Davno je Nenad Vorih naslikao svoj posljednji portret po modelu, još kao student na zagrebačkoj ALU. Zadnjih desetljeća posvećen je isključivo jednoj temi – slikanju pulsirajućeg života megalopolisa poput Šangaja i New Yorka, u kojima je sporadično i boravio i živio, od mjeseca do godine dana, kaže, dovoljno dugo da ih opipa, doživi i u njih se uživi. Presjek reprezentativnih Vorihovih radova, njih 33, nastalih u proteklih dvadeset godina, od 6. veljače mogu se pogledati na izložbi “Never Stop the Action” u zagrebačkoj Laubi.
– Moje slike su grupni portret našeg (ljudskog) svijeta, odnosno gradova kao najrazvijenijeg sustava u kojem živimo. Ja zapravo slikam sam život grada u nastojanju da inspiriram ljude prikazujući im ih u čarobnom blještavilu svjetla i dinamici ubrzanog života – kaže Vorih. Na nekoliko njegovih slika svoje mjesto je našao i Zagreb, iako kaže, to je vrlo ugodan grad za živjeti no nema dimenziju svjetskih megalopolisa. Njegove slike ne prikazuju ljude, na njima oni su skriveni iza svjetala, stvaraju pokret. Kako ih je svojevremeno opisala struka, Vorihove slike su moderni, višemilijunski velegradovi, puni boja, zvukova i svjetala. Gradovi vrtoglave brzine i paklene dinamike, gdje sve bliješti i sve se kreće opasnim tempom. Gradovi-megalopolisi, koji su danas zona tehnološki sofisticirane civilizacije: modernih tehnologija i komunikacija, te novih medija. Gradovi megarazmjera, gigantskih veličina i suvremenoga protoka informacija koje se mjere “gigabitima”.
No baš suprotno i tom živom pulsu pa i naslovu same njegove izložbe koji aludira na stalnu akciju i kretanje, u ovo vrijeme pandemije i slike tih megalopolisa posljednjih mjeseci izgledaju drugačije, i oni su sablasno pusti.
– Istina, no nisam ni pokušao naslikati tu novu, pustu dimenziju grada. Kao i svi ostali, vjerujem, jedva čekam da sve ovo konačno prođe. Iako, slikarstvo je i inače samotan posao pa mi pandemija i je i nije promijenila svakodnevicu. Pridržavam se svih mjera i nastojim funkcionirati i stvarati unatoč poteškoćama. Kriza prisutna u društvu osjeća se i kod prodaje slika. No pomalo sam izvan formata pa to više znam kroz iskustva kolega. Što se tiče pak druženja, stalno sam u kontaktu s dragim ljudima iako se već dugo nismo vidjeli – kaže Vorih pa o životu od slikarstva u Hrvatskoj nekad i danas nastavlja:
– Sve je manje dobrih galerija i sve je više onoga što ljudi etiketiraju kao umjetnost. Općenito nekako sve klizi unatrag prema konzervativizmu i mimo zdravog razuma. Doba manirizma i retrogradnih tendencija u svijetu tehnološkog ubrzanog razvoja.
Nenad Vorih rođen je 1963. u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti završava 1987. u klasi profesora Ferdinanda Kulmera, kojeg smatra i svojim najvećim učiteljem. Izlagao je na više od šezdeset samostalnih izložbi u Hrvatskoj i Europi. Dobitnik je nagrada Grisia, Porin i Art Revolution Taipei 2015. Samu likovnost i sklonost prema crtanju otkrio je još klinac, kao 13-godišnjak i ona, kaže, nije gensko naslijeđe već karakteristika individualnosti. – Vjerujem da je tako kod većine umjetnika – kaže.
Prvi mentor bio mu je Zlatko Kauzlarić Atač, radio je i kao asistent Ede Murtića, a one baš prve prve tečajeve crtanja pohodio je kod velikog Đure Sedera koji, dugovječan kao i mnogi slikari, i danas u 93. godini svaki dan slika.
– Slikari su dugovječni jer žive u najljepšem svijetu, svijetu umjetnosti. To vas duhovno razvija, oplemenjuje i prosvjetljava. Naravno, ako se time istinski i predano bavite dulje vrijeme. Još bolje cijeli život. Energija umjetnosti je vrlo vitalna. Svako kreiranje je vrsta meditacije – veli Vorih pa dodaje:
– Puno sam naučio od svih svojih mentora i profesora, a ponajviše da treba puno raditi i težiti vrlo visokim standardima.
Na pitanje pak tko je najveći hrvatski umjetnik, ne usuđuje se odgovoriti i tako prosuđivati kolege.
– Svaki je umjetnik specifična osobnost i djelo. Ne može se mjeriti ni kategorizirati natjecateljskim metodama premda se to stalno nastoji. Iz osobnog iskustva ja to jednostavno ne vjerujem. Svaka slika mora imati nešto posebno, zanosno, moćno. Nešto što je zapravo neopisivo, a to proizlazi iz čovjeka – zaključuje Vorih.
Svijet klizi prema ozakonjenju zoofilije, što je logičan slijed razvoja događaja kada se usvoje ateističke premise.