Prije 50 godina osnovana je grupa Led Zeppelin. Točnije, 7. rujna 1968. odsvirali su svoj prvi koncert pod imenom The New Yardbirds, koje je gitarist Jimmy Page preuzeo od prethodne britanske postave u kojoj je svirao. Iako je na samom početku izgledalo da se radi o nastavku Yardbirdsa – značajnom britanskom sastavu koji je odškolovao nadolazeće gitariste, a u koji je Jimmy Page došao nakon Erica Claptona i Jeffa Becka – priča sa Zeppelinima uskoro se izrodila u nešto sasvim drukčije, neočekivano uspješno i prije nezabilježeno.
Naime, riječ je o jednom od najznačajnijih sastava u povijesti rocka koji i 50 godina nakon osnutka – te čak 38 nakon prestanka rada 1980. – i dalje “živi” na današnjem tržištu i u glavama poklonika, čak i više od mnogih drugih koji još uvijek aktivno sviraju.
Ne samo da živi nego i prodaje milijune albuma, dakako, starih. Ali, oni su ostavili takav trag i utjecaj na suvremenu glazbu da stalna reizdanja samo potvrđuju o koliko se golemom uspjehu radi.
Odmah nakon tih prvih nastupa Led Zeppelin su krajem 1968. snimili prvi album, objavljen početkom siječnja 1969. Album snimljen i miksan u samo 36 radnih sati u tonskom studiju bio je prvo izdanje postave sastavljene od dva dokazana profesionalca i dva “amatera”: cijenjenog session gitarista Pagea koji je tijekom šezdesetih svirao na singlovima The Who i Stonesa, basista i klavijaturista Johna Paula Jonesa, također iskusnog studijskog glazbenika, kojima su se pridružili pjevač Robert Plant i bubnjar John Bonham, klinci iz britanske provincije i grupe Band of Joy.
Niti zlobne šale konkurencije – primjerice, Keith Moon iz The Who predviđao je da će novi bend propasti kao “olovni balon” i time dao ime grupi – nisu spriječile Pagea i društvo da već 1969. postignu neočekivane uspjehe i uskoro prodajom ploča i koncertnih ulaznica nadrastu i britanske prvotimce šezdesetih, Stonese i The Who. Sedamdesete su bile dekada u kojoj su Led Zeppelin obarali rekorde prodaje; čak ih je i Elvis Presley zvao kod sebe u hotel u Las Vegasu, želeći upoznati novu grupu koja je ploče prodavala više i brže od njega.
Nezaustavljivi stroj
Zeppelini su bili vrhunski dizajnirani proizvod u vremenima kad se tek počelo dizajnirati na svjetskoj rock-sceni, bend koji je šakom i kapom koristio utjecaje i od njih slagao svoj visoko uglancani, dizajnirani zvuk. I dok su drugi, sve do Nicka Cavea ili Marka Lanegana danas, od svojih Chicago-blues uzora radili potmule psihološke analize, Zeppelini su radili – hitove.
Jednostavnije za masovnu publiku, s nezaboravnim gitarističkim rifovima, jasne i koncizne pjesme koje su u sebi spajale sve živo, i mrtvo, uključujući i obilnu dozu otvorenog citiranja Roberta Johnsona.
Nakon prvog albuma na kojemu je Page iskoristio sve što mu je ostalo od repertoara koji su izvodili i Yardbirds, od “Dazed and Confused” do “You Shook Me” i “How Many More Times” te napisao sjajan singl “Good Times, Bad Times” – “dvojka”, tj. Led Zeppelin II bio je enciklopedija gitarističkih rifova i donio heavy metal himne “Whole Lotta Love”, “Heartbreaker”, “Moby Dick”, te pretvorio Zeppeline u nezaustavljiv stroj.
