S Pecom smo razgovarali između beogradske i zagrebačke premijere filma Zarobljeno vreme kojeg će zagrebačka publika moći vidjeti u MSU 27.11. u 20:30 sati
Iza Vas je bogata karijera čovjeka za kojeg se može reći da je jedan od utemeljitelja glazbenog novinarstva i kritike na ovim prostorima. Kako ste se odlučili za taj posao pogotovo u vremenu “mraka” koji je tada vladao?
- Prije moje generacije postojali su stariji novinari, koji su u okviru svoje moći i datog prostora, na svoj način pratili popularnu i jazz glazbu. Bili su okupljeni oko dvotjednika ''Ritam'' slavnog pjesnika Mike Antića (Novi Sad,1962) u kome su surađivali Dejan Pataković, Gane Milanović, Sveta Jakovljević, Angelo Vlatković i Pero Zlatar, i mjesečnika ''Džuboks'' znamenitog Nikole Karaklajića (Beograd, 1966) gdje su pisali Višnja Marjanović, Borisav Mitrović, Borjan Kostić, Vladan Krasić, Nenad Dukić, Nikola Nešković, Raša Petrović, Darko Šarenac i Toni Nardić... Ja sam počeo u ''Gongu'' 1967. gdje su me odveli Dušan Prelević i Vojkan Borisavljević. Nemojte gubiti iz vida ulogu ''Pop Expresa'' Darka Stuparića (Zagreb 1969) koji je bio veoma važan sa svojim autorima: Veljko Despot, Ranko Antonić, Mirko Klarin, Arsen Dedić, Siniša Škarica, Toni Nardić, Darko Glavan... Vjerojatno pripadam pokoljenju koje je prvo dobilo novu šifru ''rok kritičari'' a odnosila se na Dražena Vrdoljaka, Darka Glavana, Ognjena Tvrtkovića, Antu Batinovića, Hidu Biščevića, Petra Lukovića... Istovremeno imate pionirsku generaciju radijskih voditelja s neopisivo važnom rolom: Fran Potočnjak, Nikola Nešković, Miljenko Jelača, Vojo Šiljak, Mića Ilić, Zoran Modli, Sloba Konjović, ekipa Radio Novog Sada (Mića Jokić, Vito Simurdić, Karolj Kovač, Bogica Mijatović, Anđelko Maletić), Marko Janković, Ivica Balent Tratinčica, Želimir Altarac- Čičak, Majda Santini... Bez tog ambijenta i socijalnog značaja koju je nova glazba nosila sa sobom mi ne bismo imali nikakvu šansu. Hoću da kažem, ja sam jedan od profitera iz tog vremena. Bio sam na dobrom mjestu i u dobrom društvu.
Džuboks je svakako tema koja se ne preskače, novina na kojoj su generacije educirane o suvremenoj glazbi. Čini se da je knjiga spala na dva slova, Zlatko Gall i Vi?
- Ne bih se složio sa tom procenom. Ostalo je mnogo njih, ali na različitim pozicijama. Pišu knjige, svedoče, pomažu, rade, prate...Od Petra Janjatovića, Mome Rajina, Dragana Kremera, Saše Žikića, Hrvoja Horvata, Amira Misirlića, Dragana Ambrozića, Aleksandra Dragaša, Vesića, Ivačkovića, Popovskog, Žikice Simića, Tarlaća...do njihovih naslednika. Mi stariji imali smo svoje vreme, ali smo nažalost nepravedno ostali bez Vrdoljaka, Glavana, Branka Vukojevića i nedavno Ante Perkovića koji su mogli još toliko toga.
Poznata je činjenica da ste dobrim dijelom sudjelovali i u kreiranju tada najvećeg r’n’r happeninga Dugmetovog koncerta Kod Hajdučke česme. Koliki je to bio izazov u to vrijeme, to je za mnoge i danas ne dosanjani san?
- Ja sam, ponavljam imao sreće. Iskustvo koje sam pokupio obilazeći najveće evropske festivale s kraja šezdstih i početka sedamdesetih, iskoristio sam da budem od pomoći u pravljenju jednog velikog događaja i taj događaj se desio na način koji je mnoge iznenadio. Neki dan sam naišao na zapisnik sa gradskim zelenilom načinjen poslije koncerta u Košutnjaku. Jedina šteta su bile dve polomljene mladice i četiri metra žive ograde. A korist je bila nemjerljiva: odjednom su se u potpunosti otvorili do tada zatvoreni medijski prostori i ozbiljno počelo da se gleda i računa sa vrijednostima nosilaca zajedničke scene. To je nemerljiv rezultat tog koncerta.
Što mislite o dosezima današnje glazbe i na ovim prostorima i na svjetskoj sceni?
-Najbolju procjenu današnje glazbe mogu da daju korisnici, mladi koje rastu uz nju. Mi smo stasavali u drugim okolnostima, drugačijem zajedničkom prostoru i znamo šta je s tom glazbom tu napravljeno i kakav je trag u našim životima ostavila. Ne zaboravite da je ta scena, početkom osamdesetih smatrana za jednu od najboljih ne samo u Evropi. Nesretne devedesete su glazbu i glazbenike s ovih prostora usmjerile i do adresa do koje smo ranije držali sa strahopoštovanjem. Bregović, No Smoking Orchestra, Oliver, Zdravko, Amira Medunjanin, Vlatko, Miroslav Tadić, Gibonni i drugi nastupaju od sidnejske opere, pariške Olimpije, londonskog Royal Albert Halla preko Carnegie Halla u Njujorku do stadiona u Južnoj Americi. Ne samo za publiku nove i starije dijaspore, već su postali punopravni dio svjetske glazbene raspodjele.
Zarobljeno vrijeme je film o Vama, ali i ponajvećim autorima ovih prostora, road movie kojeg je Milan Nikodijević sjajno upakirao. Doživljavate li ga kao svojevrsnu nagradu za životno djelo?
- Stid me je pomalo. Mnogi su prije mene zalužili takvu nagradu, ali sam ja preživio. Film je Milanovo djelo izraslo iz snimljenog materijala za TV seriju koju smo dvije i pol godine radili po zajedničkom emotivnom zavičaju. Ja sam rođen u Beogradu, ali sam u Skopje vodio 23 sastava u programu ''Skopje, volimo te'', u Zagreb 17 grupa u pothvatu ''Bolje vas našli'', Crna Gora je zanimljiva zbog svojih autora i jedne lične neostvarene želje, u Split sam vodio program od 5 sastava, u Sarajevu rastao i učio, u Ljubljanu sedamdesetih dovodio beogradske grupe na BOOM festival... To je dio biografije od koje ne mogu pobeći i da hoću.
