Stara mršava žena leži na bijeloj posteljini. Sijeda kosa posvuda joj strši. Male plave oči zamišljeno gledaju u strop. Liječnica ulazi u bolničku sobu.
– Doktorice, učinite nešto. Ne smijem umrijeti. – Govori mladozvučni glas stare žene.
Liječnica se smiješi.
– Na žalost, još nismo izumili lijek za besmrtnost.
– Ne razumijete. Ne smijem umrijeti jer još nisam ni počela živjeti.
– Sudeći po vašem rodnom listu, čini mi se da ste počeli živjeti prije osamdeset godina.
– Neka vas moj rodni list ne zavara, doktorice. Uvijek sam živjela za druge, za svoga supruga, kćeri i unučad. Radila sam posao koji je bio dosadan. Doma sam obavljala kućanske poslove, koji su također ubitačno dosadni. Niti jedan svoj san nisam ostvarila.
– A o čemu ste sanjali?
– Sanjala sam da putujem po svijetu i pjevam. Sanjala sam svjetla pozornice i golem pljesak. Sanjala sam da letim avionom. Još nikada nisam letjela avionom.
– Vidim, morat ću izumiti neku čarobnu pilulu. Vi stvarno ne smijete umrijeti. Možete li mi nešto otpjevati?
Baka Katarina pjeva ljubavnu pjesmu. Liječnica je umiljato promatra. U bolničku sobu ulazi unuk. Branimir. Njegova kosa je crna, ali njegove oči su plave kao i bakine. Pozdravlja liječnicu pa ljubi baku.
– Bako, ti divno pjevaš. Nisam ni znao da znaš pjevati. Meni su rekli da umireš, a ti si veselija nego ikad.
– Lagali su ti, sunce moje. Doktorica mi je obećala izumiti pilulu od koje ću još dugo živjeti.
Baka izlazi iz bolnice. Iako još nije potpuno ozdravila, kreće se poput djevojke. Njezin mladi um šapće joj da poleti. Cijela obitelj je dočekuje. Ona se obraća svom miljeniku Branimiru.
– Znaš, ona tvoja prijateljica Aneta, zar ona nema neki kafić u kojem često nastupaju neprofesionalni pjevači?
– Ima. Ali želiš nastupiti?
– Pa... – govori baka sramežljivo. – Ja bih željela, ako ona ne misli da bi joj stara žena potjerala mušterije.
Unuk je grli. – Ne brini se, čim ti čuje glas, poželjet će da često tamo nastupaš.
– Hvala ti, sunce moje!
...
Branimir i njegov prijatelj ulaze u kafić “Mangup”. Sjedaju za jedan od stolova pokraj pozornice.
– Čujem da večeras nastupa neka starica. Došao sam iz znatiželje. – Govori mladić za susjednim stolom.
Branimir se okreće prema neznancu. – To ti je moja baka. Siguran sam da će rasturiti.
– Ma daj!– odgovara stranac. – Vidjet ćemo. Brzo ćemo saznati.
Kosa bake Katarine više ne strši. Uredno je počešljana i složena u punđu. Pažljivo prilazi mikrofonu. Ozbiljno promatra publiku. Ugleda svoga Branimira. On joj se smiješi. Ona mu uzvraća osmijeh. Kreće glazba. Baka počinje pjevati baladu iz davnih dana. Oni koji su zatvorili oči misle da čuju glas neke djevojke. Baka pjeva još jednu baladu, pa još jednu i tako sve do pred kraj radnog vremena kafića, a nakon svake pjesme čuju se oduševljeni usklici i pljesak.
Na kraju nastupa, Branimir ustaje prvi, a za njim se i ostala publika podiže na noge.
– Bravooooooo! Hoćemo još! Hoćemo još!
– Baka ti je legenda – govori mu neznanac za susjednim stolom.
Baka Katarina još jednom izvodi najpopularniju pjesmu večeri. Nakon nastupa se klanja publici i ne skriva suze radosnice.
Aneta se penje na pozornicu. Zahvaljuje baki i poklanja joj buket ruža. Moli je da, ako joj nije teško i ako ima vremena, opet nastupi.
– Imam ja vremena, sunce moje. Meni je doktorica obećala izumiti pilulu od koje ću još dugo živjeti, a većinu tog darovanog vremena posvetit ću pjevanju.
– Bravo! Jedva čekamo vaš sljedeći nastup.
– Još nešto sam željela reći. Od novca koji zaradim pjevanjem kupit ću avionsku kartu i prvi put u životu ću poletjeti.
– Super! A hoćete li u avionu pjevati?
– Naravno – odgovara Katarina i smije se. Publika ju još jednom nagrađuje moćnim pljeskom.
isuseeeeeeeeeee... koma.