Od srijede, Hrvatska ima čak sedamnaest dobara na listama nematerijalne kulturne baštine koja se nalazi pod zaštitom UNESCO-a! Međuvladin odbor za nematerijalnu baštinu koji je zasjedao u dalekom Port Luisu na Mauricijusu donio je odluku da se na Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva uvrsti i međimurska popevka – tradicijski napjev Međimurja, ali i umijeće suhozidne gradnje.
Međimurska popevka na prestižni je popis ušla kao samostalna hrvatska nominacija, dok je suhozidna gradnja ušla kao višenacionalna nominacija koju su uz Hrvatsku, poduprle i Cipar, Francuska, Grčka, Italija, Slovenija, Španjolska i Švicarska.
Čekali kao napete puške
Predstavnici Ministarstva kulture, i to pomoćnik ministrice Davor Trupković i voditeljica Službe za UNESCO i glavna tajnica Hrvatskog povjerenstva za UNESCO Rut Carek, kao napete puške čekali odluku odbora koja je za Hrvatsku bila više nego pozitivna.
Što se međimurske popevke tiče, tako su uvaženi višegodišnji napori i to prvenstveno iz Međimurja koje je iznimno ponosno na svoju jedinstvenu i prebogatu glazbenu baštinu koju je i izvan hrvatskih granica, između ostalih proslavila i velika pjevačica Elizabeta Toplek zvana teta Liza ali i mnoge druge pjevačice, pjevači, instrumentalisti i stručnjaci, počevši od akademika Vinka Žganca koji je prvi na znanstveni način pristupio međimurskom narodnom blagu.
Uostalom baš je Žgančeva zbirka “Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja” objavljena 1916. godine u Zagrebu bila od iznimne važnosti kada se po završetku Prvog svjetskog rata odlučivalo kome će pripasti Međimurje pa se može zaključiti da su baš međimurske popijevke omogućile pripojenje tog melankoličnog kraja između Mure i Drave Hrvatskoj. Uporni Žganec, koji je jedno vrijeme bio i župnik u Dekanovcu, gdje je upoznao još jednog poznatog i svestranog Međimurca Florijana Andrašeca, za svog je života prikupio na tisuće narodnih pjesama iz Međimurja te je bio jedan od najgorljivijih pobornika priključenja Međimurja Hrvatskoj i jedan od najistaknutijih protivnika ushuktale mađarizacije Međimurja.
O ljepoti međimurskih narodnih popijevki stoga se govori već desetljećima, a među onima koji su se inspirirali njihovom izuzetnošću su bili i glazbenici iz drugih područja kao što su to primjerice Goran Bregović ili pak grupa Azra, a međimurske pjesme se nalaze i na repertoaru opernih diva kakve su Ruža Pospiš Baldani (koja je međimurske pjesme snimila u suradnji s Boškom Petrovićem), Božena Glavak ili pak slovenska mezzosopranistica Marjana Lipovšek. Međimurska popevka je službeno upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske još 2013. godine.
Na nominaciji za upis na listu UNESCO-a počelo se intenzivno raditi 2016. godine, i to uz stručnu preporuku Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu. Nominacija je pripremljena u suradnji sa stručnjacima, i to poznatom kantautoricom i književnicom rodom i Međimurja dr. sc. Lidijom Bajuk, dr. sc. Nailom Ceribašić i dr. sc. Tvrtkom Zebecom te uz podršku lokalne zajednice i većeg broja ustanova s područja Međimurske županije, koja se i sama založila za promicanje međimurske popevke kao iznimnog kulturološkog brenda.
“Međimurska popevka sastoji se od stihova koji se pjevaju na melodiju (vižu) oblikujući pjesmu (pesem). Prema starosti stihova i prema metričkoj strukturi melodije, napjevi se mogu grupirati u starije i u novije napjeve, a po oblikovno-stilskom i motivsko-tematskim obilježjima na epske i lirske pjesme. Ova živa glazbena tradicija važan je čimbenik društvenog povezivanja i dio obiteljskih i prijateljskih okupljanja Međimurki i Međimuraca”, ističu u Ministarstvu kulture, koje se očito već izvještilo u uspješnim nominacijama hrvatskih kulturnih dobara na UNESCO-ove popise.
Što se tiče umijeća suhozidne gradnje, ono je upisano u Registar kulturnih dobara RH 2013. godine. Krajem 2015. i početkom 2016. godine započela je međunarodna inicijativa za izradu nominacije prema UNESCO-u. Koordinator ove međunarodne nominacije bio je Cipar, dok je glavni hrvatski koordinator za izradu nominacije bila Udruga 4 grada Dragodid.
U Ministarstvu kulture objašnjavaju da je suhozidna gradnja (gradnja „u suho“) u užem smislu riječi umijeće izrade konstrukcija od kamena bez upotrebe vezivnog materijala, te se odnosi na zidanje lomljenim kamenom s minimumom obrade ili bez obrade, a kao širi pojam može obuhvatiti i polaganje kamenih opločenja i pokrova te gradnju inženjerskih građevina klesanim kamenom bez upotrebe veziva.
Karakterističan proizvod suhozidne gradnje tzv. suhozid (gromača, međa, mocira, mocir, masiera, redina, prizida, zid, mrtvi zid, mrtvi mir...), koji se u različitim oblicima pojavljuje duž cijelog prostora jadransko-dinarskog krša i snažno karakterizira njegov krajolik, a drugi su karakterističan proizvod manji objekti različitih namjena.
Galerija - Klesarska škola na Braču
Udruga Dragodid osobito je ponosna što je u procesu dobivanja nominacije dobila i pismene suglasnosti od ljudi koji su i dalje majstori suhozidne gradnje a te su suglasnosti dobili iz Betine, Malog Lošinja, Rudina, Vela Luke, Nerežišća, Pakoštana, Raba, Cresa, Milne, Hvara, Oliba, Praputnjaka, Nerezina…
Nije to birokratska vježba
Tako su iz te udruge na svojim stranicama naglasili da dobivanje UNESCO-ove zaštite nije “neka akademsko-stručna birokratska vježba u taksonomiji kulturne baštine, već priznanje šireg društva da je pogriješilo. Da je zanemarilo i dopustilo da nam zaborav oduzme nešto veoma važno. U slučaju vještine suhozidne gradnje, sam temelj nekadašnjeg opstanka na škrtom kršu, temelj koji nam u nesigurnoj budućnosti možda može ponovno zatrebati. Koji nam već sada treba kada otkrijemo da turiste više ne zanima samo ležanje na plaži nego i cijeli kulturni krajolik, ‘duh mjesta’ koji očekuju u njezinoj pozadini”.
>> Pogledajte izložbu japodske kulture
Ali u slavonini bećarac postaje opasan za pjevanje.