Ako ste Rakana Rushaidata gledali u kazalištu, bez obzira na to je li riječ o nastupima u dječjim predstavama Kazališta Trešnja ili pak o nizu hit-predstava Teatra Exit, počevši od legendarnih \"Kauboja\" pa do monodrame \"Ja tata!\", spremni ste zakleti se da je on prije svega kazališni glumac. No, iza njega su samo u ovoj godini odigrane uloge u čak tri filma, od kojih su \"Kauboji\" upravo u kinima, a vrlo brzo na ZFF-u slijedit će ih i \"Vis-a-vis\". On je ujedno i glavna zvijezda najjačeg jesenskog transfera zagrebačkoga kazališnog života – postao je član glumačkog ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh. Razgovarali smo baš taj dan kada je stavio svoj potpis na novi ugovor te smo ga pitali kako se odlučio na taj korak.
– Komedija mi je oduvijek bila bliska, još od ADU kad sam se dosta dobro snašao u \"Čarugi\" u klasi Joška Juvančića. Uz to radio sam različite predstave Teatra Exit, koje su također svojevrsni izraz satiričkoga kazališta, samo neke malo drukčije estetike. Sve je to vrlo blisko i kada pogledam unatrag, doista sam u životu mnogo radio komediju i satiru. I tako me put na neki način logično doveo u Kerempuh.
Koliko je taj angažman i pitanje mirnije, sigurnije egzistencije jer vaša je privatna situaciju sad ipak drukčija, tu su supruga i malo dijete, pretpostavljamo i stambeni kredit?
Ovaj transfer nije prije svega vezan uz financije. Bio sam vrlo zadovoljan i svojom plaćom, i kolegama i radom u Kazalištu Trešnja, ali naprosto sam se zaželio promjene. Dok sam još bio slobodni umjetnik, vjerovao sam da bi svi trebali biti slobodnjaci, da bi to bilo najpoštenije i da bi se tada najbolje vidjela glumačka kvaliteta.
Naravno u idealnoj situaciji kada za svaki projekt postoje audicije?
Točno, ali onda sam shvatio i da je ansambl potreban zato da bi se dugoročno mogli raditi planovi i da bi, na kraju krajeva, jedna grupa kreativaca mogla zajedno sazreti. Što je bolje izrađen plan, ne samo jedne sezone nego onaj četverogodišnji, lakše je formirati trupu koja onda može sazrijevati. To je situacija u kojoj svaki pojedinac može ostvarit velik napredak. To je bilo vrijeme kad sam vjerovao da trebam osnovati svoju trupu, ali nisam imao dovoljno ni znanja ni iskustva, niti se pojavio netko sličan meni. No, pojavili su se različiti ljudi s kojima je bilo zadovoljstvo raditi i te su se suradnje znale ponavljati u različitim projektima. Tako sam naučio ne biti više tako tvrd pa kada me Roman Šušković pozvao u Trešnju, pristao sam biti dio obitelji i naučiti raditi u ansamblu. I bilo mi je super. Rekao sam da ću biti s njima četiri godine, a ostao sam devet. To je jako puno. Danas mislim da bi bila idealna situacija, barem u zagrebačkim gradskim kazalištima, kad bi glumci koji su na plaćama mijenjali kazališta i time obogaćivali svoj glumački život, ali i program tih kazališta. Tako bi češće surađivali s kolegama s kojima želimo raditi, ali nemamo prilike. Pretpostavljam da će takve promjene donijeti novi europski zakoni koji će se sigurno dotaknuti i života u kazalištima. Nadam se da ćemo se što više ugledati na Njemačku, Francusku... A oni rade po principu: koliko radiš, toliko vrijediš.
Čemu se u Kerempuhu najviše veselite? Što vam je najveći izazov?
Opet ću raditi s ljudima s kojima sam radio i na Akademiji, poput Hrvoja Kečkeša i Anite Matić. No zaista se veselim radu s cijelim ansamblom, a tu su i Maja Posavec, s kojom sam u Trešnji radio \"VIS Životinje\", i cijeli sjajan ansambl.
Što ćete prvo raditi?
Znam da me prvo čeka Harms u režiji Ace Popovskog i tome se veselim jer jako volim Harmsa. A nakon toga slijedi još veće veselje – Oliver Frljić će u Kerempuhu raditi svoj novi autorski projekt. Zbog toga sam posebno uzbuđen jer sam s njime radio na njegovoj predstavi \"Mrzim istinu\" u &TD-u. Od tada smo nekoliko putu razgovarali o novoj suradnji, ali nikako nam se nisu poklapali termini. Sada nam se poklopio Kerempuh.
Iz perspektive čovjeka koji je radio kao dio ansambla, ali i bio slobodnjak, što biste savjetovali mladim glumcima? Postoji li prirodan put? I koliko je to moguće u ovoj krizi?
