U jedanaest i petnaest prije podne Gabrijel Mišljenović izašao je iz svoje zgrade gdje je živio u dvosobnom stanu devet godina, korak mu je bio odlučan i brz, ali čim je stao na nogostup, zgazio je vinsku mušicu, naravno ne znajući da je prekinuo jedan život otprilike dva sata prije njegova prirodnog kraja. *
*
Inače stanar Mišljenović sinoć je iznio svoje smeće u kante za otpad koje su trebale biti ispražnjene istu večer. Zbog kvara na kamionu poduzeća za čistoću grada odvoz je bio odgođen. No mnoštvo organskog otpada u vrijeme vrelih dana i noći zaudaralo je na trulež. Različito voće, među njime svakako je bilo i grožđe, pretvaralo se u kom, možda već i u alkoholne pare. Oko kanti nad poluotvorenim poklopcem letjele su muhe i mušice. Vinske mušice koje se uvijek stvore nad trulim voćem, pa i nad najfinijim vinima, imaju na raspolaganju život duljine jednog ljudskog dana. Gabrijel je jedan takav život skratio, ubio je vinsku mušicu iz nehaja. Kako je vinska mušica sićušna, manja od glave igle za krojenje, popularno nazvane „špenadla“, bila je to istinska nesreća.
Nesreća zbog toga što je Gabrijel imao baš nove cipele kupljene dan prije, a obuvene po prvi put. Đon cipele bio je od prave goveđe kože, ravan poput glačala. Samo takav đon mogao je ubiti vinsku mušicu. Da je kojim slučajem Gabrijel Mišljenović obuo starije cipele s đonom od pjenaste gume, vinska mušica možda bi imala nekakvu šansu. Oronulost i šupljikavost takvog đona samo bi prignječila vinsku mušicu koja bi se zavukla u šupljinu nekog od malog kratera đona i ostala samo ošamućena vjetrom koji korak čovjeka u žurbi čini. No slučaj je htio da je Gabrijel Mišljenović išao na razgovor za novi posao i obuo nove cipele s ravnim kožnim đonom. Nesreća je vinske mušice bila i ta što već tjedan dana nije kišilo i Gabrijel nije morao obuti gumene cipele zbog mokrog nogostupa i ceste kojima se kasnije kretao. U taj nesretni trenutak kod hoda Gabrijela Mišljenovića došlo je do zamaha donjeg dijela hlača koje su svojim gibanjem načinile prejak vjetar za malu vinsku mušicu i tako je završila pod cipelama, da se ona našla samo pola metra dalje, u tom slučaju za nju su mogla ostati još dva sata života. Pritisak teškog koraka zgnječio je njen život već na zalasku. Njeni sokovi zgnječenog života ostali su na đonu još korak dva i onda kada je Gabrijel Mišljenović zapeo za rubnik ceste ostrugao je tjelesne ostatke o beton vrelo od približavanja podneva, kada je Sunce visoko, ali bez sjenke ubojito.
Čini se da je za čovjeka Gabrijela Mišljenovića ovo jedno slučajno ubojstvo, ali moglo bi se reći da je on serijski ubojica. Na njegovim smeđim hlačama točno na visini njegova koljena bila je jedna osušena mrljica, koja je ostala i nakon zadnjeg kemijskog čišćenja u susjednoj radnji „za pranje, čišćenje i glačanje hlača, odijela i zimskih kaputa“. Gospođa koja je radila na kemijskom čišćenju Gabrijelove odjeće jedina je znala za tu mrljicu na njegovim smeđim hlačama. Zapravo nije mogla skinuti malu točkicu suhe krvi koju je ostavio udarac Gabrijelova dlana po komarcu punom njegove krvi. Tako napunjen krvlju letio je sporo i teško, prokleto kobno za svoj život. Gabrijel je poslije udarca čvrknuo mrtvog komarca čiji su ostaci odletjeli na travu, možda baš među njegove rođake.
Gabrijel nije ni vidio mrljicu vlastite krvi na hlačama, već je taj dan prolio nekoliko kapi vina te odlučio hlače dati na kemijsko čišćenje.
