Posao jedne ruke senzualan je. Uključuje kvalitetan papir. Po mogućnosti sasvim ravan, standardne dimenzije A4. Načet, zgužvan ili onaj s ušima, predznak je potencijalnog zastoja. Ako je posrijedi spisateljska blokada, dolazi u obzir i drukčija vrsta papira ili čak bloka sa zanimljivim koricama. Ipak prednost imaju nevesele korice, kako ne bi uzburkale ionako ustaljene, odležane emocije. Najbolje su tvrde korice jer nagovješćuju da će unutra biti zabilježene nekakve solidne misli.
Odabir pisala intimna je stvar. Nalivpero, težina i boja koja izlazi iz njegova vrha moraju biti u korelaciji s osjećajem trenutka. Možda je on zelene, a moguće i svijetloplave boje. Ne daj Bože crne. Zapravo nije toliko stvar boje koliko truda. Truda iz zgloba ruke. Ako je trud lišen očekivanja, valja prijeći na kemijsku olovku koja je pak krajnje laka, pristupačna i nadasve jednolična. I jedno i drugo može stvoriti riječi kakve-takve punine. Bilo kako bilo, posao jedne ruke senzualan je, tih i intiman.
Katkad se posao brže obavi dvjema rukama. Kada one klize po tipkovnici, čini se da svaki posao nestaje i nastaje u hipu dok se ne stvori hrga. Hrga misli nekog ljudeskare. Tada nema zastajkivanja. Nema odugovlačenja. Nema premišljanja. Ako ga je i bilo, nije zabilježeno.
Znao je i Michael jednu takvu ljudeskaru kojemu su ruke donijele slavu. Poznat je u narodu i time je poznat mnogima. Ispočetka je bio zanatlija. Polirao je drago kamenje i proizvodio ogledala. Bio je vješt u posuđivanju novca i ulagačkim pothvatima. Imao je doduše i neka lijeva ulaganja, pretrpio je gubitke, ali, u konačnici, nedovoljno da posustane. Prije svega zato što je imao ideju koja mu je nadošla zrakom svjetlosti.
”Partneri, suradnici po novcu nevaljana su pokretnina,” govorio je Michael kojeg su prijatelji zvali Majkl. “Kvarljiva” – naglasio je i dodao: “ljudi su osobito kvarljivi kada se novac rasipava nenamjenski. Navodno je takav bio Gutenberg. Pod tom je osnovom on od svojih poslovnih orijaša dobio zahvalnicu. Zanimljivo je kako jedno HVALA označava suprotno od onoga što mu je namjena.”
Volio je ponavljati riječi koje su mu predstavljale problem, a koje bi istovremeno kod drugih izazivale stidljivi smijeh. Nj, lj, đ, dž i hvala – smiješno je izgovarao kao Australac. Nije bio autohtoni, već lički Australac. Kao takav, volio je završiti priču onda kad bi njemu odgovarao kraj pa je, ne mareći o sugovornicima, bez pardona, nastavio o Gutenbergu. “Krenuo je dalje. Životario je. Naposljetku je surađivao s crkvenjacima koji su priznali snagu njegova izuma. Dobivao je raznoliku potporu od kojih su najzanimljivije dvije tisuće litara vina bez poreza. Petsto pedeset i devet godina poslije, koliko je okvirno prošlo od Gutenbergova vremena, vino bez poreza je i dalje premija.” Tomu su se svi folklorno nasmijali, jer su tako završavali Majklovi monolozi koji su se održavali uz karoseriju i miris benzina.
Majkl je bio autolimar. Pratio ga je glas vrhunskog majstora. Njegova je radionica bila smještena u rezidencijalnom dijelu županije, svega nekoliko kilometara od glavnog grada. Ljudi su mu voljko dolazili, gotovo izletnički, kako bi čuli neku zgodnu priču jer je svaka kuća na periferiji imala jednu grandioznu i nekoliko manjih priča da podupru onu glavnu. Majklova se isticala u odnosu na Radovanovu i Ivičinu jer je uključivala i Brinje i pretke i tradicionalno izbjegavanje služenja vojnog roka.
