Ne tuci mu noge – viče Dugi dok ja pendrekom mahnito ispaljujem udarce u svim smjerovima. Ne snalazim se još uvijek, ali brzo su me uveli u proceduru koja je zapravo jednostavna: koga uhvatimo, lemamo, ali tako da stoji na nogama, da može pješačiti dalje. Ponekad ne znam stati. Ruka samo krene i ja zaboravim da im noge zaista trebaju da se vrate otkuda su došli.
Otkuda ste došli. Tako im kažemo. Vratite se otkuda ste došli. Ne razumiju što im govorimo, ali batine svi mogu shvatiti.
− Jebote, jesam ti već triput rekao da ne tučeš noge. U pičku materinu.
Debeli me brani da sam još zelen, tek sam tu par mjeseci, naučit ću. Par udaraca po glavi, par po rukama, njušku malo uredimo i − ajde.
Čovjek kojeg sam udarao ostao je ležati bez svijesti. Nekako ne očekuješ da tako brzo puknu, čak se nadaš da će vratiti, da neće stvarno plakati, klečati sklopljenih ruku, i sve to. Naravno da razumijemo, ali vičemo “vat, vat, dont anderstend”. Mislim, nije da itko od nas zapravo znva engleski, ali toliko smo pohvatali iz filmova. Da se vratim. Tri njegova frenda su nam pobjegla. On je najebo. Tako to inače bude. Dečko, zapravo. Možda petnaest godina, ako usporedim s ovim klipanima kod nas.
Ako pokušaju pobjeći, puštamo pse za njima pa su naučili, nekako se glas pronio, da je bolje da stoje i čekaju da im damo što ih ide. Mali u jednom trenu tako pogleda u mene da mi ruka zastane i shvatim da me podsjeća na brata. Taj pogled. Nekad bi pišali od straha, i brat i ja. Ili od udaraca. Mali isto piša. Vidim lokvu ispod njega.
Udaram kao da ništa ne stoji više između malog, smrti i mene. Dečki se u početku smiju, što sam se napalio. Poslije, kad mali padne na zemlju i počne pljuvati krv, prestane im biti smiješno. Jebote, prestani, ubit ćeš ga! Na kraju me odvoje. Malog trpamo u kombi. Prebacujemo ga preko. Šutimo svi. Ako je mrtav, nema veze, dečki me pokrivaju. Ionako u Bosni ništa ne prijavljuju. Ako ga nađu tamo, bit će da ga je prebio netko od lokalaca.
Popijemo pivo prije vraćanja kući. Dobro je, uhvatili smo ih petnaest do noći, vratili sve, uredili da se prepadnu. Debeli vadi mobitele. Gledamo, ima finih marki. One loše, stare odmah smo razbili. Moraš nekoliko da demonstriraš. Ostale Dugi i ja preprodajemo pa poslije dijelimo svi lovu. Gamad dođe zaista bogata, ne bi čovjek vjerovao. Danas smo kod dvije žene našli i petsto eura. Na nas trojicu to je fina satnica. Dugi kaže da će ove godine ovim tempom možda i skupiti za more, da napokon odvede djecu. Ovako, krediti sve pojedu, već tri godine nisu vidjeli mora. Debeli kaže da je i on htio voditi ženu negdje, možda da vidi Dubrovnik.
Nekad Debeli dođe nadrkan od doma i tad ni on ne zna stati, a nas dvojica onda nadglasamo razum Dugoga. Nekoliko puta ostali su ležati u krvi, kao i ovaj mali. Samo bi ih ubacili u gepek i prebacili preko granice. Važno je da ne ostanu ovdje. Što se dogodi u Bosni, nije se dogodilo.
*
Dan je krenuo naopako od jutra. Prvo je Debeli došao razjebaniji nego inače. Žena ovoga puta misli ozbiljno, kaže, pokupit će prnje. Nije da već nije prijetila da će otići i da nam već nije dolazio s tim pričama, ali čini se da je ovoga puta situacija zaista ozbiljna. Debeli zna biti kreten kad popije. Prema svima. Jednom je i nas nalemao, ne možeš ga urazumiti pijanog, nema tog boga. Ne namjeravam ga pitati, gledam cestu. Imamo posla, a osim toga nije ni pristojno zabadati nos, pričat će ako bude htio. Pretpostavljam da je ovoga puta pretjerao.
– Nema ona gdje otić. Samo prijeti. Znam ja nju.
