Nakon što su bivše i sadašnje studentice Akademije dramskih umjetnosti izašle se svojim pričama o seksualnom zlostavljanju za vrijeme studija, pokret “Nisam tražila” okupio je brojne žene sa sličnim iskustvima, a na sve je reagirala i tadašnja dekanica ADU Franka Perković Gamulin s kojom smo razgovarali o posljedicama i reakcijama na događaj koji je obilježio godinu na izmaku.
Pokret “Nisam tražila” obilježio je 2021. Kako danas gledate na te događaje?
Bez obzira na to koliko je čitava situacija bila (a i danas je) mučna, bilo je krajnje vrijeme da se taj dugo prešućivani problem otvori. Kao i u svemu, društvo ne može naprijed bez suočavanja i ozbiljnog razgovora o najtežim temama, a ovo je jedna od njih. Zahvalna sam kolegicama iz Srbije i Bosne i Hercegovine koje su prve javno istupile i potakle val prijava. Problem smo, kao što sam rekla, tek otvorili, razgovore smo tek započeli, formalna regulativa u smislu internih procedura prevencije i sankcioniranja kaska, ali polako nastaje… Trebat će još puno vremena da se neka općeprihvaćena, normalizirana ponašanja u široj javnosti prepoznaju kao problematična i neprihvatljiva, no mislim da smo na dobrom putu.
Jeste li zadovoljni reakcijom društva na vaš istup?
Pozitivno me iznenadila snažna podrška mnogih mojih kolegica i kolega, studenata, nastavnika drugih fakulteta i javnosti. Izvjesno je da je većina ljudi svjesna problema i nužnosti promjena tradicionalnih paradigmi obilježenih tabuima i šutnjom. Javilo mi se mnogo žena, odraslih u najrazličitijim socijalnim okolnostima, pripadnica različitih generacija, koje su sa mnom podijelile svoja iskustva. Bez obzira na to gdje, kako i što im se točno dogodilo, niti jedna nije osjećala da može ili ima kome, prijaviti zlostavljanje. Sve do jedne ističu društveni kontekst koji ih je u tome sprečavao i nametao osjećaj krivnje i/ili srama.
Jeste li doživjeli negativne reakcije?
Nisu svi sretni s činjenicom da se o ovoj temi otvoreno razgovara, pa sam, očekivano, doživjela i neke ružne reakcije, komentare, prijetnje pa i sudske tužbe. Kažem “očekivano” jer jedan dio prijavljenih osoba ni danas ne vidi problem u svom ponašanju, ne razumije ili poriče traumu osobe nad kojom je počinjeno nasilje, dapače, sebe pozicionira kao žrtvu. Susreti s takvim osobama, manipulatorima potpuno lišenima empatije, za mene su najodvratniji, možda i najšokantniji dio ovog procesa.
Kakve su bile reakcije žrtava zlostavljanja?
Za osobe koje su doživjele zlostavljanje prijava je istovremeno oslobađajuće i traumatizirajuće iskustvo. Osobno sam razgovarala s tri prijateljice i koliko god da im je laknulo kad su svoju traumu s nekim podijelile, toliko su skeptične prema sustavu i zakonodavstvu.
Kako se sve to odrazilo na ADU?
ADU je nažalost postao zaštitni znak hrvatskog dijela inicijative Nisam tražila. To je teška situacija za svaku instituciju, pogotovo obrazovnu. Imali smo velik broj prijava, pa bez obzira na činjenicu da se one većinom tiču bivših generacija nastavnika i studenata te da se ne odnose na najteže oblike seksualnog zlostavljanja (silovanja i pokušaja silovanja), zbog naše otvorenosti da o svim prijavama jasno medijski komuniciramo, ADU je i dalje u fokusu kad se radi o ovoj vrsti nasilja. Ne mogu reći da me to iznenadilo, od početka mi je bilo jasno da kao dekanica moram izabrati između opcije institucionalne šutnje maskirane u formalna priopćenja i potpuno otvorene komunikacije s javnošću i bila sam svjesna mogućih posljedica. Kako je problem seksualnog nasilja najuže povezan sa šutnjom, procijenila sam da je moja odgovornost govoriti. Mislim da su mnogi prepoznali Akademiju kao jednu od malobrojnih institucija koja je dovoljno hrabra da se suoči s problemom koji nije ekskluzivno već mnogo šire. Mislim da je situacija puno zdravija nego prije godinu dana.
Je li bilo još prijava?
Dvije nove prijave ne vesele, ali činjenica da se žrtve odlučuju na prijavu govori o tome da smo uspostavili dobar sustav rješavanja ovakvih situacija, da su studentice i studenti to prepoznali i da su spremniji aktivno se uključiti u ove procese. Dva Akademijina tijela – Radna skupina za prikupljanje prijava i Povjerenstvo za utvrđivanje činjenica i dalje su aktivna i rade vrlo odgovorno, predano i temeljito. Dok se provode predviđeni postupci utvrđivanja činjenica o novim prijavama, troje je nastavnika suspendirano iz nastave. Mislim da novi dekan, prof. Davor Švaić, kvalitetno i promptno reagira i dobro surađuje sa studentima i tijelima Akademije koja se bave ovim problemom.
Kakvo je stanje na ADU danas?
Čini mi se da je Akademija vrlo dobro prebrodila protekle dvije, vrlo burne i izazovne, godine obilježene COVID-19, potresom, prijavama za seksualno uznemiravanje. Nastavu smo gotovo sve vrijeme održavali kontaktno, naše umjetničke kazališne, plesne i filmske ispitne produkcije izvođene su u jednakom opsegu kao i prije. Uz postojeće programe razvijamo nove – pripremamo diplomske studije gaminga, scenografije i kostimografije, a u suradnji s FDU (Beograd) i ASU (Sarajevo) združeni studij Nove medijske serije. Razvijamo i programe cjeloživotnog učenja za deficitarna filmska zanimanja. Imamo puno kvalitetnih razvojnih planova, no i dalje, kao i prije ovog dramatičnog razdoblja, čekamo razumijevanje i konkretnu podršku Sveučilišta, nadležnih ministarstava (Ministarstva znanosti i visokog obrazovanja i Ministarstva kulture) i Grada Zagreba. I dalje smo podfinancirani i dramatično nam nedostaje prostor i sredstva za tehnološki razvoj.