Priča Monike Herceg "Noge iz praktičnih razloga pošteđene", koja je na natječaju Večernjeg lista "Ranko Marinković" odnijela prvu nagradu, teška je, potresna, no neobično važna. Višestruko nagrađivana autorica već dulje vrijeme kroz svoju poeziju, prozu i dramsko pismo istražuje pitanje nasilja nad izbjeglicama na hrvatskim granicama, koje je ovog puta odlučila pretočiti u priču ispričanu iz perspektive jednog od provoditelja nasilja – bezimenog hrvatskog policajca. Moćnom koliko i mučnom pričom Monika Herceg bolno je precizno uspjela prikazati začarani krug nasilja u kojem se neprestano vrtimo.
Priča "Noge iz praktičnih razloga pošteđene" bavi se temom nasilja nad izbjeglicama i protjerivanja izbjeglica na našim granicama. Što vas je nagnalo na pisanje priče upravo o tome?
Na Dunavu je prije nekoliko godina živote izgubila gotovo cijela obitelj, uključujući i dvogodišnje dijete, pred sam Božić. U Istri je majka rukama držala dijete u podivljaloj rijeci i nije ga uspjela spasiti. Policajci su dječake skidali na ovakvoj zimi i magli i ostavljali ih tako da promrznu. Uzimaju im obuću kad ih vraćaju natrag. Policajci prislanjaju pištolj na glavu čovjeku koji drži dijete u rukama. Sve one slike modrica. Dječaci koji i dalje vjeruju da će pronaći bolji život, bez obzira na sve te udarce. Majke koje trudne prelaze granice i rađaju usred šume. Sve su to stvarne priče.
Tema izbjeglica bliska mi je i bitna već godinama, priča koja je osvojila nagradu Lapis Histriae također se bavi istinitom pričom izbjeglica, drama "Mama, smijemo li danas umrijeti", koja je prošle godine nagrađena "Držićem", također govori o nasilju, ali i o smrtima u rijekama, sustavu... Bunar našeg osjećanja i suosjećanja za mene je isto polazište i kada je riječ o mojoj djeci, i kada je riječ o ljudima kojima je nasilno oduzeta mogućnost da potraže bolji svijet, u konačnici da pobjegnu od nasilja i rata, kao što smo i mi jednom to radili. Moje izbjegličko iskustvo bilo je vezano za Hrvatsku, ali sam ga itekako osjetila u pogledima, siromaštvu, osudi, iako sam tada bila dovoljno malena da ne bih to trebala razumjeti, što znači da je ono što osjete svi koji izbjegnu u drugi jezik, dio svijeta, vjeru, itekako još i strašnije. Duboko vjerujem da se naša ljudskost testira svakodnevno u našim odnosima s drugima, pa tako i našim odnosom prema izbjeglicama. Nažalost, taj test padamo sustavno, cijela Europa ga pada već toliko dugo da mislim da ćemo svi nositi ta groblja po morima i rijekama, to nasilje, kao vlastitu sramotu još generacijama. S druge strane, pokazuje se i naš fašizam i ksenofobija; izbjeglice iz Ukrajine smo prihvatili, ali to ne bi bilo tako da su samo tamnije kože. Madina je stvarna. Ni jedna djevojčica ne bi trebala izgubiti život pod vlakom. Titi Khati koja je sa svoje troje maloljetne djece vraćena 22 puta preko naše granice je stvarna.
Kako je teklo vaše istraživanje te teme s obzirom na to da ste pružili vrlo detaljan uvid u problem protjerivanja izbjeglica na našim granicama?
Istražujem i bavim se tom temom već dugo. Proučila sam velik broj članaka, priča, izvještaja iz Europe, izbjegličkih priča o nasilju itd. Ova je priča pisana prije nego što je izašla snimka nasilja koju možemo zahvaliti Danki Derifaj i Jerku Bakotinu, i bila je još jedan pokušaj da se to nasilje počne tretirati kao stvarno. Ova je priča nastala prema stvarnom događaju o kojem je izvještavano u našim medijima, na kombi s izbjeglicama pucano je od strane policije, pri čemu su i djeca dobila prostrijelne rane. Možemo malo zastati sada i samo razmisliti o tome. Budući da se ova država neprestano licemjerno, kao i Crkva, uostalom, kune u dobrobit djece, samo ovakve priče, kao i djeca kojoj su grobovi postale naše rijeke, dovoljan je pokazatelj koliko sustavu ne samo da nije stalo do djece nego ih je spreman itekako ubijati.
Vrlo je efektno što je ispričana iz perspektive jednog od policajaca koji provodi nasilje. Od suptilnih flashbackova na zlostavljanje koje je, da se iščitati, proživljavao i sam protagonist, prolaze trnci. Kako to da ste se odlučili na taj pristup?
Mislim da ni jedna priča nije crno-bijela te da i na granici postoje ljudi koji ovo ne bi izabrali, ali moraju prehraniti svoje obitelji. Vjerujem da mnogi od njih postupaju i humano, vjerujem da ova dehumanizacija i takve naredbe (moramo i to osvijestiti, i Europa koja naizgled, kao i naša Vlada, tvrdi da osuđuje ovo nasilje, zapravo stoje iza tih naredbi) mnogima čine taj posao mučnim. Također, pitanje nasilja vrlo je kompleksno. Vjerojatno je da postoje oni koji ga biraju zbog vlastitih poremećenih sklonosti, ali mnogi ga biraju jer je to jezik kojim su naučeni razgovarati odmalena. Mi ne govorimo o tome koliko je štetno prešućivanje nasilja bilo kada, pogotovo obiteljskog, i kakve to posljedice može imati na pojedince. Nasilje je trajna rana, a naše društvo ima tu golemu ranu koju ni na koji način ne pokušava ni očistiti ni zavidati. Europa je ponovno u koketiranju, i to opasnom, s ekstremnom desnicom fašističkih stavova i mislim da je bitno progovarati o svemu, našem feminizmu, antifašizmu, takvim ranama, da ponovno ne bude prekasno. Na granicama Europe događa se masovno ubojstvo koje se predugo prešućuje.
Zašto ste upravo ovu priču odlučili poslati na natječaj "Ranko Marinković" Večernjeg lista?
Bitno mi je bilo da s ovom temom pokušam doći do većeg broja ljudi, a Večernjak jest mjesto koje se čita i to je bio zapravo prvi nagon s ovom pričom. Dati joj mogućnost da kaže to iskustvo nekom broju ljudi. Nisam megaloman, ne vjerujem da svijetu možemo išta na nekoj velikoj skali, ali vjerujem da mi, definirani svojim odnosima, svojim izborima, svojim osjećanjem i ranjivošću, bivamo svakodnevno mjesto na kojem se možemo dogoditi bolji mi, a onda na tom rubu nas možemo takvim postupcima dati i drugima nešto. I na tom rubu, za mene, u odnosu s čitateljem, s prijateljima, suradnicima, svakodnevno se događa mogućnost boljeg svijeta.