Hrvatska slikarica Nasta Rojc nepravedno je nepoznata u europskim okvirima. Novi strip o njezinu životu, dvojezična grafička mapa “Nasta Rojc: Ja borac” (na hrvatskom i engleskom jeziku) za koju je vizualni dio priredila umjetnica Ana Mušćet, a scenarij napisala povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač, mogla bi to promijeniti. Nastavak je to projekta Runaway Art zagrebačkog MSU koji s ciljem popularizacije suvremene umjetnosti objavljuje stripove koji tematiziraju opuse hrvatskih umjetnika, u ovom slučaju Naste Rojc, a prati ga i izložba koju se u MSU može razgledati do 3. ožujka.
Na brak pristala zbog ateljea
Leonida Kovač autoritet je na području lika i djela Naste Rojc kojom se bavi od 80-ih. Tekstualni dio bazirala je na neobjavljenoj autobiografiji slikarice “Sjene, svjetlo, mrak” te zapisima nastalima nakon Drugoga svjetskog rata i njenim pismima s putovanja po Škotskoj i Engleskoj – materijalima koje je dobila na uvid i korištenje ljubaznošću dr. Josipa Kovačića i Elene Puškarsky u čijem su se vlasništvu nalazili. Tako doznajemo da je Nasta još kao djevojčica zavoljela samokres, puške i gusle. Borila se protiv konvencija, ušla u lažni brak, voljela žene, pomagala antifašističku borbu...
– Tekstualni dio stripa sadrži citirane rečenice Naste Rojc, usredotočuje se na društvene probleme kojih je bila svjesna i s kojima se suočavala. Posrijedi su različiti oblici normaliziranog strukturalnog nasilja. Sto godina nakon nastanka njezinih zapisa ti su problemi u našem društvu još uvijek aktualni – kaže Leonida Kovač dodajući da pretpostavlja da bi i današnjicu Rojc komentirala isto onako kako je vlastitu sadašnjost 1928. prikazala na slici “Naše doba”.
Nasta Rojc rođena je u Bjelovaru 1883. u bogatoj obitelji austrougarskog predstojnika Odjela za bogoslovlje i nastavu Milana Rojca. Već u mladim danima borila se s vlastitim željama i očekivanjima drugih. Studij slikarstva počela je u Zagrebu kod Otona Ivekovića, nastavila u Beču i Münchenu, a 1926. njezina izložba u londonskoj Gieves Art Gallery dobila je pohvalne kritike. Nije se identificirala s ustaljenim predodžbama građanske ženstvenosti – slikala se u odijelima, s puškom. Voljela je žene i ne bi to bilo bitno spominjati kada se piše o njenoj umjetnosti da ta činjenica nije potpomogla njezinu marginaliziranju i manjku valoriziranja njena rada.
– U djetinjstvu roditelji su je poslali u uršulinski samostan da bi stekla obrazovanje “kakvo priliči mladim damama iz viših društvenih slojeva”. Piše da je sa sedam godina “odbacila nauk o Bogu”, užasavala se dogmi, klerikalizma i licemjerja koje ono implicira. Piše kako je željela učiti, biti samostalno, misleće i slobodno ljudsko biće, pomagati drugima i biti korisna članica društva – govori Leonida Kovač. Najprije je htjela postati arhitektica, ali je shvativši da žene ne pripuštaju tom poslu, odlučila postati slikarica. Jednako tako pomirivši društvena očekivanja i želje oca, pristaje na brak s kolegom slikarom Brankom Šenoom prema kojem, evidentno je iz pisama, nije osjećala ljubav.
– Govorimo o početku 20. st., vremenu kada nigdje u Europi, pa tako ni u Hrvatskoj, žene nemaju pravo glasa. Status neudane žene u takvom rigidnom patrijarhatu smatrao se nedoličnim. Nasta neprestano pregovara s ocem. U zamjenu za dopuštenje da se umjetnički obrazuje ona pristaje pojavljivati se na primanjima na kojima bi trebala upoznati potencijalne ženike, koje sve odreda odbija. Po završetku studija slikarstva sklapa nagodbu s ocem koji će joj u zamjenu za stupanje u brak radi javnog mnijenja pomoći da dođe do ateljea. Ona tu trgovinu opisuje u autobiografiji i svoj brak naziva lažnim. Slikar Branko Šenoa bio je njezin prijatelj iz rane mladosti, a iz autobiografije doznajemo da joj je, kada je god to bilo potrebno, glumio zaručnika – kaže Kovač.
Njena prava ljubav bila je Alexandrin Onslow koju je skupa s još nekoliko britanskih sufražetkinja, među kojima i Veru Holme, upoznala na ljetovanju na Jadranu nakon Prvog svjetskog rata.
– Onslow je kao članica Scottish Women’s Hospitals, organizacije za pomoć ranjenicima, bila na solunskom bojištu. Iz Britanije se preselila u Zagreb 1926. i s Nastom Rojc živjela u njihovoj kući na Rokovu perivoju br. 6 do svoje smrti 1949. – otkriva Kovač dodajući da je Rojc bila gorljiva pobornica antifašističke borbe, no nakon rata doživjela je i veliko razočaranje.
Gnušala se nacizma
– Gnušala se i austrougarske vladavine i diktature kralja Aleksandra, a posebno nacizma i ustaškog režima. Za Drugog svjetskog rata ona i Onslow pomagale su partizanima te zbog toga završile u ustaškom zatvoru, odakle su nakon nekoliko mjeseci, teško bolesne, zbog nedostatka dokaza puštene. No u zapisu iz 1947. kaže da je isti ustaša koji ih je istjerao iz vlastite kuće nakon oslobođenja postao funkcioner nove vlasti – kaže povjesničarka umjetnosti.
Bila je ispred svojeg vremena, pokazivala iznimnu građansku hrabrost i nesebičnost te 1927. osnovala i Klub likovnih umjetnica. U pitanju je iznimna slikarica, no njena djela 80-ih javnosti su bila praktički nedostupna zato što se, kaže Kovač, zbog strukturalne mizoginije i seksizma koji je prisutan i u akademskim disciplinama kao što je povijest umjetnosti žensko stvaralaštvo smatralo manje vrijednim. Kakav je njen status danas?
– Tijekom zadnjih dvadesetak godina promjena paradigme u povijesti umjetnosti osjeća se i u hrvatskoj historiografiji umjetnosti. Opus Naste Rojc se revalorizira. Od 1997. do danas priređene su tri velike izložbe njezinih radova i objavljeno je nekoliko znanstvenih studija koje na drugačiji način čitaju njezin opus.
Svakog suradnika bandita treba u zatvor.