Teško je generalizirati. Svaki glumac treba drukčiji pristup, svaki ima svoju metodu rada, svatko se zatekao u tom poslu iz nekih drugih razloga, svatko ima neke svoje stvari koje ga potiču, motiviraju i tjeraju dalje. Netko je žanrovski usmjeren, zna čovjek da želi raditi isključivo dramu ili komediju, ili ljudi koji znaju da žele raditi isključivo u kazalištu ili da žele raditi s lutkama. Ja spadam u kategoriju onih koje sve zanima i bio bih najsretniji kada bih uspio u životu proći sve segmente ovog posla. I to je ono što bih uvijek preporučio mladima, da probaju što više stvari i jednostavno se bace u ovaj posao. Treba sve probati, školovati se cijeli život. Akademija je tek početak, papirček koji služi u birokraciji, a ako je netko odlučio biti glumac, tada je to istraživanje i put koji traje cijeli život.
Koliko vam je na tom putu bio važan Exit jer vas ljudi koji ne poznaju dovoljno teatar doživljavaju kao glumca Exita?
Da! Exit mi je bio odskočna daska u smislu prostora na sceni koji mi je ustupio Matko Raguž. Igrao sam i prije Exita, radio u nekoliko različitih kazališta, ali Exit mi je pružio prvu veliku šansu. To je kazalište koje je jako usmjereno na glumca, sve kreira iz glumačke igre i to mi je neprocjenjivo iskustvo. Kad mi je bila samo 21 godina, tamo sam dobio veliku ulogu i puno prostora na sceni. I drago mi je da do danas uspješno surađujemo. Matko (Raguž, osnivač Exita, op.a.) doista je puno učinio za mene, a vjerujem da je i on zadovoljan onim što sam ja dao Exitu.
Zadnji veliki doprinos bila je monodrama \"Ja tata!\" Kako ste se odlučili za monodramu koja je po meni najveći mogući glumački izazov?
Monodrama \"Ja, tata!\" nastala je prema ideji Romana Šuškovića koji se kad je otišao iz Trešnje posvetio privatnom kazalištu Teatromanu. To je kazalište produciralo i \"Münchhausena\", monodramu Vilija Matule, koji mi je bio veliki uzor kada sam se tek počinjao baviti kazalištem. Oduvijek sam sanjao o monodrami i rekao Romanu da mi nađe neki tekst od kojeg bih mogao i zaraditi neki novac, da to bude predstava koja može putovati i gostovati, ali i da to bude tekst koji će se mene osobno doticati. Probao sam nekoliko puta pisati, ali nije išlo. Tada je moja supruga bila trudna i Roman je odmah rekao: \"Evo, baš imam jedan tekst...\" Tada je Matko uletio kao koproducent, koji drži zagrebački dio te predstave.
Može li se običnom smrtniku objasniti što znači biti dva sata sam na sceni. Nemati nikoga i ništa kao podršku i svaki put sići s pozornice potpuno promočene majice?
Sada sam baš nastupio u Kostreni i opet se potvrdilo da je to škola koja traje. Nakon gotovo sto izvedbi naravno da vladam materijalom, ali još imam tu potrebu za istraživanjem, uvijek imam još nešto što mogu probati, nešto dodati. To jest jako puno teksta i tjera te da počneš razmišljati na sasvim nov način. I to spada u moju priču da sve treba probati i svakom bih glumcu savjetovao da se okuša i u monodrami. Volio bih u životu napraviti još koju monodramu, ali ne treba žuriti. I priznajem, ponekad siđem sa scene suhe majice, a je publika bila jednako zadovoljna.
Postoji li na vašem popisu \"probati sve\" i inozemna karijera?
Nema tu potrebu. Mislim da je najtočnije da čovjek govori iz sredine u kojoj živi. To je gluma: upijati ono što postoji, što se događa i filtrirati to kroz neke tekstove koje govoriš kao glumac. Ako treba vrištati, vrištati, ako treba plakati, plakati.
Je li lakše u teatru nasmijati ili rasplakati ljude?
Ne znam!
Što je vama lakše?
Mislim da ih je definitivno lakše nasmijati, ali ne želim da to zvuči kao da je komedija lakši žanr od drame.
Je li to pitanje glumačke uvjerljivosti?
Ne! Mislim da to dolazi iz ljudske potrebe. Većina ljudi dolazi u kazalište da bi se smijala, a ne plakala. Rijetko tko plati kartu i kaže: \"Nadam se da ću se večeras rasplakati!\" Većina kaže: \"Nadam se da ću se večeras nasmijati!\"
U idealno postavljenom svijetu, koje bi bile vaše omiljene uloge?
Tu je uvijek ta priča s Hamletom. Nemam ništa protiv njega, ali nemam neku strašnu želju igrati ga. Mislim da postoji mali milijun dobrih uloga i najvažnije je svakoj pristupiti s istom strašću, s jednakom odlukom da je to \"sad i nikad više\" jer kazalište jest stvar trenutka i zato uvijek kažem da mi je ono draže od filma, jer tu me nitko ne može izmontirati, zamutiti, stisnuti pauzu...