Između 1970. i 1973. bili su u najvećem zaletu, obarali rekorde i osvojili cijeli svijet. I svirali pakleno dobro; poslušajte trostruki CD “How The West Was Won” sa snimkom iz Los Angelesa 1972., DVD s koncertom iz Royal Albert Halla 1970. ili CD “The Song Remains the Same” iz New Yorka 1973. Već 1975. uživo su postali nešto tromiji, često i narko-diletantski neprecizni kao na turneji 1977. – prekinutoj zbog smrti Plantova četverogodišnjeg sina – da bi se 1979. vratili zadnjim albumom “In Through the Out Door”, s dva megakoncerta u britanskom Knebworthu.
Iduće 1980. nakon sedam godina krenuli su na europsku turneju, prekinutu nakon iznenadne smrti bubnjara Johna Bonhama.
Bili su ubojita, precizna mašina kojoj je sve polazilo za rukom, a polazi i danas. Stoga nije čudno da je u povodu obljetnice za rujan Jimmy Page – kurator ostavštine Zeppelina – opet smislio koncertni paket, luksuzni box-set koncertnog albuma i filma “The Song Remains the Same” iz 1973., koji će se pojaviti u proširenom izdanju i, suvišno je reći, prodati u golemoj nakladi.
Iako je isti album već reizdan 2007. – kad su Zeppelini održali svoj jedini cjelovečernji povratnički nastup u londonskoj dvorani O2 – ovaj put “trik” je u tome da će se u filmu integralno naći uključene četiri pjesme iz Madison Square Gardena 1973. koje su tada bile samo izdvojen dodatak, cijela, polusatna verzija izvedbe pjesme “Dazed and Confused” (u originalu je trajala “samo” 27 minuta) te produženi bubnjarski solo Johna Bonhama u “Moby Dick”, a sve to i u 5:1 audioremiksu na formatu Blue Raya i DVD-a, s dvije knjige fotografija i replikom omotnice originalnog vinila.
Upravo je Page zadnjih godina s definitivnim reizdanjima svih studijskih albuma Led Zeppelina, na vinilima i na CD formatu, napravio najveći posao za Zeppeline. Bila je to opsežna operacija s podizanjem BDP-a zemalja uključenih u proizvodnju vinila.
Primjerice, kad su na početku serije reizdanja prije par godina objavljena prva tri albuma grupe, sva tri došla su na američku top-10 ljestvicu najprodavanijih Billboarda, a debitantski na sedmo mjesto, iako je u vrijeme izvornog objavljivanja 1969. stigao samo do desetog.
Čitava operacija kuracije ostavštine Zeppelina izvedena je vrlo pažljivo, objavljivanjem dvostrukih i trostrukih albuma s pridodanim neobjavljenim snimkama, u skupim box setovima ili jednostrukim izdanjima kojima je Page još je jednom podignuo spomenik samom sebi i grupi te potvrdili da balon Zeppelina nije pukao niti nekoliko dekada nakon razlaza grupe.
Bez obzira na to što Page doslovno ništa pametno nije napravio od raspada Zeppelina 1980. – izuzev jednog albuma i par turneja s Plantom 1997. i 1998., kad su na početku i kraju turneje posjetili i Zagreb dva puta – i samo se bavi reizdanjima bolje prošlosti, koju su Zeppelini predodredili sve do danas.
Balans buke i akustike
Primjerice, kad vas nakon “Black Dog” na početku četvrtog albuma stigne lavina ritam-sekcije Johna Bonhama i Johna Paula Jonesa, skupa s Pageovim rifom, a onda dohvati iduća pjesma „Rock and Roll“ s jednim od najboljih bubnjarskih otvaranja u povijesti rocka, nije bilo kraja cock-rock sreći, mahanju kosama i vitlanju gitarama pred ogledalom.
Svi, od Metallice, do Aerosmith i Bijelog dugmeta na temelju toga počeli su se baviti glazbom i htjeli biti kao Jimmy Page.
