Gudački ansambl, koji je u napokon prekrcanom atriju Kneževa dvora pratio Ivu Pogorelića, nastupio je pod imenom Komorni studio Zagrebačke filharmonije. Takvo što zapravo ne postoji, barem ne u kontinuitetu njegovanja što delikatnijeg gudačkog zvuka. Zato je ovaj nastup probranih filharmonijskih gudača bio svojevrsni eksperiment. A na jednom pravom koncertu i ozbiljnom festivalu ne rade se eksperimenti.
Bio je prilično oštar
To ne kažem ja, premda mislim, nego mi je to jutro nakon koncerta rekao sam Zoltán Kocsis, proslavljeni mađarski pijanist i dirigent kojeg su Igre angažirale da zaključi ovogodišnji festival.
– Ivo Pogorelić bio je prilično oštar prema ansamblu i jasno je pokazao da ne podržava takav pristup, a ja ga u tome potpuno razumijem – rekao mi je Kocsis. Ako je itko svjestan manjkavosti tako proizvedenog zvuka, onda je to upravo maestro Kocsis. U izvedenoj salonskoj verziji Chopinova Klavirskog koncerta u f-molu, u kojem je dvadesetak gudača moralo nadomjestiti čitav orkestar, Kocsis se potpuno i, kako je sam rekao, s radošću i uživanjem, podčinio Pogoreliću.
To što je ansambl konačnu verziju svoje partiture dobio takoreći tik prije pokusa s Pogorelićem, bila je za sve dodatna otežavajuća okolnost. Nekada bi se vatreni i strastveni Kocsis zbog svega toga vjerojatno silno živcirao. No, prema vlastitim riječima, nakon teškog srčanog udara i opsežnog kirurškog zahvata izvedenog prije nekoliko godina na njegovu srcu, Zoltán Kocsis u jednoj se stvari promijenio: postao je puno smireniji. Tako su njegova mirna ruka i zatomljeni temperament osigurali vrlo diskretnu i nadasve pažljivu pratnju klaviru. Ali, ni Kocsis u tri pokusa nije mogao napraviti čudo. Baš kao i u uvodnoj skladbi večeri, Divertimentu za gudače Béle Bartóka, zvuk ansambla i u poduljem uvodu prvog stavka Chopinova Koncerta bio je nedovoljno ugođen, bez prave plemenitosti, daleko od savršenstva. Bilo je to poput promatranja poznatog krajolika kroz mutno staklo – sve dok se nije moćno i autoritativno oglasio klavir iza kojeg se čitav ansambl napokon mogao sakriti. Već s prvim tonovima kristalno jasne artikulacije
Energični kovitlaci
Pogorelić je prebrisao zamusani prozor i priuštio nam jasan pogled na Chopina koji se u njegovoj interpretaciji, lišenoj bilo kakve bolećivosti i sladunjavosti, uzdiže poput gorostasa titanske snage. Između energičnih kovitlaca prvog i trećeg stavka utoliko su više bili zadivljujući trenuci zamiruće ljepote snova jednog diva, koje skalpelski oštri Pogorelićevi prsti uvijek iznova otkrivaju u središnjem Larghettu. I ovaj put s jasno izraženim stavom da, mimo služenja klaviru, nije tu da bi bilo komu i bilo čemu drugom ugađao, Pogorelić se, nakon dva naklona publici koja ga je zazivala ovacijama uputio ravno prema izlazu iz Dvora u dubrovačku noć.
Serenada u C-duru Petra Iljiča Čajkovskog u drugom dijelu večeri bila je već uhu nešto ugodnije iskustvo. No, maestro Kocsis moći će se dirigentski razmahati vjerojatno tek večeras, kada će na zaključnom koncertu Igara ispred crkve sv. Vlaha voditi Simfonijski orkestar HRT-a u izvedbama skladbi Wagnera, Debussyja i Dvořaka, s Bachom na početku kojeg će svirati Hrvatski barokni ansambl. Preostaje još samo nadati se da će Dubrovnik glazbi milostivo podariti koji trenutak tišine.
Meni je zanimljivija konstatacija da je" ansambl konačnu verziju svoje partiture dobio takoreći tik prije pokusa s Pogorelićem"!!! Zbog čijeg propusta? Neprofesionalno i neozbiljno! Sad treba sve svaliti na leđa ansambla...A ni Pogorelić (osim teatralnošću) nije baš briljirao...da je tako svirao neki mladi umjetnik -nitko ga ne bi ni spomenuo!