Sinoćnja večer u Zagrebu je definitivno bila u znaku literature. Dok je dobitnik Bookerove nagrade Ben Okri u Zagrebačkom plesnom centru otvarao 17. Festival europske kratke priče, a Josip Mlakić u Muzeju za umjetnosti i obrt dobivao nagradu Balkan noir od 50.000 kuna za knjigu “Crni gavran i bijele vrane”, u Hrvatskom narodnom kazalištu s filozofom Srećkom Horvatom razgovarala je njemačka nobelovka iz Rumunjske Herta Müller.
Izrezuje riječi
- Za sebe nisam javna osoba. Često se i pitam što je pisac. I ne znam što je to. Kada pišete, u glavi niste pisac. Bila sam profesor, teta u vrtiću, prevoditeljica u tvornici. To su pravi pozivi - veli književnica. A da li ju je Nobel promijenio?
- Ostala sam ista. No, dobila sam puno novca, a to nije loše. Materijalna sigurnost nije nevažna - veli autorica koja se dvadesetak godina bavi i kolažima.
- Iz novina izrezujem riječi i umećem ih u kolaže. Riječi imaju drugi smisao kada iz izvadite iz konteksta. Svaka riječ ima osobnost. Poezija nastaje iz običnih riječi koje neobično povežete - veli H. Müller koja je htjela biti frizerka ili krojačica.
- Za frizerku me nisu primili jer sam bila državni neprijatelj, a takvi nisu smjeli raditi u uslužnim djelatnostima. Kad frizerka radi, odmah se vidi rezultat njenog posla - rekla je gošća Filozofskog teatra ustvrdivši da ljudi u diktaturama vole poeziju jer su ih napamet naučene pjesme odvodile u neku vrstu transa.
- U Rumunjskoj sam upoznala radnike s trake ili strojare koji su imali omiljene pjesnike. A to su bili najbolji pjesnici u zemlji, ne bilo što. Poezija je i vrsta molitve, no današnje vrijeme nije strpljivo za poeziju. Ljudi u Njemačkoj pišu poeziju i idu na slušanja poezije, ali ne kupuju poeziju. Pjesnici moraju raditi nešto drugo jer ne mogu pjesmama prehranjivati obitelji. Možda i zato pišu romane - veli autorica koja je prije tridesetak godina s majkom pobjegla iz Ceausescuove Rumunjske u Berlin. U HNK je rekla da misli da knjige neće nestati, a priznala je da nema facebook profil, ali ima dvadeset i pet godina stari mobitel. Za Adornovu misao da je poslije Auschwitza barbarski pisati poeziju, misli da je ideologija.
- Ne možete ljudima određivati osjećaje. Osjećaji i pokazivanje osjećaja su nužnost. To nas čini humanim. Diktatura u Rumunjskoj mi nije trauma, ali me oštetila. Da nisam imala potrebu pisati, bila bi frizerka ili švelja - veli nobelovka koja tvrdi da se diktature ne mogu uspoređivati s internetskim nadzorom.
- Zuckerberg je simpatičan, ali je tip koji zna što radi. No, tu nema usporedbe s diktaturom - misli H. Müller koja je rekla da Asangeu, kojeg je Srećko Horvat i upoznao i požalio se da nema ni pristup internetu ni telefon, ne vjeruje apsolutno ništa.
- Asange je glupa tema. Bojim se da je radio usluge ruskoj tajnoj službi - veli autorica koja nije htjela paušalno govoriti o budućnosti Europe jer nije ni sociolog ni politolog.
‘Pišem zato da izdržim život’
- Događaji u Mađarskoj i Poljskoj imaju neke oblike diktature. Teško je tu davati prognoze. Mislim da za Mađarsku i Poljsku nije kasno. Ali za Erdoganovu Tursku je kasno - misli autorica koja tvrdi da teme biraju nju, a ne ona teme.
- Pišem zato da izdržim život. Autori uvijek pišu samo jednu temu - rekla je i priznala da je njena tema autofikcija. Na pitanje iz publike što se događa nakon smrti, odgovorila je da ne bi u raj jer bi tamo vjerojatno bio poljski političar Kaczynski, a ne bi ni u pakao.
- Za mene je olakšanje da čovjek ne egzistira nakon smrti - veli autorica koja u Rumunjskoj nema obitelji, ali voli povremeno otići u Rumunjsku.
- U šetnji Zagrebom sam stala pred crni dud. U Berlinu nema dudova, a ovaj zagrebački me podsjetio na Rumunjsku - veli H. Muller koja misli da knjige nemaju namjenu, ali imaju zadaću.