U Zagrebu boravi katalonski pisac Toni Sala kojem je Hena com objavio roman “Dječaci” u prijevodu Nikole Vuletića u biblioteci Europa iznutra i izvana. U četvrtak će u Booksi Sala razgovarati sa Gordanom Nuhanovićem.
Jeste li u “Dječacima” fokus stavili na društvene okolnosti ili na odnose između likova?
Rekao bih da je naglasak na smrti ili točnije na utjecaju koji smrt ima na unutrašnji život čovjeka. Mislim da nas smrt oblikuje. Način na koji se nosimo sa smrću i na koji gledamo na smrt je način na koji percipiramo vlastiti karakter. Likovi iz mog romana su šokirani smrću i zbog te smrti se dešavaju promjene u njihovim karakterima. Kada se bilo kojem čovjeku dogodi nečija smrt, on tada uči neke nove stvari o sebi.
Sada ste mi ukrali prvo pitanje, a mislio sam vas pitati zašto ste baš smrt izabrali za uvertiru romana?
Roman počinje kada se smrt već dogodila. O smrti se u mom romanu može pričati samo kroz druge likove. Smrt nije nešto objektivno, nego je uvijek nešto što se vidi kroz nešto drugo, u ovom slučaju kroz književnost.
Jeste li slučajno ili namjerno u roman stavili i elemente krimića, pa se čitatelj pita da li je prometna nesreća s dvije žrtve izazvana slučajno ili namjerno?
Nije mi to bila namjera. Jasno mi je da kada čitatelj dođe do kraja romana može biti šokiran ishodom, ali nije mi bila namjera imati kriminalističe elemente. Ova knjiga zapravo istražuje odnos umjetnosti i zla. Bez zla ne bi postojao niti ovaj roman. Ne bih ga mogao napisati bez elemenata zla. Primo Levi koji je cijeli život pisao o Auschwitzu i posljedicama zla rekao je da čovjek mora biti pažljiv jer zaboraviti može značiti oprostiti. O tome djelomično pišem u ovom romanu.
U romanu spominjete katalonske zastave koje ljudi stavljaju na kuće. Ima li roman i neki konkretni društveni kontekst?
U katalonskom izdanju mog romana nalaze se fotografije koje sam snimio na kojima su lokacije iz romana u Vidreresu. Tu je i fotografija jezera koje se spominje u romanu. Namjerno sam fotografije stavio u knjigu kako bi čitatelj pomislio da je roman realističan i da se sve doista dogodilo u točno određenom mjestu i vremenu. Ta sam mjesta tražio preko Googleove tražilice i jako sam pazio na vrijeme. No, sve je to samo pomoćna dekoracija, baš kao i kriminalistički elementi. To su tehnike pisanja, a puno je važnija mašta. U Americi su, primjerice, ovaj roman doživjeli kao knjigu koja opisuje ekonomsku krizu u Španjolskoj. Meni se to ne čini. Mene su više zanimali odnosi između zla i umjetnosti koje sam ukomponirao u moju priču.
Otkuda vam je došla inspiracija za lik umjetnika Nila s kojim roman furiozno završava?
Iz iskustva pisanja i vlastitih iskustava koje sam imao sa zlom.
Je li taj lik metafora suvremenih zločinaca?
Ne pišem u metaforama. Taj lik je plod istraživanja zla, a ne metafora. Volim književnost koja istražuje mračne stvari. To je svojevrsni paradoks jer želim osvijetliti stvari koje su jako mračne i zle, a pisanjem o njima činiš ih manje zlima i mračnima.
Zašto je vaša knjiga o iskustvima srednjoškolskog profesora u Kataloniji bila proglašena kontroverznom?
Sada će ta kronika biti ponovno otisnuta na španjolskom jer je od prvog izdanja prošlo dvanaest godina. To je bila važna knjiga za Kataloniju jer je u njoj prvi puta netko iz sustava objasnio zašto sustav obrazovanja ne funkcionira. U staroj Grčkoj je obrazovanje bilo temelj društva jer se bavilo budućim generacijama. I likovi iz “Dječaka” su posljedica obrazovnog sustava. To su ljudi koji su izgubili vjeru u cijeli sustav, ne samo obrazovni. I uspon fašizma bi se mogao povezati sa gubitkom zanimanja za obrazovanje.
Da li je ta knjiga nešto promijenila?
Nakon nje vlasti nisu više mogle govoriti da je sve u redu sa obrazovanjem. Izazvana je velika debata između političara i profesora. Mene je to iznenadilo jer sam samo htio napisati knjigu o svojoj profesiji. Nisam bio svjestan koju ulogu knjiga može dobiti u određenim okolnostima.
Puno pišete i o afričkim imigrantima. Zašto?
Živio sam u mjestu u kojem je bilo puno imigranata. Kada oni žive u vašoj fizičkoj blizini, u vama izazivaju moralna pitanja. Talijanski filozof Agamben je rekao da danas Auscwitz više nije ograničen na prostor logora, nego je svako mjesto gdje se imigranti nalaze, logor jer tu žive ljudi koji su ostali bez ljudskih prava. Imam psa kojeg jako volim, ali on ima puno više prava od imigranata. Mog psa u Kataloniji štite zakoni.
Da li oduvijek pišete na katalonskom jeziku?
Da. Ne bih mogao pisati na španjolskom jeziku jer mi je to predelikatno. Teško mi je pisati i na katalanskom, a kamoli na španjolskom.
Što je značilo Kataloniji kada je bila zemlja gost na sajmu knjiga u Frankfurtu?
To je imalo veliku važnost, jer smo shvatili da ne moramo biti prevođeni na strane jezike preko španjolskog, nego direktno.
Koliko je frankizam i danas tabu u Španjolskoj i Kataloniji?
Mi Katalonci smo izgubili Građanski rat. Sve vezano za našu kulturu je u frankizmu bilo zabranjeno. Ljudi su se bojali govoriti o tome. I danas u Španjolskoj postoje teme koje su tabu. Vlada sada želi ekshumirati Francovo tijelo iz monumentalnog mauzoleja. To je jedini fašistički diktator na svijetu koji ima tako veliki spomenik. Španjolska je nakon Koreje i zemlja koja ima najviše ljudi koji nisu pokopani i identificirani, a stradali su u Građanskom ratu. O tome se i ne priča, bez obzira na želje obitelji.