Četvrti album krasio je dobar balans između buke kao nauke i akustike, pa su prekrasna “The Battle of Evermore” (sa sugestivnim vokalima Sandy Denny, jer su Zeppelini znali preuzeti smjernice i od Fairport Convention i Berta Janscha), Stairway To Heaven i patetična oda hipijevštini “Going to California” bile naklon keltskom, a ne samo američkom folku, dominantan na odličnom prethodnom, trećem albumu.
No, od ovih klasičnih hitova još su zanimljivije “Four Sticks”, “Misty Mountain Hop”, kao i završni blues udar “When the Levee Breaks” s jednim od najsemplanijih zvuka bubnjeva unatrag 20 godina.
Kako je Page najavio hip-hop? Kao majstorski arhitekt zvuka, Page je brutalan Bonhamov udar snimio smjestivši bubnjeve u dnu stubišta Jaggerove kuće Headley Grange u Engleskoj, a samo jedan mikrofon na katu iznad njega. I uhvatio prostornost koja i danas, u eri svakakvih tehnoloških čuda, zvuči nedostižno moćno.
Nakon godinu i pol, 1973. izašao je album “Houses of The Holy” na kojem su najviše do tada pokušali proširiti radijus rada i koristiti neočekivane žanrovske predloške. Možda su se opekli u neuspješnoj funk stilizaciji, posveti Jamesu Browneu “The Crunge”, tu je i simpatični reggae „D’yer Mak’er”, par rifoidnih zgoditaka poput “The Ocean” i “Dancing Days”, ali srž albuma nalazio se na drugom mjestu i u drugim pjesmama. Početni epovi “The Song Remains the Same” i “The Rain Song” spadaju u najbolje što su Zeppelini ikad snimili, skupa sa začudnim ambijentom “No Quarter” malo dalje na albumu.
Prvi album avangardnog heavy metala koji su nastavili istraživati na podcijenjenom albumu “Presence” iz 1976., s Pageovim gitarskim orkestracijama u majstorskoj “Achilles Last Stand”.
“Presence” iz 1976. sa svojim cikličkim, motoričkim rifovima jedan je od tamnijih albuma Zeppelina, a Pageove arhitektonske bravure u orkestracijom gitarskih dionica u višeminutnom uvodnom magnum opusu „Achilles Last Stand“, mogla se prije par godina na reizdanju albuma provjeriti i na dodatnom disku s drukčijim miksevima pjesama, kao i do tada neobjavljenu, epsku klavirsku baladu „10 Ribs & All“ koja bi, da je dovršena, bila poveznica između ranije „Stairway to Heaven“ i „All My Love“ s idućeg, zadnjeg albuma Zeppelina „In Through the Out Door“.
Sniman 1979. u švedskim studijima Abbe, album je označio povratak grupe nakon stanke poslije smrti sina Roberta Planta i bio “mekši”, raznovrsniji, s jačim udjelom klavijatura Johna Paula Jonesa. No, snimili su oni tada i par hard-rock bravura, objavljenih već tri godine poslije, kad se 1982. pojavila kompilacija s osam neobjavljenih pjesama „Coda“.
Pioniri world musica
U nedavnom reizdanju na tri diska upravo je “Coda” najviše proširena, pa su uz regularan album išla još dva diska s neobjavljenim studijskim materijalima. Osim klasičnih grupnih blues-rock izleta, do sada neobjavljenih „Sugar Mama“ i „St. Tristan’s Sword“, radikalno drukčije verzije klasika „When the Levee Breaks“ pod imenom „If It Keeps On Raining“ i s još par drukčijih verzija poznatih pjesama, nova „Coda“ okupila je sve nealbumske snimke Zeppelina („Travelling Riverside Blues“, b-stranu singla „Immigrant Song“ „Hey, Hey, What Can I Do“ i „Baby Come On Home“, snimljenu u vrijeme prvog albuma).