Šutimo. Debelom se s čela cijedi krupni znoj dok dahće kao ugojena svinja. Stojimo nasred ceste dok nas sunce pošteno mlati. Srpanj. Dobili smo dojavu. Kombi stranih registracija zaputio se u našem smjeru, pretpostavljaju s migrantima. Pokušali su ih zaustaviti. Mi sad moramo napraviti sačekušu. Blokadu. U trenu kad prema nama dolazi kombi sve se događa prebrzo. Kombi se ne želi zaustaviti. Ili nam se tako čini, u tom trenu kad hita prema nama. Debeli prvi ostane bez živaca i krene pucati, počnemo i mi jer nismo sigurni da netko nije pucao prema nama. A i drugarski je. Pucamo dok kombi napokon ne stane. Ma pucamo i kad je kombi stao. Iz kombija ljudi preplašeno izlaze, neki dižu ruke, neki samo stoje u kombiju. Vozač je prvi počeo bježati. Dva odrasla čovjeka iznijela su iz kombija i položila na travu dva krvava djeteta. Nemaju više od deset godina.
– Ubio si dijete, debilu – viče Dugi izvan sebe dok trčimo prema skupini koja se već razbježala. On se daje u trk za ostalima, mi čuvamo ove što su ostali.
Neki jauču u kombiju, očito smo ih još sredili. Gledam ljude, pola ih je djeca. Jedan mali, žena ga iznosi, ima možda tri godine, nema više. Ostali do deset, rekao bih.
Stajali smo ukočeni, Debeli i ja, jedan kraj drugoga držeći uperene pištolje. Debeli je vikao iz svega glasa da im jebe mater. Trebalo nam je vremena da se zbrojimo. Mršave djevojčice krvarile su na travi kao kad u lovu pogodim zeca. Toliko krvi. Kraj njih je ranjen i muškarac srednjih godina, možda njihov stari. Ta bagra se uvijek izvuče.
*
Šake koje se spuštaju teške su. Uvijek smrdi na znoj. Savijam se. Stavljam ruke na glavu. To je valjda tako prirodno svima. Trbušni mišići grče mi se i dok spavam. Još je gore kad uzme kaiš. Onda krv brže probije. Preznojim se. Probudim. Popijem čašu hladne vode i zapalim. Gledam mobitele koje sam uzeo neki dan. Sutra ih preprodajem. Neki su novi, nema ništa na njima. Na jednom je troje djece stalno na slikama. Musava djeca igraju po prašini. Musava djeca u autu. Musava djeca na podu slažu kocke. Rođendan. Možda imaju šest, pet godina. Slave nečije četiri svjećice na torti. Bit će ovo najmanje. Jedno drugome do brade. Mačak mi se mota oko nogu. Inače ga šutnem, još mi samo fali da mi se životinje petljaju po krevetu, ali sad se muva već neko vrijeme, a ne tjeram ga. Pomazim ga pa mu naspem hrane. Krava ga je ostavila kad je otišla, a ne bacaš životinje na cestu. To se ne radi. Zapalim još jednu. Zaspim. Onda sve ispočetka.
*
– Jebem li te, ne tuci noge, koliko ti puta moram ponoviti – Debeli viče na mene dok ispaljujem udarce. Ovo nam je treća grupa danas. Kad padnu na tlo, a uvijek padnu, počnem ih tući i nogama, dok me netko ne zaustavi. Dijete na tlu kraj nas vrišti. Majka na tlu kraj nas vrišti. Samo nas dodatno živciraju. Dugi drži pištolje uperene prema njima, a ja nogama udaram mršavo, već krvavo tijelo. Dečki me ovoga puta puštaju da se malo ispušem. Ono s djecom sve nas je razjebalo prošli tjedan. Srećom, preživjele su. Momak ispod mojih nogu savija se, ali i on će preživjeti. Kao što sam i ja preživio. Drži ruke na glavi. Moli da prestanemo. Stop, please.
Vidim kako se i ja savijam. Vičem nemoj. Vičem pusti me. Pusti ga, pusti ga. Ubit ćeš nas.
Udaram dok ne osjetim da će srce eksplodirati. Dečki me još malo puštaju. Svima treba nekad.
Koja je poanta? Predstaviti provoditelje zakona lošim, pokvarenim i priglupim ljudima, a kršitelje zakona svetim, nevinim i oštećenim?