Finski književnik Tommi Kinnunen u Finskoj je književna zvijezda. Prvi roman “Na križanju četiriju cesta” dobio je tri nagrade, prodan je u više desetaka tisuća primjeraka, preveden na 20-ak jezika. Kinnunenov prvijenac objavio je i Hena com u prijevodu Borisa Vidovića, a pisac je upravo bio i gost Zagreba.
Kako to da ste svoj književni život započeli obiteljskim romanom koji prati istu obitelj u periodu od stotinjak godina?
Nema specijalnog razloga za to, jer je i samo pisanje ove knjige bila pogreška. Bila je jesen, bilo mi je dosadno pa sam upisao tečaj za pisanje kratkih priča. Tako sam počeo pisati knjigu koja je prerasla u roman. Prvu priču počeo sam pisati jedne zime, a kada je došlo proljeće, s obzirom na to da sam profesor, zbog nedostatka vremena prestao sam je pisati. Prije nego što sam izbrisao priču nazvao sam prijatelja pjesnika, poslao mu priču i zamolio za komentar. Nikada nije odgovorio. Nakon mjesec dana bio sam u Austriji i zazvonio mi je telefon. Javila se nakladnica iz Finske i rekla mi da žele objaviti moju knjigu. Prvo sam pomislio da se prijatelji šale sa mnom, jer nikada nisam mislio da će taj tekst biti objavljen budući da je napisan slučajno.
Kada ste pisali prvu priču, jeste li u glavi imali kraj knjige?
Knjiga je nastajala dio po dio. Prva kratka priča prvi je dio romana koji se odvija u bolnici. U početku ti likovi čak nisu bili ni obitelj, nego sam ih ja kasnije preoblikovao u obitelj.
Koliko vaših obiteljskih priča ima u romanu?
Moja prabaka bila je prva babica u Finskoj. Nikada je nisam upoznao, ali čuo sam puno priča o njoj i puno ih je zapisano u ovom romanu. Dolazim iz fotografske obitelji pa mi je to zanimanje dosta poznato. U početku nisam htio da Lahja bude fotografkinja. Zamislio sam je kao urarku ili zlatarku, ali o tim zanimanjima ne znam ništa. Nazvao sam mamu i rekao da imam problem s tim likom jer mu ne mogu naći dobru profesiju. Jer, ako napišem da je fotografkinja, svi će misliti da je to moja obiteljska priča. A ona je rekla da će, čak i ako napišem da je pogrebnica, svi misliti da je to moja obiteljska priča.
Mislite li da je to i povijesni roman?
Često ga tako ljudi čitaju, ali to mi nije bila namjera.
Često vas pitaju zašto u romanu ima tako puno jakih ženskh likova. Ali, zašto u romanu nema više jakih muških likova?
Htio sam pisati o neovisnim ženama. U obitelji s majčine i očeve strane ima jako puno neovisnih žena i činilo mi se da njihove priče nisu ispričane. Mislio sam da je sazrelo vrijeme i za njihove priče.
Je li točno da je Finska među prvim zemljama koje su dale pravo glasa ženama?
Prvi je bio Novi Zeland, a druga Finska.
Jesu li onda te jake žene plod odgoja i ovakvih povijesnih okolnosti u Finskoj?
To je dobro pitanje. U Finskoj postoji tradicija pisanja o snažnim ženama. Mi i u našem epu "Kalevala" imamo dva snažna ženska lika. U cijeloj finskoj literaturi postoji ta tradicija. Ne mogu znati koji je pravi razlog za to. Možda je jedan od razloga i okrutna i hladna klima zbog koje u obiteljima ne postoje muške i ženske uloge jer se svi zajedno moraju boriti za preživljavanje.
Ima li tu utjecaja protestantske crkve u čijim redovima postoje i svećenice?
Crkva u Finskoj jako je konzervativna i još uvijek jedna od najkonzervativnijih u skandinavskim zemljama.
Pročitao sam podatak da su vaše tri knjige u Finskoj prodane u 150.000 primjeraka, a Finska ima pet milijuna stanovnika. Je li to uobičajeno?
Nije. To je iznimka i slučajnost. Izdavači su pretpostavljali da će se prodati samo tisuću primjeraka prvog romana. Na to su računali. Ali bilo je pravo vrijeme za lik Onnija iz romana “Na križanju četiriju cesta”, dakle za prikaz seksualnih manjina u finskoj književnosti.
Jeste li zbog književnog uspjeha prestali raditi u školi?
Još uvijek radim kao profesor jer to volim. Kada sam uzeo slobodnu akademsku godinu da napišem roman, jako su mi nedostajali studenti. Društven sam po prirodi. Ne želim se dovesti u situaciju da mi život ovisi o tome što ću i kako napisati. Više volim da mi pisanje ostane hobi.
Zbog čega se finski obrazovni sustav smatra najboljim u Europi?
Koliko imamo vremena za odgovor? Prema istraživanjima, on je jedan od prva tri sustava. Jedan od razloga je taj što se mi ne koncentriramo najviše na uspješne učenike, nego na one koji imaju problema u učenju. Nama su učenici u središtu svega. Ne tjeramo ih da uče napamet, nego ih pokušavamo naučiti da sumnjaju i preispituju stvari.
A što je s lektirom?
Nemamo popis obveznih djela za čitanje. Mislim da je ludost imati popis za lektiru. Mi smo jedino imali “Kalevalu” kao obveznu literaturu jer je to nacionalni ep. Ali sada ni to nije na popisu. Nama je cilj da se između 13. i 16. godine pročita barem jedno djelo od svakog žanra da bi mladi pronašli barem nešto što im se sviđa. Estonija je prije nekoliko godina pokušala napraviti obvezni popis lektire, ali to je ubilo volju za čitanjem. Neke knjige u kojima biste uživali u starijim godinama, ne moraju nam biti užitak u mladosti. Ja sam s 30 godina pročitao knjigu nobelovca Ive Andrića “Na Drini ćuprija” i jako mi se svidjela, ali nisam siguran da bi to bilo to da sam je čitao ranije.
Pišete li sada o nekoj suvremenoj temi?
Ne, jer nisam moderan čovjek. Uvijek su me zanimali periodi nakon ratova. Mi smo u Finskoj imali tri velika rata i svi su bili grozni. Zanima me kako je moguće nakon rata samo nastaviti sa životom kao da se ništa nije dogodilo. Ljudi moraju zatomiti sva ružna sjećanja, znamo da ona ne mogu ostati u nama. Opsjednut sam poslijeratnim periodom. Volim pisati o tihim ljudima. U drugom romanu glavni je lik Helena, slijepa žena, a u trećem pišem o muškom liku koji je pomalo autističan. Mislim da u svakoj obitelji postoji priča o snažnim muškarcima i lijepim ženama koja se prepričava iz generacije u generaciju. Ali u tim obiteljima postoje i ljudi o kojima se ne priča, ujaku koji je nestao ili ujni koja je počinila samoubojstvo. I njihove su priče vrijedne pričanja. Ne smijemo pisati samo o snažnim ljudima.
Finski jezik nije velik po broju govornika. Ima li budućnost?
On je 120. jezik po brojnosti govornika. Službeni je jezik u Finskoj i ne postoji sumnja u to da će nestati. Meni kao profesoru najbitnije shvaćamo li koja je vrijednost u tome da imamo vlastiti jezik. Ako to osvijestimo, ne moramo se brinuti za njegovu budućnost.