Bila je tu i Bonhamova bubnjarska solo-ekstravaganca snimljena u studiju u švicarskom Montreuxu 1976., ali je najznačajnije bilo prvo objavljivanje dviju legendarnih snimki napravljenih 1972. u tonskim studijima u Bombayu u Indiji, s indijskim orkestrom, na kojima pjesme Zeppelina „Four Sticks“ i „Friends“ fizički dokazuju da su se bavili world musicom i prije nego je žanr tako prozvan.
I danas prodaju milijune.
Čak ni vijest o sudskom sporu na kalifornijskom sudu, gdje su se u parnici morali braniti od optužbe da su plagirali pjesmu “Stairway to Heaven”, odnosno pjesmu “Taurus” grupe Spirit, nije pomutila reputaciju grupe koja se već prije susretala sa sličnim optužbama o preuzimanju utjecaja bez adekvatnog navođenja originalnih autora, najčešće tamnoputih bluzmena.
Znajući za dosadašnju odiseju sudskih sporova koje su Zeppelini izgubili – pa su kao koautori himni poput “Whole Lotta Love”, “Baby I’m Gonna Leave You”, “Bring It On Back Home” na CD reizdanjima od 1990. naovamo dopisani Anne Brendon, Willie Dixon i mnogi drugi – nije bilo čudno da su nasljednicima pravih autora isplaćene odštete u milijunima dolara.
Kako onda da pored svega što su prepisali i na što su se naslonili Zeppelinima nije pala s glave kruna rodonačelnika heavy metala i svega teškog u rocku? Mada su i to djelomično čuli od Creama, Jimi Hendrix Experience i Jeff Beck Group?
Ako poslušate “Taurus”, jasno se čuje da je gitarist Jimmy Page doista modelirao početne akorde i ambijent pjesme za “Stairway to Heaven”, ali to opet nije izmijenilo status koji Zeppelini imaju u povijesti rocka. Zato što kad poslušate Taurus, čujete koliko je bolju pjesmu Page napisao na temelju zgodnog instrumentalnog krokija koji je preuzeo.
Možda i zato što je Jimmy Page bio, ironično zvuči, kompletan glazbenik; izvrstan gitarist, autor, ali i aranžer i producent, nedostignuti uzor Gorana Bregovića, koji je iz par izvora i blues tema koje su činile početni repertoar Zeppelina 1968. i 1969., znao sklopiti komparativno bolju pjesmu od komadića koje je pobrao i probrao.
Ali je, dakako, uz pomoć ostalih iz benda znao napisati i dovoljno vlastitih teških komada. No, činjenica je neporeciva; da nije čuo “Taurus”, ne bi bilo “Stairway To Heaven”, kao što ne bi bilo niti mnogih drugih pjesama s prva tri albuma Zeppelina, na kojima su šakom i kapom prepisivali od svojih suvremenika i blues i folk uzora.
I za to su nakon 1990. platili podosta novca, što na sudu, što u izvansudskim nagodbama.
Predstečajna im nije bila potrebna, jer riječ je o jednom od bendova čije su naklade u reizdanjima i današnje zarade veće nego većini glazbenika od prodaje novih albuma.
>> Pogledajte video - Veličanstven oproštaj od Olivera Dragojevića
Za pohvaliti je trud koji je Hrvoje Horvat uložio u ovaj članak.Sjajno !!! Ni ja ne bih bolje ! Eh dragi Hrvoje, u " ono doba" su , kako znaš, žarili i palili " Led Zeppelin"," Deep Purple", " Black Sabbath","Uriah Heep"," The Who"," The Doors"," Santana",.... da ne spominjemo " Genesis"( za mene čudo nad čudima) , "Pink Floyd"," Roxy Music"," Queen"...... nema kraja? Mnoge sam nenamjerno u brzini izostavio..zlatno doba glazbe !!!! A danas !!! Sa časnim izuzecima, gomila smeća koju ne slušam.Rock je gurnut u stranu, imamo neke seksipilne fufice čije pjesme traju 2- 3 mjeseca...pljuc.