Svestrana pjevačica i glumica Maja Posavec neprestano žonglira između dvije karijere. Tek je izdala svoj drugi samostalni studijski album „Bye Bye Saturn“, a već je čeka premijera apsurdne predstave „Opera Ćelava pjevačica“. Maja kaže da je pravo značenje reda, rada i discipline naučila još dok je kao školarka išla na folklor. Sve što radi, radi za svoj gušt, a sve se više, ističe, udaljava od pokušaja da bilo gdje zauzme svoje mjesto.
Izišao je vaš drugi samostalni studijski album „Bye-bye Saturn“. Što vam predstavlja Saturn, od čega se opraštate?
Saturn je moćan, hladan i udaljen planet. Sporo putuje, a ostavlja utjecaj na cijele generacije i na društvo kakvo nastaje. U osobnom životu daje prepreke, odgode, čekanja i teške zadatke, ali zato nas uči strpljenju i disciplini. Ja se opraštam od njegova društva i sa zahvalnošću gledam na razdoblje iza sebe. Bilo je to dugo doba odrastanja i učenja. Opraštam se, možemo reći, od škole i idem se malo isprobati u vanjskom svijetu.
Album ujesen izlazi i na vinilu?
Tako je. Ima nešto neodoljivo romantično u slušanju ploča, osim ugodnog analognog zvuka, tu je i ta ograničenost ploče koja time potvrđuje svoju posebnost. Nedavno sam popravila svoj gramofon i uživam u pločama koje sam godinama polako skupljala. Kada pustim ploču, nastaje neka svečana atmosfera. Nedavno sam tako preslušala dio opusa Lucija Dalle i potpuno se raspametila. Jako sam uzbuđena što će nešto na čemu sam zdušno radila, osim digitalnog, imati i svoj fizički oblik.
Jednom ste istaknuli da ste u glazbi kao riba u vodi, a u glumi više kao rak. Pa ipak, biste li mogli zamisliti život bez jednoga od ovo dvoje?
Naravno da ne, gluma i glazba dio su mog kreativnog izraza i potpuno su srasle sa mnom. Nikada nisam bila u poziciji da biram. Ipak, prošla sam razdoblje kada sam mislila da možda gluma nije za mene i da bih se trebala više baviti glazbom. Više sam puta imala zadatak da pjevam u predstavama, iskreno, nije mi to bilo najdraže. Ja sam bila željna glumačkog zadatka, no bila sam percipirana kao ona koja odlično pjeva i treba se to iskoristiti. S druge strane, glazba je za mene radost i lakoća, tako da ni ja baš nisam rekla ne. U predstavi “Hrvatski put ka sreći” imam jedan dio u kojem pjevam, ali cijela predstava je glumački zahtjevna pa se prije svega moram pripremiti kao glumica. Dakle, pjevanje je integrirano u moj glumački zadatak, takav pristup mi odgovara. Što se tiče moje autorske glazbe, taj dio nisam još spojila s kazalištem u izvedbenom obliku, ali to mi je ambicija i već sam imala neke ideje, ali možda nije bilo pravo vrijeme.
Uskoro nastupate u „Operi Ćelava pjevačica“. Je li to prvi put nakon opernog performansa „Mimi – Prizori iz boemskog života“ u HNK da na scenu izlazite s opernim arijama?
Tako je. Mimi u HNK bila je za mene golemo iskustvo i jedan od dražih projekata jer je bilo nešto novo i vrlo izazovno. Ovoga puta radim s bliskim ljudima, a glazbu je pisala moja sestra. Svi zajedno hrabro smo se upustili u to, od same ideje da se napravi opera od Ionescove “Ćelave pjevačice” pa do danas, kada smo nekoliko dana pred premijeru, prošle su dvije godine. Mislim da do sada nitko od nas nije vjerovao da ćemo to zaista i napraviti. Moram reći da mi je rad s prijateljima dao slobodu da se uključim u autorski proces. Moj partner u predstavi Borko Perić i ja dijelimo ljubav prema pjevanju i klasičnoj operi, a imali smo i istog učitelja pjevanja Stojana Stojanova Gančeva, tako da smo sretni da pjevamo i glumimo skupa.