Radovan je, isto tako, bio zanatlija koji je, doduše, popravljao tenkove za JNA. Dobro mu je išlo. JNA je plaćala patuljke koji su krasili prednje i stražnje dvorište te šaroliko cvijeće što se pokazivalo s dvaju balkona njihove dvokatnice. Žena mu nije radila. Radila je, rekla bi ona, ali se to nije vidjelo na odresku papira. Kako se bližila Radovanova mirovina, tako su patuljci, koje je uglavnom ona nabavljala, bivali sve tužniji. Kao da su pretkazivali nesreću. I doista su to na koncu učinili. Dogodilo se to tada kada je Radovan, koji inače vrsno barata i pištoljima, dobio u ruke jedan koji ga je potpuno unezvijerio. On je, iz zezancije ili neuspjelog pokušaja servisiranja, uperio pištolj u čovjeka i – propucao ga. Mirovina mu je počela smrću. Smrću čak dva čovjeka jer mu je nedugo nakon toga umrla žena. Kažu da je umrla od tuge.
Ivica, kao čovjek koji također živi od svojih ruku, kupio je Yamahu kako bi zaveo mladu, netom rastavljenu majku hoteći joj pokazati svijet. Yamahu su umirovljenici poput Radovana izgovarali Vamaha. S Vamahom je Ivica svojoj budućoj ženi pokazao dobar dio kopnene Italije i Korziku. Vratili su se s putovanja i zasnovali peteročlanu obitelj. Uhodanoj se obitelji idila ugasila kada je sin jedinac poginuo od te proklete Vamahe.
Majkl, čija se kuća proteže u neprekinutom nizu od Radovanove i Ivičine, imao je nešto svoje i dio naslijeđene priče. Otac mu je prebjegao u Australiju kako bi izbjegao služenje u vojsci pedesetih godina prošlog stoljeća. Ondje je upoznao domorotkinju koja mu je izrodila sina. Kao pravi Ličanin odlučio joj je pokazati rodni kraj i okrupnjati ono što su mu njegovi ostavili na korist. Zemlja ih je dovela u predgrađe. Ondje je naučio sina koristiti se onime što mu je dano rođenjem – rukama. Majkl je radio s ocem, uz oca, dok jednoga dana i njemu nije došao poziv za vojsku. Ćaća je potom sredio stvar. Poslao je sina ženinoj sestri koja se pak udala u Ameriku.
Dok je Majkl letio preko bare, upoznao je Ukrajinku Mischu. Zvao ju je onako kako se čita – Miša. Mišin je otac slao svu svoju djecu na zapad, a ona je ostala zadnja. Pred nju je na aerodrom došao treći, najmlađi, brat. To dvoje najmlađe djece bilo je otpisano. “Mlađi, tupaviji” – govorio bi Mišin stari, a ona bi to prepričavala Majklu. I njih se troje nekako našlo. S time da se Majkl isticao. Imao je određenu dozu egzotike u sebi. Zluradnici bi rekli da je intrigantan na mater. Prijateljstvo koje im je nadošlo zrakom svjetlosti odlučili su, kao i mladost i tupavost, iskoristiti kao premiju.
Kada se nakon nekoliko godina vratio kući, bio je drukčiji. Imao je što pričati, ali Mišu nije spominjao nikome. Spominjao je San Francisco kasnih osamdesetih godina. Razglabao je o tome kako ljudi tamo žive, kako provode dane, kako izgledaju – i oni i ulice. Pričao je o Mostu i Alcatrazu. O okusu pohanog krokodila. O njoj i o slobodi koja dođe s nenamjenskim rasipavanjem mladosti nije govorio. Umjesto toga provodio je dane slušajući sjećanja krnjavog Radovana i ozeblog Ivice. Povezivala ih je međa, sjeta koja se s godinama nataložila i talent korištenja ruku, pa čak i jedne ruke da bi se obavio kakav-takav posao.
Majklova se sjeta razlikovala utoliko što nije uključivala tragediju koliko produljeno očekivanje. On se, naime, nikada nije ženio. Miši je pisao pisma godinama nakon doba zajedničkog uživanja. U tvrde je korice bilježio sve ono što joj se nije usudio napisati: nije bolovao od blokade, već od opreza. Pisao je o svemu što joj nije stigao izgovoriti. Pribojavao se njezina zahvaljivanja. A ona je sva pisma završavala na isti način – “s ljubavlju, M.”, što mu je davalo nadu da će je tim poslom jedne ruke kad-tad pridobiti u predgrađe. Na kraju krajeva, oni nisu bili poslovni orijaši, već predani ljubavnici.