Kako to obično u životu biva, baš u trenutku kad sam i sam posegnuo za savjetom psihijatra, svećenika, sestre, onih kojima sam povjerio problem s kojim sam se u jednom trenutku hrvao, nazvala me Lada Kaštelan i rekla mi da je napisala tekst za koji misli da bih ga baš ja mogao prepoznati, razumjeti i osjetiti. Bio je to tekst koji se bavio svijetom psihijatara, psihologa, ljudi upućenih na liječenje tuđih duša, a čije su duše također izranjavane životom. Tekst me zaokupio na prvo čitanje, i sadržajno i formalno – objašnjava Zrinko Ogresta kako je došlo do nastanka njegova novog, hrabrog i neobičnog filma “Projekcije” koji se počinje prikazivati sljedeći tjedan. Film govori o seansi nekoliko psihijatara zatvorenih u jednoj prostoriji, što se ne smatra osobito “filmičnim”, ali je Ogresta našao način kako premostiti taj problem.
Film je neka vrsta eksperimenta, u cijelosti snimljen subjektivnim kadrovima. Sugerirate li njima neke druge narativne tijekove od onih koji su u pravom planu?
– Subjektivni kadar, dakle motrište onoga koji prizor gleda, prije svega je “doživljajni” izbor. Od početka mi se nametnulo da je ovakav film bespredmetno raditi iz neke “objektivne” vizure, s kamerom koja zbivanje bilježi “sa strane”. Kadrovi “Projekcija” nemaju prvotnu zadaću opisivati tijek radnje, već nam stvoriti dojam da smo i sami, kao gledatelji filma, dio grupe o kojoj se u filmu radi, dio tog kruga u kojemu protagonisti sjede. Osmišljavanje i ostvarivanje svakog tog pojedinačnog subjektivnog kadra, ma kojega lika, bio je jedan od najdelikatnijih trenutaka u stvaranju ovoga filma. Tražio je vrlo osobitu koncentraciju, prije svega moju, a zatim snimateljsku, interpretativnu. Kad kažem interpretativnu, pri tom mislim i na interpretaciju glumaca, ali i na interpretaciju snimatelja odnosno snimateljice (Branko Linta i Tamara Cesarec) koji su u svakom trenutku trebali osjetiti bilo svakog pojedinačnog lika i pokretom kamere sugerirati njegovo ponašanje, što, gdje i kako pojedini lik nešto u određenom trenutku vidi. Niz pojedinosti morao se dogoditi u svakom od njih pojedinačno da bi on bio “živ”, ljudski, a ne samo mehaničko bilježenje onoga što se vidi.
Misao je filma da ljudi žele biti vođeni i da su bez vođa izgubljeni. U kojim vas segmentima života ta činjenica posebno smeta?
– Iščitali ste jednu od metafora filma, meni blisku. Čini mi se da nije i jedina. Kad me pitate u kojim mi segmentima života ta činjenica osobito smeta, pomišljajući pri tom na našu stvarnost, odgovoriti mogu jednom Goetheovom misli koja je, čini mi se, simptomatična upravo za nas Hrvate danas: za stado, dakako, nije dobro ako mu je pastir ovca.
Film je ovih dana prikazan grupi psihijatara. Što se željelo postići tom pretpremijerom i kakve su bile reakcije bile?
– Posebna projekcija “Projekcija” za psihijatre i psihologe u prepunoj dvorani Branimir centra u Zagrebu sigurno je jedan od najosobitijih i najljepših doživljaja u mom životu. Redovito sam se sa svojim dosadašnjim filmovima susretao s novinarima, kritičarima i publikom na otvorenim razgovorima o filmu. Ovako temeljito, raznovrsno i aktivno praćenje filma, međutim, nisam često puta do sada doživio. Recepcija i doživljaj filma pojedinih ljudi bliskih psihijatrijskoj znanosti bili su mi doista fascinantni. To su, znate, oni trenuci kad vam takav gledatelj jasno razloži pojedinu situaciju ili postupak u filmu koju vi kao autor nerijetko napravite impulzivno, gotovo nagonski.
Ne snimam komedije koje su u nas predodređene za dobru gledanost
Jeste li bili razočarani što u Puli žiri nije prihvatio film kako ga je prihvatila mahom sva filmska kritika?
– Doista ne znam kakav je dojam moj film na žiri ostavio, znam samo da ga nisu nagradili. I, vjerujte mi, beskrajno sam im na tome zahvalan. Ničim ne bih mijenjao činjenicu da u svom opusu imam i film koji su ovdašnje nagrade posve zaobišle, a koji je istodobno tako zdušno prihvaćen od struke i filmske kritike. Nadam se da će ga prihvatiti i publika.
Kakvu gledanost očekujete?
– Gledanost je rastezljiv pojam. Ne snimam komedije koje su u nas u načelu predodređene za dobru gledanost. Međutim, snimam filmove koji imaju svoju publiku i čiji je broj, ne bih želio da ovo zazvuči neumjesno, vrlo respektabilan. Prije samo nekoliko dana jedna filmska kritičarka iz Beograda postavila mi je pitanje kako doživljavam činjenicu da je moj film “Tu” na YouTubeu pogledalo više od milijun ljudi. Uopće nisam za taj podatak znao! Prema tome, želim vjerovati da će i “Projekcije” skupiti tolik broj. Dakako, ne u kinima, ali za sve moje filmove vrijeme je jako dobar saveznik.
pitao bi željku ogrestu ko je kod njih u obitelji pastir a ko ovca-