Ovo vam je ujedno prvi projekt na kojem radite sa sestrom Zrinkom, skladateljicom. Hoće li uskoro i zajednička pjesma?
Pa nemamo ništa u planu. Jako smo različite u pristupu radu i uvijek se raziđemo na tom početku. Puno razgovaramo o glazbi, kazalištu, idejama. Zrinka me često upjevava jer je i profesorica pjevanja, ali ne žurimo se sa zajedničkim projektom, draže nam je ovako.
Ljubav prema glazbi razvili ste u djetinjstvu, baveći se folklorom. Zapjevate li i danas pokoju tradicijsku pjesmu?
Da, to je dio našeg druženja i dio našeg odnosa. Zrinka je odmalena velika zaljubljenica u folklor i tradicijsku glazbu. Ja sam s druge strane koristila folklor za učenje. Kao srednjoškolka shvaćala sam da ja nemam taj žar kao ona i da je možda bolje da prestanem jer su me zanimale druge stvari koje u Đakovu nisam mogla naći. Sjećam se da to bila baš teška odluka. Sada volim gledati folklor i strašno sam zahvalna da Zrinka i ja imamo tu poveznicu koja nas je praktički naučila pjevati.
Da se stvarno glasom možete prilagoditi svakakvim melodijama, pokazali ste i u showu “Tvoje lice zvuči poznato”, ali čini mi se da je manje poznato da se bavite i sinkronizacijom?
Ponosna sam na svoju kraljicu Idunu, majku Else i Anne iz “Snježnog kraljevstva”, a trenutačno sinkroniziram crtić za najmlađe, “Yakadee”. Naravno, sudjelovala sam u još puno sinkronizacija. Novo što radim je crtić za Netflix, o kojemu ne smijem ništa reći osim da je u moj zadatak uključeno i pjevanje, što mi je veliki gušt jer se radi o baš odličnim mjuziklovskim brojevima. Dio te sinkronizacije možda je i malo imitacija originala, no zapravo se, kontradiktorno, traži autentičnost. Ono što čuješ trebaš prevesti na svoj jezik i svoj ton, a ostati u duhu lika koji je netko drugi već zadao i postavio. Ja sam uvijek malo tužna što mi sinkroniziramo i što ne možemo biti original. Voljela bih dati glas crtanom liku prva pa neka mene sinkroniziraju Amerikanci.
Pandemija je i ovu godinu učinila teškom, kulturni sektor znatno je pogođen koronakrizom, kako ste se snašli?
Imam sreće da sam zaposlena u kazalištu Kerempuh, tako da je ugroza manja. U lockdownu sam imala puno vremena za sve što inače ne stignem. Obožavam biti doma i tada, u tom u nemanju obveza, za mene se otvara prostor inspiracije koji je onda i kuhanje i pisanje i pjevanje, manje vanjskog stresa čini čuda. No definitivno se pitam što će biti s izvedbenim umjetnostima i koncertima, ima li potrebe za mojom profesijom u društvu koje se bori s egzistencijalnim strahovima. Sigurna sam da kazalište i koncerti neće nestati, ali njihova uloga morat će se izboriti u ovoj buci lažnih nada.
Utječe li poluprazna dvorana na atmosferu među glumcima i samu izvedbu?
Pa ja mislim da smo se mi već sada na to navikli. Ispočetka nam je bilo čudno, ali da se sada vratimo na punu dvoranu, mislim da bi svi u ansamblu zajedno s publikom poletjeli. Zato je kazalište predivan i čaroban mehanizam.
Što mislite o virtualnom, online kazalištu?
Pogledala sam predstavu „Višnjik” Bobe Jelčića i ona me oduševila. Voljela bih da je to ipak samo rezultat vremena u kojem živimo i da se više nećemo morati iz neimanja drugih mogućnosti priklanjati online kazalištu. Dakle, pozdravljam svaku inicijativu i pokušaj da se kazalište odražava, stvara i da pronalazi nove načine komuniciranja. Znam da će dobra predstava uvijek biti još bolja uživo. Kao i glazba.