No, da su kojim slučajem forenzičari prije čišćenja Gabrijelove hlače uzeli na razmatranje i analizu, našli bi u predjelu rasporka ili, popularnije rečeno, šlica, osim nešto ljudskih izlučevina, i jednu mrljicu mravlje kiseline. Prošlog vikenda, naime, Gabrijel je u pratnji zaručnice i njezina psa šetao parkom, a zatim i sjeo zajedno s njom na obližnju klupu. Pas je često gurao svoju njušku u Gabrijelov šlic, a zaručnica, zarumenjela od neugodnosti, gurala glavu svoga psa dalje od zaručnikova miomirisa za pseći njuh. Par je sjeo na klupu i ne sluteći da je mravlji put baš na drugoj dasci klupe. Nekoliko mravi odmah je stradalo pod njihovim teškim tijelima, ali drugi mravi ratnici nastavili su istim putem pa makar i preko hlača i po cijenu svojih života. Kada se par ljubio, Gabrijelova krv buknula je, tekla je brže i jače po cijelom tijelu. Njegovu spolovilu bilo je tijesno u lijevom uglu gaćica pa ga je on rukom premjestio u povoljniji položaj, tim potezom zdrobio je dva-tri mrava koji su hrabro poginuli braneći svoj put nošenja hrane.
Ipak, u parku su se zaručnici posvađali i nisu se nastavili ljubiti. Zaručnica je Gabrijelu zamjerila što ne nalazi posao. “U braku će trebati dvije plaće!“, rekla je, Gabrijel ju je uvjeravao da baš ide sutra dan na razgovor, no pas se umiješao u svađu tako da se otrgnuo zaručnici i pobjegao prema nekoj nepoznatoj kuji. Oboje su ga tražili, no uzalud. Zaručnica je bila ljuta i rekla je Gabrijelu neka se javi kada nađe posao. Pas se vratio istu večer pred Gabrijelov stan, on ga je pustio u stan u koji je pas svakodnevno dolazio s gazdaricom. Kada je Gabrijel htio nazvati zaručnicu, pas se smjestio u kut i zaspao. Nije nazvao nikoga, pripremao se za test i razgovor za posao, psa je hranio i čuvao za dan kada nađe posao i dvostruko razveseli zaručnicu. Bilo mu je najteže kada je morao lagati jer je već drugi dan nazvala njegova odabranica i pitala za psa. Lagao je.
Bio je uvjeren da ga prati zla kob na tim razgovorima koji bi mu mogli otvoriti vrata života. Zapravo, događale su mu se bizarne stvari. Za jedan razgovor nije navukao dobre gaće, uvijek odjene tako zvane bokserice s nogavicama, no taj put u žurbi uletio je u neke uske gaće bez nogavica, a rubovi su ga stezali i sve su se više urezivali u butine. Na razgovoru je svaki čas namještao i rastezao te rubove, što je primijetila jedna starija gospođa u povjerenstvu, gledala ga je oštrim pogledam, znao je neće proći.
Druga nezgoda dogodila se pedesetak metara od ulaza u zgradu u kojoj ga je čekalo povjerenstvo, baš tada odvezale su mu se vezice na cipeli, ali kako se žurio, nije se sagnuo i vezao ih, mislio je to obaviti prije no što uđe i tako stići smiriti disanje. No pred samim ulazom na pločniku je bila žuto-siva gnjecava masa, vjerojatno nečiji hračak, on ga je u zadnji čas zaobišao i nije stao u taj nečiji odvrati ispljuvak, ali odvezane vezice prešle su preko svježeg hračka. Psovao je u sebi, ali mirno ušao u sobu za razgovor i sjeo.
“Oprostite, imate odvezane vezice na cipeli”, rekla je jedna od članica povjerenstva. No on je sjeo na stolicu i, kao da ništa nije čuo, ostavio vezice da se osuše. To je bilo dovoljno da naljuti i ne zadovolji članicu povjerenstva, nije dobro prošao.
Na novi poziv na razgovor za posao stanar Mišljenović izašao je istim korakom kao i uvijek, no ovaj put nije imao šanse zgaziti nikakvu mušicu, taj dan smeća nije bilo pred ulazom, vezice su bile nove i čvrsto su stajale. Gaće koje je imao bile su mu najdraže bokserice u kojima mu se spolovilo slobodno klatilo, kandidat Gabrijel Mišljenović imao je ozbiljne šanse da ovaj put prođe na testiranju i razgovoru za posao.
Pomalo u Kishonovkom stilu, priča i nije loša. Da se radi o nekom mlađem moglo bi proći bez zamjerke, ali kao tajnik i urednik Matice hrvatske u Osijeku autor ne bi trebao slati neuređen i nelektoriran tekst pogotovo kad je jasno da u Večernjaku kratke priče prije objavljivanja ionako nitko ne čita.