraju jer nameću svoju estetiku.

Tko je, po vašem mišljenju, najbolji hrvatski kipar?

Tko je najbolji, ne znam, ali znam što bih spasila u slučaju požara ili potresa – Meštrovićev “Zdenac života”, Frangešova “Dva starca” u donjim arkadama na Mirogoju, “Bika” Vojina Bakića i, naravno, mojeg “Marka Marulića”.