U tom sadašnjem trenutku kazališta krije se i frustracija koje se može usporediti s onom novinarskom. Sa starim novinama sutra netko briše prozore, na njima guli krumpire...
Priznajem, taj sam. Često na novinama gulim krumpire.
Naravno, ali nije li to slično nastupu u kazalištu. Sinoć se bili savršeni, ali tko je vidio, vidio je. Sljedećih noći možda samom sebi nećete biti ni do koljena?
Ma to je olakšanje, a ne frustracija. Bio sam savršen i to su vidjeli ljudi koji su bili tamo. Mislim da je to pošteno. Oni su platili ulaznicu, ja sam dao sve od sebe da napravim najbolje što mogu i to se dogodilo tog trenutka. A drugi mediji, film ili televizija, vodi u to da stalno gledaš kako netko prodaje i preprodaje ono što si ti napravio... Stvar ode na internet, pa skidanja, pa pirati... No, ne radi se tu samo o autorskim pravima i novcu. To je osjećaj kada ti prvi put na premijeri gledaš svoj film i nemaš apsolutno nikakvu kontrolu nad tim. Nikako ne možeš popraviti to što vidiš, a nije dobro. Čak i da ti kažu: evo sutra snimamo ispočetka, i da snimiš sve ispočetka, i da to opet gledaš, samo ćeš samom sebi naći nove pogreške.
Jeste li ikad imali priliku za takve filmske popravke?
Evo slučajno, baš nedavno. S Neviom Marasovićem radio sam film \"Vis-a-vis\", a kako smo radili bez budžeta, imali smo priliku doći, pregledati materijal i odlučiti ponovno snimiti nekoliko scena. Kada je riječ o velikoj produkciji, za tako što nema šanse. Što ste napravili, napravili ste, ali na kraju i to je O. K.
Što je glumcu važnije, film ili kazalište?
Kako kome. Pavle Vujisić je rekao: \"Meni te daske koje život znače, ne znače ništa\". Probao se čovjek baviti kazalištem i odustao, a bio je veliki glumac. Sto ljudi sto čudi, pa tako ima onih kojima ništa ne znači kazalište i onih kojima ništa ne znači film. To vjerojatno ovisi i o tome kako ste odgajani i što je sve utjecalo na vas dok ste odrastali. Ja sam, recimo, puno više gledao filmove nego išao u kazalište, a počeo sam se baviti kazalištem, zavolio ga od prve i mislio: ako film dođe, dobro dođe.
I sada je iza vas godina u kojoj ste snimili tri filma?
Zaista sam imao burnu filmsku godinu i mogu slobodno reći ako sljedećih godina ne snimim ništa, bit ću i dalje zadovoljan. Ipak je ovo mala zemlja, a ove smo godine na Puli imali rekordnih trinaest filmova. Zato je svaki hrvatski glumac koji dobije ulogu na filmu jako sretan glumac.
Od svih filmskih uloga koje ste ostvarili, koja vam je najdraža?
Ona iz filma \"Sve džaba\" Antonija Nuića. Bilo mi je to prekrasno iskustvo, od početka do kraja rada na tom filmu. I dan-danas mi prilaze ljudi i govore kako su me gledali u tom filmu i uvijek mi bude drago. Bilo je to jedno posebno razdoblje u mom životu, ono u kojem sam istinski počeo otkrivati film. A u konačnici ni jednom svojom filmskom ulogom nisam potpuno zadovoljna i nije dobro za mene da gledam svoje filmove. Uvijek vidim samo ono što nisam radio, a trebao sam.
Koliko su sapunice pomogle ili odmogle glumcima?
Ne znam, to nikada nisam radio.
Jesu li vam nudili da glumite u njima?
Ne. Vrlo sam rano jasno rekao da mi se ne sviđa taj način rada. Tako sam već u startu rekao da me to ne zanima i nisu mi nikada nudili takve uloge.
Jesu li nam produkcije te vrste \"ubile\" svaku nadu da ćemo imati neke \"Gruntovčane\" ili \"Naše malo misto\" vaše generacije?
Mislim da to ovisi o zakonima, zapravo pravilima po kojima se raspisuju natječaji, o pravilima koliko epizoda treba isporučiti za neki TV proizvod. 12? 24? 250? Pretpostavljam da je to užasno teško čak i ljudima koji izvrsno pišu. Kako napisati šest savršenih epizoda, a kamoli 12 ili 24? Zato ta produkcija ovisi o hrpi raznih propisa i pitanju mogu li se oni mijenjati. Kvalitetne dramske serije nastaju tako da se pisci u staru ne ograničavaju, da ih se ne goni da za što manje novca naprave što više programa. Vjerujem da bi pisci kada bi imali tu slobodu već isporučili i jedne \"Gruntovčane\" i jedno \"Malo misto\".